Slavek Jakupović je bio pošten, ali ne baš pretjerano vrijedan i radišan čovjek. Imao ženu i petoro djece i svi su, osim najstarije Magde koja se udala, živjeli u maloj kućici s dvije sobe blizu prvih vinograda, podalje od sela.
Jedna im je soba bila i kuhinja i blagavona i dnevni boravak i dječja soba i kupaonica, a toalet im je bio dislociran nekoliko metara od kuće u smjeru kokošinjca. U drugoj sobi spavali su samo Slavek i Cila (od Cecilija), njegova žena. Voljeli su se i to im je olakšavalo njihovo siromaštvo i nedače koje ono donosilo. A tu je bila i koza Bara koja ih je svakodnevno krijepila ukusnim mlijekom te ih jednom ili dvaput godišnje uveseljavala malim jarićima.
Supruga Cila bila je domaćica i brinula se za red u kući i izvan nje te o odgoju djece. Slavekje za to vrijeme mukotrpno zarađivao svoj kruh na Željeznici, svakodnevno prebacujući skretnicu lijevo, desno, lijevo, desno. Bilo je dana kad bi dobio i dodatna zaduženja te se morao brinuti i o podizanju i spuštanju rampe kad god bi koji vlak prolazio (rampar Joža znao se često napiti, pa ga je Slavek mijenjao). Znalo se dogoditi da vlak prođe kroz stanicu i četiri puta u jednoj smjeni. Sve u svemu, bio je to naporan, iscrpljujući odgovoran i stresan posao, a Slavek je taj stres na poslu liječio prirodnim napitkom na bazi grožđa. Pomagalo je. Nakon druge litrenke prirodnog, domaćeg Direktora bez konzervansa osjećao se sasvim opuštenim. I tako iz dana u dan u posljednjih 19 godina.
Jednoga dana, koza Bara se tjerala. Trebalo ju odvesti do susjednog sela kod kuma Pižmeka i njegovog Jarca na vođenje ljubavi iliti seks. Kako je taj dan radio drugu smjenu, Slavek se nešto ranije uputi sa svojom kozom kod kuma Drajsa na oplodnju. Jarec je tog dana bio u formi pa je sve bilo gotovo u pet minuta tak da si je Slavek mogao popiti još gemišt - dva s kumom, prije no što krene na posao. Stali su na desetom ili jedanaestom (tko to uopće broji?). - Kume sad moram na posel, denes sem i na rampi. Objavio je važno Slavek.
Bila je vručina, noge su bile teške, popilo se, a i trebalo je vući kozu sa sobom. Kad je stigao pred skretničarsku kučicu, osjetio je jaki pritisak u mjehuru pa je svoju Baru privezao za rampu, a on otrčao u obližnje grmlje da se olakša.
Brzi iz Vinkovaca je protutnjao netom prije no što je Slavek iscijedio posljednju kap. Smiješak je titrao na njegovom licu, što od olakšanja koje je osjetio, što od kumovog gemišta. Zakopčavao je zadnji gumb na svojim štofanim hlaćama kad je čuo kako iz smjera pruge dolazi neko neartikulizano kričanje. U glavi mu je bilo jako mutno tako da u prvi mah nije shvatio što se događa, a onda mu se naglo razbistrilo. – BARA!!! Povikao je iz glasa i potrčao prema rampi. Rampa je bila podignuta, a skupa s njom i njegova koza Bara. Nije joj više bilo pomoći.
Toga dana, skretničar Slavek je doživio prosvjetljenje koje će iz korjena promijeniti njegov život. Shvatio je koje posljedice njegov alkoholizam ima za njega i njegovu obitelj. SHVATIO JE DA ALKOHOL UBIJA!
