i dalje peder... koji malo manje plače.....

ime: marko
prezime : neizgovorivo
godine: 21 i pol i nešto još sitno
visina: 193 - dovoljno da ostavim čelo na rukohvatu u tramvaju
težina : 64,5 - rekordno niska ( bulimija se ne dešava nekom drugom ;) )
boja očiju : plava, sa crvenim rubom i ljubičasto-crnim vrećastim dodacima s donje strane
boja kose : neprepoznatljiva - hitan servis potreban
broj dana bez bloga : 14
(sljedeći podaci se odnose na obračunsko razdoblje od 29.08 - 12.09 2005.)
broj bivših dječaka : 2
broj definitivno preboljenih bivših dječaka : 1
broj ljudi koji su napustili moj život u ovom ili onom obliku : 3
broj iscrpnih razgovora s majkom u kojima sam gotovo priznao da sam peder : 1
broj obroka : 9 (12 ako pola pakiranja mentosa i pola kutije cigareta računamo kao obrok)
broj povraćanja nakon istih : 5
dug u knjižnici : rapidno rastuć
broj napušavanja : nekoliko
broj pijanstava : 3
količina kokaina u organizmu : gotovo zanemariva
potvrda prijateljstava : 2
broj zgotovljenih mapa : 1
broj popušenih cigareta : 560-ak ( !?! )
broj sati provedenih spavajući : nevjerojatno mali (i za normalnu osobu)
broj snova o Dječaku na biciklu : 6
broj snova o Prvom : 1
pjesmice na repeatu : voli me još ovu noć - denis & denis
can´t make u love me - george michael
i don` t want a lover - texas
say what u want - texas
just a friend of mine - vaja con dios
ordinary day - bent
show must go on - queen
- eto ovako bi normalna osoba opisala što joj se dešavalo proteklih dana... dakle pogađate - slijedi moj način !
po svom dobrom starom običaju - malo ću se gubiti u vremenu i prostoru..

Prvo je otišla Holly....

otišla je prva... sada primjećujem kako me to u principu trebalo malo pripremiti na ono što slijedi.. pili smo posljednji martini prije odlaska.. noć je bila topla... nismo izgledali senzacionalno... nije mi uopće bilo do toga...sjedili smo u buldogu i ignorirali činjenicu da odlazi u beč.. da - sve je to divno i krasno - beč nije daleko... ali nije ni 15 minuta od trga...pridružila nam se Prodavačica cipela...više sam se koncentrirao na nju, nego na Holly.. nije mi se baš plakalo...tako smo nas tri frendice pili i papali (shake u Mcdonaldsu je hrana ili piće?) i pričali o kurcima, cipelama, povrću i nekim starim dobrim vremenima...i onda je otišla... bili smo na kaptolu i smijali se nečemu ( opet jedan od onih - tko razumije, shvatit će trenutaka) oči su i meni i njoj bile suzne... od vjetra i alkohola naravno ;) ... izgrlili smo se i izljubili.. zaprijetila mi je da će mi učiniti svašta nešto nažao ako je i probam zamijeniti Prodavačicom cipela u svojim popodnevnim martinijima na shpizzi.. obećao sam joj da zamjena ne dolazi u obzir.. možda povremeni nadomjestak.. jer u mom srcu ima mjesta za samo jednu djevojku kao savršeni dodatak dobro posluženom mariniju...
... nekoliko dana kasnije otišao je i Dječak na biciklu

boji se da me ne povrijedi... pre drag sam mu, nije skoro upoznao tako emotivnu osobu kao što sam ja... pre intenzivno mu je sve ovo... ne sjećam se više točno svih riječi izgovorenih na njegovom baršunastom trosjedu.... sjećam se samo da sam plakao, i da sam znao da tako mora biti...vrtila mi se u glavi pjesma koju od tada ne silazi s repeata -voli me ovu noć ...intenzivnija mi je slika njegovih dodira... govorili su sve ono što on nije mogao.. i potvrđivali ono što je izrekao... ne zna želi li me kao prijatelja ili kao dečka.. jer ljubavne veze dođu i odu, a prijatelji su uvijek tu negdje...a meni je više zlo od toga... zlo mi je od toga da ljudi u meni vide samo prijatelja... u kojem točno trenutku su ljudi postali toliko jebeno obazrivi prema mojim osjećajima ? sve ja shvaćam.. i njegovo potrebu za slobodom , i moju potrebu posesivnim posjedovanjem... i zbrojimo dva i dva... to ne bi funkcioniralo nikako... uvijek bi se netko gušio.. on u mojim potrebama ili ja u svojim suzama.. i onda ga nakon nekog vremena više ne bih mogao zvati Dječakom na biciklu... a ovako je možda bolje... prijatelji.. hmm... kako biti prijatelj nekome u koga si zaljubljen ? možda mazohist u meni nađe svoju satisfakciju u tome... a svi ostali.. patit će neko vrijeme, pa će onda jednog - sasvim običnog dana ponovno biti sve ok.... bar se nadam.. naime prošli put kad je nešto završilo, a da ja nisam izgorio u tome trebalo je dvije godine, puno suza i promjena sexualne orijentacije da tu osobu zovem prijateljicom... nadajmo se da će drugi put ići lakše.. :)
a nije da mi olakšavao... dapače... svakim njegovim "ljubim te" - na kraju poruke u kojoj mi je dao do znanja da misli na mene - kretao je ringišpil u mojoj glavi... znao sam da me nikada neće ljubiti onako kako ja to sada želim...kako ću željeti još neko vrijeme...ali je uvijek ostajalo ono možda...
evo - da vam dočaram kako se osjećam, prijepis poruka poslanih njemu u neke sitne noćne sate, dok sam manično crtao croquise :
"počinje mi smetati zaglušujuća tišina ne razmišljanja...a ne želim početi, jer znam kuda to vodi.. tamo u bolnu spoznaju stvarnosti.. bit ću zato još neko vrijeme u ovom spokojnom i toplom uterusu satkanom od nade i maštanja.. ostat ću iako znam da svakim trenutkom provedenim u njemu povećavam količinu boli s kojom ću biti primoran suočiti se kada budem morao istupiti nazad u stvarni svijet.. svijet u kojem se mene ne može voljeti onako kako ja to trebam... u svijet u kojem svojom prezahtjevnošću ubijam svakome volju da to uopće pokuša... nije li jednostavno divno biti ja?
zaista sam se trudio uopće ne krenuti ovim putem.. i uspjevale su obmane sve dok mrak nije progutao zvukove ispod mog prozora... i donio tvoj miris, okus tvojih usana, tvoj pogled... razbacao ih je preko moga stola poput oštrih komadića šarenog stakla... mjesečina koja se odbija od njih jednostavno me zove da ih privijem k sebi...jednostavno se moram igrati njima..iako znam da će mi ruke biti krvave... ljubim te"
bilo mi je lakše nakon što sam sve to ispisao... trijezan....
a onda je došla groznica subotnje večeri... Princeza me vodi u život, da ne budem u kurcu... znao sam kako će to završiti i prije nego je počelo... ulaskom u ono leglo gorućih pogleda i neželjenih dodira u prolazu raspoloženje mi se nije nimalo popravilo... dapače...bilo je mračnije nego inače.. i smrdilo je na trulež razočaranja i potrebu za ispunjavanjem bazičnih animalnih potreba.. ljubav nije moguća na takvom mjestu... ona nestaje kao rukom odnešena.. ostavlja čovjeka svedenog na jedno od dva osjećaja - gnušanje ili napaljenost.. ovo drugo još nisam doživio tamo... prva teqila nije baš ništa promijenila... svuda oko mene dječaci slični njemu.. niti jedan kao on.. niti blizu.. niti jedan nije imao njegove oči... Princezina majica me ubijala... u jednom trenutku sam da pomazio po toj majici...mazeći pri tome u mislima Dječaka... zagrlio sam ga i gotovo se rasplakao shvativši nešto... ista toplina izvirala ja iz Princeze.. ona prijateljska toplina koja odiše tugom zbog nemogućnosti da mi pomogne... malo ljepši oblik sažaljenja kojeg toliko mrzim.... treća teqila na već nekoliko dana prazan želudac i neispavano tijelo učinila je svoje... poslao sam poruku... glupo? možda ... nepotrebno? vjerojatno...nužno? definitvno. tamo negdje iza četvrte teqile, pola red bulla i jednog "modelsica mora bljuvkiti" posjeta wc-u došao je Gisellein mali... i Jedan od njegovih... smijali smo se, zgražali, smijali i brisali znoj sa sebe cvjetnim wc papirom.. kako jebeno posh - zar ne? cijelo vrijeme sam bio izgubljen u svojim mislima.. mislima o Dječaku.. i onda sam pao najniže do sada u svom životu... pred wc -om nevjerojatno nije bilo nikoga.. dok sam držao morku ruku na vratu u ogledalu sam vidio vidno rasturenog frajera, inače pristojnog izgleda kako ulazi u wc... očajno mi je trebao kokain... da otupim... da svi oni inferiorni stvorovi nestanu i da mogu ići plesati i znojem izbaciti iz sebe sva sranja nakupljena u meni... u smrdljivom malom wc-u najdekadentnijeg mjesta na svijetu bio sam spreman učiniti sve.... kao najjeftinija kurva sam dobio zanemarivo malu količinu koke od njega...na način koji bi se mogao prikazati i u podnevnom dnevniku... dakle ništa 18+....a svejedno sam se osjećao kao kurva... alkohol i to nešto malo bijelog i sve emocije u mixu pretvorile su me u najgoru noćnu moru svakog kurca gladnog pedera ... plesao sam.. željeli su me.. dirali u prolazu.. nisam se obazirao.... sjeo sam i shvatio da ne mogu... da nema smisla.. da moram ići kući... stati pod svoj tuš, leći u svoj krevet i zaspati suznih očiju.... rekao sam to Pricezi.. razumio je iako sam mu obećao spavati s njim u Stanu...poslao sam mu još jednu poruku.. glupo? definitivno... nepotrebno? apsolutno....
odgovorio mi je dan poslije... krenuo je sms razgovor... tek sam tada plakao... ne može tražiti od mene da mu budem prijatelj još sad... ne dok sam još tako intenzivno zaljubljen.... neko vrijeme mora proći.... na moje " ljubim te posljednji put" odgovara .. "nadam se da nije posljednji put da me ljubiš"... u kom točno trenutku je zaboravio na ono "ne želim te povrijediti" ?.... danas sam super dobro... danju je to obično tako... jebu me noći... kad je tiho...

prvo dvoje je otišlo više - manje lijepo... Prva je otišla uz exploziju mržnje i razočaranja
kako kaže pjesmica... day began just like another ordinary day...and in an ordinary way u neko doba popodneva zvonio je telefon.... zvala me Ona s kojom sam srao u istu pelenu... prastara prijateljica.. to je jedno od onih prijateljstava koje funkcionira savršeno i bez svakodnevnih razgovora... prođe i po nekoliko tjedana da se ne vidimo i ne čujemo... ništa u životu nemamo zajedničko.. ni društvo, ni glazbu , a za boga miloga ni fax.. ipak ona je netko koga ja zovem prijateljem već dugo.. i jedina za koju sam siguran da ću je prijateljem zvati dok sam živ... e .. a kako to obično biva u mojem queer mozgiću - tako je i s njom... ona još ne zna da sam ono što jesam.... vjerojatno ni ne naslućuje.... dakle - telefon je zvonio... kada digneš slušalicu i čuješ "d#$#ar da"$#2 ov"#"3 ma"#"#2 do"#%#ma?" jasno ti je da je ona.. i njezin prastari bakin telefon kojeg ne želi zamijeniti nikad... a ja molim boga da već jednom da svoje - kako bih je čuo dok telefoniramo :) u glavnom.. Smrznuo sam se kad mi je rekla da je srela Prvu i da je ljuta ! šutio sam skamenjen.... čekao sam da završi svoju tolstojevsku rečenicu (da - inače način govora nam je poprilično sličan) , budući da je razlog zbog kojeg se ljuti teatralno ostavila za kraj.... u mislim sam vrtio film veoma nasilne smrti Prve... sjekira.. tramvaj... zadavio bih je golim rukama da mi je bila tu negdje... naime srele su se neki dan i Prva ju je pitala zna li ona za mene? nije joj rekla što... Ona s kojom sam ju je pitala o čemu se radi, na što joj se Prva, u popraćena svojim dečkom podlo nasmijala u facu i rekla .. bit će da sam mu ja ipak bolja prijateljica ! NEWSFLASH DROLJO ZMAZANA - NISI !!!! Ona s kojom sam me pitala što joj to moram reći, na što sam joj kao odgovor dao neku trosmislenu, općenitu laž.... ništa joj nije bilo jasno... a meni je bilo krivo .. kao prvo to nije razgovor za telefon... a posebno kada mi majka visi na desnom ramenu i čupa slušalicu iz ruke, jer dugo nije čula svoje zlato ...dakle.. dogovorili smo se da se vidimo ovaj tjedan... za sada uspješno eskiviram... koliko ću još dugo moći - ne znam...
poslao sam sms prvoj... jednostavno je nisam želio čuti.. nije me zanimalo zašto je to napravila... samo sam joj dao d znanja da za mene više ne postoji.. zvala me trideset šest puta.. poslala lijepu poruku, poslala ružnu poruku... poslala tužnu poruku.... nisam joj odgovarao.. na koncu ih više nisam ni čitao - samo sam ih brisao kako su stizale... posljednju sam ipak otvorio.. u njoj je pisalo "ne razumijem zašto?" .. " lijep život ti želim" odgovorio sam joj... shvatila je.... nije više ni zvala ni slala poruke..... ona više za mene doslovno ne postoji....

a da vam ne pričam da sam dva puta u dva dana sreo Prvog...
smiješno tužni pokušaji izazivanja reakcije s njegove strane... apsolutna nezainteresiranost s moje strane.. apsolutno i potpuno mi je bilo svejedno ... gledao sam ga kao frenda.. i to čak i ne vrlo dragog frenda... pozitivno je to... rekao mi se da mu se javim.. jednom možda.. trenutno nemam ideju što bih mu rekao.. nemam potrebe za ćaskanjem ovih dana... u speedu sam u kojem ima mjesta samo za plakanje nekome na ramenu i rasprave tipa - bitak/bit/ljubav... ili razgovore u faxu.... jer ispiti su se poput podmuklim malih gadova ponovno nakupili svi u dva tjedna...a niti jedno od toga ne mogu s njim.. kad počnu padati prve duže kiše i kad se raspored na faxu ustali, poslat ću mu poruku za cugu... jesen je nekako vrijeme za ćaskanja - onako uz čaj... ili da mu možda javim da sam sanjao kako se u crnom armanijevom fraku udaje za srebrnog jednoroga? i jednorog ima njegovo naočale, a on ga gleda zaljubljeno i ja sjedim u prvom redu u crkvi i razmišljam zašto si stavljaju flastere umjesto prstenja..... ( da ću uopće i probat tumačit - ne pada mi na pamet.. ali kao što su mi nekoliko puta rekli - možda psihijatar nije opcija koju u potpunosti trebam odbaciti )
možda bolje ne.. u ostalom... pročitat će tu ... ako naleti.. a kaže da navraća s vremena na vrijeme

a završen je i sizifov posao... mapa .. oba semestra... 10 mrtvih priroda u ugljenu i kredi , 10 ljudskih figura, cipela u tušu, 10 aktova u kredi, 10 figura u olovci, flakon moskinovog parfema u bojicama (koje nisam uzeo u ruku od vrtića!) ružna debela gola žena u grafitu i 85 croquisa tehničkom i tušem i perom spremljeni su u crnu mapu i čekaju da ih sutra odem predati .. držite fige....


i eto... gotovo ..... za ovaj put.... možda ne prođe 14 dana do sljedećeg posta ...

sve vas :znate već šta: