MA3CA

Stara Franjička bila je, blago rečeno, malo ekscentrična starica u kasnim 70-etima. Stanovala je u nekad zacijelo lijepoj, a sad sasvim oronuloj kući, sagrađenoj početkom prošlog stoljeća. Živjela je sama sa svojih desetak mačaka s kojima je (ljudi su pričali) i jela i spavala. Pse nije podnosila. Nije baš ni osobito mirisala pa su je se susjedi klonili. Po susjedstvu se pričalo se da je nekad bila bogata i lijepa, ali je poslije odlaska muža, skroz naskroz šenula s pameću.

Stari Franjić je, kažu, jednoga dana kad je gđa Franjić bila u Varaždinu kod svoje majke, spakirao kofere, podigao novac iz banke i zbrisao u nepoznatom smjeru sa svojom 17-estogodišnjom učenicom Olgom. To ju je dotuklo. Muž je nakon dvije godine umro od infarkta pa je naslijedila njegovu malu profesorsku mirovinu.

Od mirovine se nije moglo živjeti pa je Franjička malo po malo morala rasprodavati svoje obiteljsko bogatsvo koje je naslijedila od svog oca, uglednog liječnika. Tako je na red došao i veliki crni klavir marke Petrof. Dečki su se dobro namučili kad su ga jedva iznijeli iz kuće i digli ga na kamion. "Dečki jeste za malo friške pasetine?" upitala je ljubazno gđa Franjić, držeći u ruci tanjur s mesom. "Prasetine velite? Kaj dečki velite na to, bumo gablali?" Bilo je negdje oko 11h, ogladnilo se, pa su se dečki bacili na gablec. Mali Đuro je komentirao da nikad u životu nije jeo bolju prasetinu, a i stari se Horvat složio s njim. "Je, nekak je posebna, mekana i fino miriši. Nije ta stara tak ni bleseva kak se čini."

Sunce je upržilo, pa su maloga Đuru poslali po četiri pive kod "Debelog". Da skrati put, Đuro krene iza kuće, preko vrta, namjeravajući preskočiti ogradu. Kad se približio ogradi na njoj vidi tri čudna obješena krzna koja su nalikovali na pseća. Panično poče vraćati film na trenutak kad ih je Franjička ponudila jelom. Je li rekla prasetina ili pasetina????? pitao se Đuro dok je povraćao u obližnju grabu.