Drago društvo dok vi ovo čitate ja sam na moru. Za kraj sezone priremio sam jednu romantičnu priču.
Daklem ide to ovako nekako:
Bilo je kasno popodne tog sunčanog svibanjskog dana 1984. Gospodin Florijan je, po ustaljenoj navici, prošavši kraj velikog čempresa, sagnuo glavu kako mu grana ne bi odnijela njegov lijepi blagdanski šešir kojeg bi na glavu stavljao samo kad je nedeljom išao na misu ili kad bi posjećivao svoju suprugu Ankicu.
Danas nije bila nedjelja. Ankica je po svom dobrom običaju ležala u svom grobeku (šeti red, gr. mjesto br. 19) i nestrpljivo čekala svog Florijana kako bi s njim popila svoju popodnevnu kavicu i popričala o novostima iz susjedstva. Florijan je zastao pred grobom, osvrnuo se oko sebe te iz vrečice izvadio dvije šalice za kavu i bakrenu džezvu. Iz plastične bočice je izlio kavu u džezvu. Kava se još pušila.
Kavalirski je natočio prvo Ankici pa onda sebi. Stoječki ispijajući vruće gutljaje kave pričao je Ankici o tome kako su se u kuću do njih uselili neki ljudi iz Bosne i kako se stara Šalekica opet napila pa su je ljudi ujutro našli u grabi kraj "Malog raja". Žalio se Florijan i na cijenu struje koja je već 6 put ove godine otišla gore i kak je zapravo nemoguće živjeti s njegovom penzijom ("bilo nam je lakše kad si ti bila živa").
Sunce je već zašlo za horizont kad je Florijan ispio zadnji gutljaj. Prišao je Ankičinoj slici iz mlađih dana koja je stajala na nadgrobnoj ploči i strasno je poljubio kao što je to uvijek činio na odlasku u zadnje dvije godine. !!!!!! Ankica mu je uzvratila strasni poljubac!!!! Florijan se nikako nije mogao odvojiti od njenih usana, uhvatila ga je gadna panika. Vrištao bi ali usne kao da su mu bile zaljepljene za njene. Upro se je rukama o ploču i nekako se je uspio odvojiti od nje. Počeo je preskakivati grobove ne bi li se dokopao izlaza. Florijan više nije dolazio često, a kavu više nije nosio.
Iza velikog čempresa Hrvoje i Ivan, zaposlenici gradskog groblja, su se valjali od smijeha držeći u ruci super ljepilo.
