Layout: Lennon

O autorici



Ovog puta odbijam objaviti svoje pravo ime, ali možete me zvati Evelyn. Evelyn Dobbin, punim lažnim imenom i prezimenom.
Ulazim u 23. godinu svog života i nisam najsretnija zbog toga jer imam osjećaj da to donosi i određenu odgovornost koju još nisam spremna prihvatiti. I nisam sigurna da ću ikada biti. Jako volim Balaševića (ne na onaj izlizani način na koji ga danas vole sve 15godišnjakinje) i divim se njemu i njegovom radu. Odrasla sam uz njegove pjesme i neću promijeniti mišljenje o njemu, ma kako se svijet mijenjao.
Uglavnom hodam svijetom sa širokim osmijehom i trudim se biti pozitivna kod stvari kod kojih je to imalo moguće. Sretno sam zaljubljena i uživam u toj vezi koliko god mi se to dopušta. Vjerujem da je moja potraga prestala onoga trenutka kad sam njega upoznala. Nadam se da će i ostati toliko dobro. Puno čitam i puno pišem, to mi pruža neizmjerno zadovoljstvo, a rado uživam i u prirodi. Pa to je uglavnom sve što smatram bitnim.

Možda i nisam neki biser, ali sam barem svoj režiser

Sve što u zadnje vrijeme vidim su antivaxxeri, ospice i raspadanje države (ili da kažem država? Odavno je to preraslo u množinu...).
Nije osobito pozitivno niti motivirajuće, ali imajmo na umu da dolazi proljeće. Nekako me to drži živom.
Neću ulaziti u sranja koja pokreću ovaj svijet niti u kojim govnima živimo, sve što bih rekla bilo bi suviše i nitko se, a to sam sigurna, ne bi iznenadio ili (nedajbože!) pročitao nešto što već ne zna.
Nikada se u životu nisam bavila sportom. Ne, ne računam trčanje u šetnjama sa psom ili povremeno razgibavanje u stanu. Hoću reći da nikada nisam ništa ozbiljno trenirala, plaćala treninge i učila od trenera, nikada nisam odlazila u teretane i fitness klubove, bila sportaš općenito. Nije me to interesiralo i nisam vidjela smisao.
Sve dok, eto, nedavno nisam prisustvovala partyju jednog fitness kluba na koji sam slučajno bila pozvana kao gošća jedne njihove članice.
Očarana njihovom složnošću, socijalnom inteligencijom, i općenito njihovim pozitivnim stavom i licima neprestano razvučenim u osmijehe, odlučila sam pokušati se i sama učlaniti i vidjeti što ih to toliko veseli.
Od početka mi se svidjelo što su termini treninga vrlo dobro raspoređeni, od ranog jutra do večernjih sati, čak i vikendom. To mi je bilo važno zbog toga što je klub poprilično udaljen od centra grada, samim time još i udaljeniji od našega stana, a osmosatne smjene nisu dopuštale previše slobodnog vremena.
Iduća stvar koja mi se učinila zanimljivom je to što je trenera nekoliko, neki čak i iz drugih europskih zemalja, zbog čega su neki treninzi vođeni i na stranim jezicima. Mjesečna članarina iznosi malo više od očekivanog, ali još uvijek u okvirima pristojnosti, pa sam pregrizla jezik (i poderala novčanik) i preuzela svoju karticu. Broj dolazaka na mjesečnoj je bazi neograničen, pa sam shvatila gdje je nastala razlika u cijeni.
Sjedim ispred dvorane, čekam prvi trening, manja grupa ljudi već je u dvorani u kojoj se trenutno odvija borilačka vrsta treninga, malo intenzivnija od ove plesne koju sam ja izabrala kao svoju prvu, "probnu". Nekoliko minuta prije nego što naš probni ples može početi, iz dvorane izlazi ranije spomenuta grupa ljudi, svi su mokri, crveni, zajapureni, svi su umorni, vidim im to na licima i koljenima koja povremeno podrhtavaju, ali nitko od njih ne skida osmijeh sa lica, nitko nije ozbiljan, zamišljen, nitko ne zna da ima probleme koji ga čekaju iza velikih staklenih vrata kroz koja ja još nisam ušla. Što se događa?
Gledala sam neke treninge do sada, pretpostavljajući da su ljudi tamo jer to žele, da su tamo jer to vole i uživaju u tome, ali nikada sa tih treninga nisu izlazili ozareni, kao petnaestogodišnjaci koji će upravo prvi puta izaći sami i slobodni u subotnji provod, na neki party ili u kino, kada znaju da roditelji napokon imaju dovoljno povjerenja u njih da im to i dozvole.
Možda je bilo do mene, možda i do ljudi koji su me okruživali, ali nikada prije nisam vidjela da netko tako zadovoljan izlazi iz prostorije u kojoj je trenutak prije ostavio dobar dio duše i možda pokoji dio tijela, kap krvi ili pola litre znoja.
Nakon prvog treninga i prosipanja znoja po toj istoj dvorani, izašla sam van sa istim takvim osmijehom. Možda i većim, možda i izražajnijim, jer na ovakve osjećaje još nisam navikla. Mrtva umorna i mokra od znoja osjećala sam se bolje i pozitivnije nego ikad u životu. Od tog trenutka znala sam da ću se u taj klub vratiti još mnogo, mnogo puta.
Treninge pohađam više puta tjedno (3-5) povremeno i po više treninga dnevno. Bez obzira na trajanje i intezitet treninga, sa svakoga izlazim s osmijehom i čiste glave.
Koristim dakle, ovu priliku, da kažem kako napokon vidim čar sporta i da se ispričam svima kojima sam tvrdila da je on jedan nebitan faktor u životu i da ne razumijem kako je moguće o istome biti ovisan. A moj me partner više puta uvjeravao u to.
Također, ne tvrdim da bih u svakom sportu uživala niti da bih se uopće upisala u neki drugi klub, ali u ovaj, s ovim ljudima, ovakvim trenerima i ovim načinom rada...za ovaj se držim.
Želim svakome da pronađe taj osjećaj u životu, nevažno veže li se on za trening, knjigu, kupku, društvo ili glazbu, već da svatko može tih sat-dva zaboraviti da ima život i probleme i podružiti se sam sa sobom, prepustiti se sebi i svome tijelu, svome umu i miru koji se osjeti u prsima u takvim trenucima, bistroći u glavi...
Hygge je dosta popularan u zadnje vrijeme, zar ne? Pa to je to...ali o njemu više drugi puta.
Pozdrav vam, dragi moji bistrići.






četvrtak
27.04.2017.
19:43
komentari
Pozdrav Travnju!

Izgubila sam pojam o vremenu i o svemu što se oko mene događa, izgubila sam interes za stvarima koje volim i u kojima sam cijeli život uživala. A sve zbog...čega? Posla koji ne volim? Posla koji mrzim iz dna duše i jedva čekam da pobjegnem odande.
Shvatih tako, prvog sunčanog dana ove godine, da mi posao koji čak ni ne volim ne može i neće upropastiti život, godinu, pa ni tjedan. Nije to vrijedno živaca.
I tako mi je prvi sunčani dan ove godine u startu promijenio i samu godinu, pa...hvala Ožujku i dobro mi došao Travanj kojeg sam toliko dugo čekala. Aah, proljeće! S proljećem oživim.
Odem tako u firmu, kažem: "Oprostite, šefe, meni je ovo postalo previše. Ja idem dalje. I hvala na prilici."
On mi tako, pošten kakav je i bio svo ovo vrijeme, da 2 tjedna godišnjeg i kaže da mu je žao što odlazim.
Ne, zaista, za posao mogu reći svašta i vjerojatno bi malo toga bilo lijepo, ali za šefa nemam ružnih riječi. Uvijek je bio na raspolaganju i spreman na dogovor.
Kako bilo, razmišljala sam o blogu jer je kao droga. Čovjek se ovdje jednostavno mora vratiti. Iz nekog me razloga, ružni dani ne tjeraju na pisanje, za razliku od onih lijepih, u kojima se, na koncu, nešto i događa. Ne mora to biti ništa osobito, već livada, pun ruksak vode i sendviča, pa reketi i loptica...sasvim dovoljno za cjelodnevno uživanje.
Ono o čemu sam zapravo htjela govoriti jest životni put kojim se trenutno krećem, a on je iznad svega kišan, taman i trnovit. Okej, u redu je. Nije najgore što se ikome moglo dogoditi, ali do sada nisam vidjela izlaz iz situacije u kojoj se nalazim. Osjećala sam se zatvoreno u malom prostoru bez prozora i vrata, u kojem je, što sam dulje ondje boravila, sve brže nestajalo zraka. Osobi s blagim poremećajem klaustrofobije, to možda i jest najgore što mu se može dogoditi. Barem u tom trenutku, ako ništa drugo.
Dugo sam se, dakle, borila da pronađem izlaz i dođem do zraka, da izađem iz kolotečine koja me snašla. Možda nisam osoba koja silno uživa u promjenama, ali svakako nisam ni ona kojoj je drago zapeti u životu, u kojem se mjesecima ništa ne mijenja.
Sada, kada sam našla način da se izvučem iz situacije u kojoj sam zaglavila, da, tek sada shvaćam koliko je jednostavno bilo. Ali i rizično, naravno, u drugu ruku. Ipak, proljeće je ovdje, a ono me izvlači iz svake situacije, ma koliko ona teška i naporna bila. Zato sam se opet uhvatila tipkovnice, knjige i fotoaparata i ne dozvoljavam da mi nevažne situacije utječu na ljepotu života i mjesta u kojem živim. Sve što mi život nudi vrijedno je spomena, a to je upravo ono što sam si davno obećala da ću zapamtiti i vrijeme je da se na to češće podsjećam.
Dugo me nije bilo, ali morat ćete naviknuti na to sa mnom, ponekad odem, ali uvijek se vratim. To nije upitno.
Sretno vam proljeće, dragi moji! ;)

P.S.
Netko me, ako me pamćenje dobro služi, jednom zamolio da objavim pokoju svoju fotografiju, pa evo, da ispunim tu slatku malu želju i nečiju znatiželju.
Hipiko, ovo je za tebe.


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic





subota
02.04.2016.
14:38
komentari
Snovi su frka živa

Razmišljam hoće li me uvijek pratiti isti snovi, što budem starija. Kao najstarija sestra, ponekad sam se morala držati sa strane, biti uzor i voditi brigu o mlađima. Isto tako, oni su nekad dobivali stvari koje sam ja htjela, samo zato što su se ugledali na mene i htjeli isto što i ja. Budući da su svi mlađi od mene, njima se nekako trebalo udovoljiti, pa bi oni to i dobili, ja sam već bila 'velika', mogla sam istrpiti da ne dobijem što želim.
Fotoaparat sam htjela od kad znam za sebe. Uvijek mi je bilo važno zabilježiti trenutak, zaustaviti ga, slagati fotografije, igrati se njima...
Sada sam eto, sa skoro 21 godinom u guzici odlučila ispuniti san toj maloj djevojčici koja još živi u meni, pa sam nekoliko mjeseci skupljala novca, koliko sam već mogla staviti sa strane i kupila si Canon. Nije to neki novi svemirski model, već jedan mali, stari model Canona kakav bi uzeo netko tko je, poput mene, zaljubljen u fotografju, ali se njome bavi samo iz hobija. Meni je bilo važno da to bude DSLR (digital single-lens reflex), najviše zbog toga što su dostupne bolje leće i više mogućnosti podešavanja. Otkad sam ga primila u ruke neizmjerno se zabavljam.
Ona mala ja napokon je, nakon toliko truda i upornosti, došla na svoje. I to me tjera da se pitam hoće li me uvijek pratiti isti snovi. Hoću li imati iste želje i za 15ak godina? I hoću li ih moći ispuniti?
Ovime sam nekako dala nadu samoj sebi da zapravo mogu što god želim, ako to zaista jako želim.
Htjedoh vam samo reći, dragi moji čitatelji da planiram zabilježiti svaki trenutak ovoga ljeta jer to napokon mogu. I morate znati da možete i vi, baš sve što želite!





petak
31.07.2015.
10:54
komentari
S dužnim poštovanjem ja se uklanjam sa puta

Prodavači su nevjerojatni ljudi. Ljudi ih, vjerujte mi, zaista podcjenjuju. Njihov je raspon znanja nevjerojatno širok.
Prodavači su, kao prvo, meteorolozi. Sve znaju, kakvo će vrijeme biti danas popodne, kakvo će vrijeme biti sutra, prekosutra ili iduće zime.
"Gospodična, pa te balerinke nisu za sada! Vidite sve te rupice, to je za ljeto!"
"Molim Vas, gospođo! Pa već je danas toliko vruće, znate kakvo će nam biti ovo proljeće? Pakleno! Ovo su prave balerinke za takvo vrijeme..."
Prodavači su i doktori, za one koji nisu znali. Dobre traperice rješavaju trbuhobolju, a cipele bol u križima.
"Ne mogu Vam ja, draga gospodična, nositi bilo što. Ja sam već stari gospodin, mene bole leđa..."
"Pa vidite da ove cipele imaju zaobljeni potplat? Ništa Vam nije bolje za leđa od toga. Vjerujte mi, gospodine, odlične su to cipele."
Uz sve to, prodavači su i stručnjaci za boje: "Zelene? Pa naravno, zelene Vam idu baš na sve!"
Gospoda prodavači imaju toliko širok spektar znanja i iskustva da čak i na prvi pogled znaju broj noge svoga kupca.
"Meni bi trebale ove tenisice broj 38."
"Nemam 38, ali imam 39. Možda da probate? Kalup je malo manji, a ako su Vam baš jako velike, držimo i uloške s memorijskom pjenom. Zaista su udobni, a uzmu vam negdje oko pola broja, taman toliko koliko treba..."
Nikoga nije briga što prodavači govore, važno je samo da su cipele prodane. Kad su jednom prodane, povratka nema. Prodavači su, dragi moji, izuzetna bića. Pitajte ih što god vas zanima, sigurno imaju odgovor. Ili barem neke cipele koje će vam pomoći s tim problemom. Živjeli nam prodavači!



(Nisam nikoga htjela uvrijediti, govorim sve ovo iz vlastitog iskustva. Ja sam upravo prodavačica u jednoj trgovini obućom. I kada me jedan gospodin pitao "Gospodična, zašto mene bole leđa?" nisam mogla da mu ne kažem "Gospodine, da sam ja doktor, vjerujte mi, ne bih radila ovdje" i da se zapitam što bi mi sve trebali znati da bismo prodali koji par cipela)





srijeda
18.03.2015.
19:41
komentari
Ostavi ponos kraj mene, nek ovu igru odleži

Nakon dva sata poslije ponoći, koliko sam do sad uspjela primjetiti, sve nekako postaje drugačije.
Glazba postaje glasnija, svjetla postaju prigušenija, djevojke postaju 'lakše', grad tiši, pića jača, a plesovi su sve luđi. Uvijek negdje oko dva sata pomislim kako bih trebala otići, nestati, ali gdje pobjeći od vremena?
Osvrćem se oko sebe u klubu, neki mladić skače kao nenormalan, ne bih to ni nazvala plesom. Pitam se je li mu dobro uopće. Djevojke su sve oskudnije obučene, valjda se pripreme prije polaska od kuće, valjda su slojevito obučene jer se nakon dva sata poslije ponoći skidaju gotovo svi slojevi. Pa ostaju samo štikle i gole ruke i noge i očajnim pogledima traže kakvo, barem koliko-toliko normalno muško, kao da bi bila sramota otići iz kluba kući, bez ikoga, kao u početku pokrivena. Prostorija je ugušena dimom, sa stola se samo grabe cigarete, pali se jedna za drugom, dok žestokim pićima zaljevaju grlo. Mladiće nije briga, tako se barem čini, kao da ih se ništa ne tiče. Neki plešu s djevojkama, zadovoljni činjenicom da su ostali ovdje dovoljno dugo da im se jedna od ovih u vrlo kratkoj haljini sama bacila u naručje. Svjesni su da iz nje u ovo doba progovara čisti očaj, ali ne mare, kao ni za išta drugo. Drugi, pak, sjede s prijateljima u kutu, piju iz malih čaša, puše i povremeno mašu rukama kad im DJ pusti koju njihovu.
Nakon dva sata iza ponoći ni konobari nas više ne poslužuju, plešu iza šanka na koji sami dolazimo naručiti piće. Iza šanka ljepljivog od prolivenog alkohola, na kojem su rasute u dijelove staklene čaše i pepeljare. Razbijenog stakla ima i na podu i svi gazimo po njemu kao da je to sasvim normalna stvar. Nakon dva sata iza ponoći on me čvršće drži za ruku jer vidi stvari koje ja ne vidim, poglede na mojim prsima i nogama, oči koje mi dotiču usne i obraze. I kada krenemo kući za nama ostaju tek oni očajni, ničiji, sada već polugluhi ljudi. Odlučuju još neko vrijeme trpjeti sve glasniju glazbu, sve pijanije društvo i nebrigu konobara. Grad je sve tiši, gotovo sasvim tih. Čuje se još pokoji tihi smijeh ili brujanje kakvog zalutalog auta. Čuje se šum mora i lagani vjetar.
Sasvim, sasvim tiho.
Što dalje odmiču ta dva sata poslije ponoći shvaćam da smo njih prerasli i da je to savršeno vrijeme za, uz more, prošetati do kuće. On mi, znam, neće pustiti ruku sve dok ne bude siguran da je opasnost izbjegnuta i da smo, još jednom, pobjegli od vremena. Bez obzira što stariji i odrasliji, ovo je vrijeme naše kao što smo i mi njegovi.




P.S.
Sretna vam svima Nova godina, sa, eto, debelim zakašnjenjem. I neka vam je najljepša do sada.





ponedjeljak
02.02.2015.
16:52
komentari
...da vidimo se i bez gledanja

Budući da su mi prekinuli ugovor na poslu, opet se vodim kao nezaposlena i...imam cijele dane za sebe. Obično ljudima to godi, ali ja valjda, ne znam, nisam takav tip. Uostalom, što i očekivati u državi u kojoj živimo? Stalni posao svakako ne.
Kako bilo, kad sam se umorila od spremanja stana (jer to je najbolji način da pobjegnem od svega), skuhala sam si kavu i pustila neke stare stvari kojih sam se poželjela. Mislila sam kako bih trebala srediti neke stvari za doček Nove jer sam se, prokleta glupača, opet bacila u organizaciju. Sve mi se više čini da zapravo, negdje duboko u sebi, volim organizirati, ali to tajim od sebe. Barem tako ispada kad pogledam što radim i što si dozvoljavam.
Umjesto da razmišljam o dočeku pomislila sam što bi bilo i gdje bih bila da sam neke stvari u životu odradila malo drugačije. Mislim da mi je život sada prihvatljiv i često divan, ali volim razmisliti o tome kakva bih ja bila da sam neke odluke donjela drugačije ili da ih uopće nisam donjela. Da se nisam uopće promijenila od svoje 16. sada bih vjerojatno bila negdje s hrpom zgodnih rockera. Možda bismo imali neku gažu, tko zna gdje. Možda bih živjela u kamp prikolici. To je zapravo dosta smiješno, kad sada pogledam, ali tada...tada bi bilo pojam slobode. Stare me stvari uvijek vrate natrag. Natrag, gdje smo se skrivali pod pokrivačima i smijali nadajući se da nas nečiji starci neće uhvatiti. Natrag, gdje nas je pet spavalo u jednom krevetu i nije to uopće bio problem. I gdje smo, noći provodili s gitarama i pivom. Tamo gdje su dečki silno htjeli svirati kao Hendrix ili Van Halen. A Novu, Novu smo čekali u garažama i podrumima. I bilo nam je dobro.
Često utonem u razmišljanja i najčešće se zahvalim što sam tu gdje jesam i što, za promjenu, živim mirno. Ipak, dođe mi da još ponekad zagrlim sve te ljude s kojima sam bila nekad i koji su me, uostalom, naučili svemu što znam danas. Da još ponekad poslušamo skupa Slipknot ili Linkin Park, GNR ili Avantasiu i da se ljute jer sam njonjava i volim laganice.
Bez obzira na sve. na promjene i odrastanje, na to što su neki od nas potpuno propali, a neki se uzdigli uvis, uvijek će mi biti dragi.
Probudim se iz svog malog svijeta i shvatim da kave više nema (niti ne znam gdje je nestala), a na policama je ostalo prašine. I prašina viče na mene, čula sam ju! Govori da sam lijena i nek se ustanem, i što ću...vrijeme je da se bacim na posao.
Svima vama koji ste prije toliko godina živjeli ovako ili vama koji još živite tako, uz gitare i dugokose momke, a ne znate tko je Tobbias Sammet, savjetujem da poslušate Avantasiu, možda se i vama svide koliko i meni, a...uspomene se rado zaljepe na neke od njihovih pjesama.
Do idućeg posta!





četvrtak
11.12.2014.
17:17
komentari
Samo mi stani na prste

Vani je još bila noć, ali je u mojoj sobi bio dan. I ne samo u mojoj sobi, nego i u mojoj glavi i u mojim prsima, i širio se dan po cijelom mojem tijelu. Iako sam u životu puno putovala, još se uvijek oduzmem prije svakog puta, čak i ako je sasvim kratak kao ovaj na koji sam se spremala. Iako sam imala tehničkih problema, na autobus smo stigli na vrijeme. Zagreb nije daleko odavde, ali dovoljno daleko da ne odlazim ondje niti često, a kamo li redovito.
Put je bio ugodan, ali ono što me brinulo, zapravo me čekalo na kolodvoru u metropoli. Četiri sam godine bila svime što imam vezana za njega i, mogu to reći čak i danas, bilo mi je predivno. Dvije se godine nismo uopće vidjeli, otkad je počeo faks. Povremeno bi se čuli, ali to je bilo sve. Nestali smo kao dim cigarete. Sasvim brzo i neprimjetno.
Sada dolazim tamo s osobom koja mi život znači i trebala bih ga zagrliti. Koljena mi klecaju. Što ako mi se srce uzlupa? Što ako osjetim nešto?
Ne bi to bilo iznenađenje, to je prvi pogled oči u oči nakon dvije godine. Jednoga ću držati za ruku, a drugoga grliti nadajući se da u tom trenu neću ništa osjetiti. Njih dvoje spavaju kraj mene, ja gledam livade kako se nižu i razmišljam kako ću to izvesti. Rizik vrijedi, ako nešto osjetim barem ću znati na čemu sam. Ako ne osjetim ništa, osjetiti ću barem veliko olakšanje. A to bi bilo ljepše od ičega. Ubrzo se kraj mene nižu visoke sive zgrade i pitam se kakav je bio prijelaz, nisam ga uopće primjetila. Te su se zgrade stvorile tako naglo da sam se malo i iznenadila vidjevši ih. Njih su se dvoje, kao da su znali da smo stigli, probudili jedan po jedan, odmah s osmijehom na licima. I ja sam se nasmijala. Na kolodvoru nije bilo mnogo ljudi, odmah sam ugledala dvojicu koja su nas čekala. Nisu ni znali da me obojica čekaju. Za jednoga je bilo lako, ali za drugoga...
Njegove su plave oči sjajile kao uvijek, nekom neobičnom dražesti, nekim mirom i otkrivale osmijeh na usnama. Bilo mu je drago. Bilo je i meni. Nakon svega, bilo mi je najprije drago.
Zagrlila sam ga čvrsto i u prsima osjetila toplinu. Toplinu, ali mir. Srce mi se nije uzlupalo, nisam osjetila ništa što ne bih trebala. U prsima mi je bivala tišina. Sve je bilo kako treba, sve je sada bilo na svome mjestu, ali sasvim mirno. Kada sam otpustila stisak oko njegova vrata, njih su si dvojica pružila ruku. Dva muškarca koja su obilježila moj život sada su stajali jedan pred drugim s osmijehom na licima, a to je i mene natjeralo da se nasmijem.
"Žao mi je što je otišao ranije. Da je ostao s nama do kraja, bilo bi još bolje." rekao mi je kada smo sjeli u autobus na povratku kući "Dobar je on."
Dobar je, pomislila sam. Da, dobar je on. Ali nije bio, nije i nikad neće biti ti. Naslonila sam obraz na njegova prsa i zahvalila što ga imam, a on je pritisnuo ruku na moje lice i poljubio me u tjeme. U tom trenutku ne znam ni kako sam mogla pomisliti da bi me nešto moglo veseliti više od njega.





nedjelja
23.11.2014.
21:43
komentari
Radosne boje.

U posljednje vrijeme uglavnom radim. Iako mi posao, očekivano, uzima dosta vremena, nekako si uvijek nađem nekoliko trenutaka za sebe. Ili za nas.
Prvi su dani jeseni i ja neopisivo uživam u tome. Jesen mi je uvijek bila posebna, i uvijek je sa sobom nosila neke posebne trenutke, posebnije od ostaliih godišnjih doba. Danas sam samo sjedila na klupi i promatrala svijet oko sebe. Sunce sja, ali je ipak hladno. To je ono što volim kod jeseni. Dani su lijepi i hladni. Volim onaj miris u rano jutro, onaj hladni zrak koji mi škaklja vrh nosa i usnice. Uživam u svakom tom trenutku i samo želim da traje i traje.
Neki sjede uz rijeku i piju pivo, neki prolaze sami, ali sa smiješkom. Čini mi se da je sve tako šareno i radosno, i nisam sigurna je li to zaista tako ili mi se samo čini jer se ja osjećam dobro.
Možda baš zato, planiram si pustiti nešto novca sa strane i otići na kratki put. Dan, dva odmora. Tek toliko da bolje doživim ovu jesen, da ju osjetim intenzivnije.
Dani će biti sve hladniji i nadam se da će i drugi uživati u njima koliko i ja, jer ja se planiram zaista zabaviti!





srijeda
24.09.2014.
20:30
komentari
Potpuno sivo.

Sjedim za radnim stolom i pijem kavu. Prvi put od kad znam za sebe ona nema okusa, ne stvara mi nikakvu ugodu. Gutam ju gotovo iz navike, kao što dišem, kao da moram.
Vani pada kiša, kao uvijek, a nešto kažu da bi mogao i snijeg. Kao da nije svibanj, što je tom vremenu? Svjetlo je prigušeno i soba je poprilično tiha, izuzev tihog udaranja kapi kiše po prozoru.
On je otišao. Otputovao je u Sarajevo na nekoliko dana. Od toga je prošlo svega nekoliko sati, ali ja već ne znam kud bi sa sobom niti tko mi nosi glavu. Koji sam patetik, ha? Nije otišao ni na kraj svijeta, niti na 6 mjeseci, samo x dana, a ja sam izgubljena.
Skripte iz hrvatskog viču "PROČITAJ ME!", filozofija viče "POKRENI SE", ali ja samo gutam kavu i zurim u sivo, u mokro...
Vani grmi, gromovi obasjavaju sobu da se povremeno čini da je vani dan. Ali nije. Vani nije dan, iako ne vidim mjesec, iako ne vidim zvijezde. Ovaj dan nije za ništa nego da ga prespavam.
Odlučim uvući glavu pod dekicu, pa laptop i knjige ostavljam na stolu i odlazim do kreveta.





petak
02.05.2014.
18:11
komentari
Svemir je odlučio biti zločest.

Sjedim na krevetu u sobi. Vani je opet tmurno i pada kiša. Ovaj grad, uostalom, nije ni naučen na nešto drugo. Uvijek se iskreno iznenadi ako slučajno proviri sunce.
U pozadini svira lagana muzika, stvar je nova, ali meni zaista draga. Nisam loše volje, naprotiv (iako ovo vrijeme lagano ubija volju za životom). Gledam kojom brzinom putuju oblaci. Poprilično brzo, s obzirom na to kako teški izgledaju. Uvijek me podsjete na prolaznost. Možda života?
Jučer sam shvatila koliko je zdravlje velika stvar. Izašla sam iz ordinacije, a on je napeto sjedio u čekaoni. Budući da sam izašla s osmijehom, i on se nasmijao.
"Što je bilo?" upitao me još uvijek pomalo nervozno.
"Poslala me na neurologiju. Na EEG." na usnama mi se još držao osmijeh. Nisam bila svjesna ozbiljnosti situacije. A bila je ozbiljna. On se smrknuo.
"Rekla je da nema razloga za paniku." rekla sam to tvrdoglavo se trudeći vjerovati u isto. Čvrsto me stisnuo za ruku.
"Što je bilo?" upitao je ponovno.
"Imam dvoslike na desno oko. Na lijevo mi se muti." Onda je odahnuo. Znao je o medicini puno više od mene i informacije su mu puno brže dolazile do mozga. Meni je trebalo malo duže. Ja još uvijek nisam bila svjesna ničega. Prvo žele otkloniti sve mogućnosti, prvo žele odraditi onaj najgori dio. Ako tada bude sve u redu, poslat će me okulisti, vjerojatno mi dati naočale za čitanje...
Danas te ima, već sutra nisi tu. Još uvijek ne shvaćam što se događa, ali shvaćam koliko je zdravlje velika stvar.
Misli mi prekida majka koja mahnito ulijeće u sobu.
"Naručila sam nam bocu dobrog vina za sutra."
Nasmijala sam se. I ona napokon shvaća da nema više dijete pred sobom. Napokon shvaća da joj u kući živi nezaposlena prasica koja se silom trudi upisati dobar fakultet, bez obzira na sve. Tvrdoglava sam ja, uspjet ću. Samo nek je nama zdravlja, majko. Samo nek je nama zdravlja. Pa i ako bude trebalo nositi naočale, neka. To i nije ništa strašno. Preko toga ćemo lako ako će sve ostalo biti u redu.


P.S.
Sretan vam Uskrs, ljudi. Dobro se najedite!
I dakako, slobodno predložite temu za dalje. Čuvajte zdravlje, i do pisanja.





subota
19.04.2014.
10:34
komentari

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se