Lutka pada s nogu, jedva gleda i svaka točkica na tijelu je boli
ali je dobila ogromnu inspiraciju da napiše novi post
pa ipak sjedi na svojoj obožavanoj crvenoj stolici i lupa po tipkovnici…

od 11 dana praznika, 3 je bila bolesna, 2 se ubijala od dosade,
3 lumpala po vani, a ostala 3 su još uvijek neizvjesna…
Tako da zbrajajući sve, praznike ne može nazvati uspješnima…

Lutku je prije 2 sata uhvatila žuta minuta
I imala je spremanje svoje sobe
Koje je, s pohvalom priznaje jako često
Ne zaboravite da je to bilo oko pola 1…

I tako slažući ladice i police, pronašla je staru kutiju s natpisom « NE DIRAJ!»…
Naime, bila je to moja stara kutija, tzv. «Kutija uspomena!». Isprva me bilo i strah zabadati u nos ono što je bilo, ali morala sam, znatiželja je ipak bila veća…
Najprije se smijala svojim starim pjesmama, sastavcima i referatima koje je pisala…ali onda se uozbiljila kada je čitala datume jer se sve događalo prošle godine u ovo vrijeme.

Smijala sam se jer je se lako može očitati naivnost, neznanje, čiste gluposti, «cmizdrenja» za tolikim sitnicama, razočarenje zbog onoga što danas gledam kao nešto što je uobičajeno, što se mora dogoditi kad-tad.
Ali onda sam se opet nasmijala, više je to bilo onako kroz neku ozbiljnu facu,
ali mi je ipak izvuklo osmijeh na lice, shvatila sam kako sam uvijek od muhe pravila slona
i da zapravo sve to nije ni upola onog što me danas može dokrajčiti…
Mada se duboko nadam i da ću se ovome zbog čega danas
polako tonem sve niže, glasno smijati sljedeće godine u isto vrijeme…

Tada je centar svijeta bio samo jedan i jedini, njega sam voljela i on je bio
glavni pokretač problema. Jedan dan me nije pogledao, drugi nije pozdravio, a treći
smo ipak nakon svega otišli na kavu…wooow, koji je to problem!

Kada gledam danas, gomila ih je, ali uvijek ih sakrijem negdje u sebi, recimo
da se trudim uvijek pronaći adekvatno rješenje i krenuti dalje…
Samo se još uvijek pitam gdje je nestalo to dijete koje je od «muhe pravilo slona», koje je znalo za sebe uvijek tražiti više, koje je davalo sve od sebe i naivno gledalo
na bolje sutra…



Jedna godina, samo jedna, nije veliki pomak u životu,
ali za mene je značila i previše…
Ostalo je to dijete negdje u ovim danima i satima prošle godine
tu i tamo se pojavi samo u kratkim crtama kada se jave uspomene kao sada
ali na tom je mjestu osoba koja je shvatila da život nije život
ako ti ne pruži udarce, ali i isto tako ako ih ne uzvratiš…

Slike su ostale slične, ali ono što se tada i sada ocrtava na licu
definitivno nije isto…

No kako god, zatvorila sam kutiju i vratila je na svoje mjesto…
Nastavila sam čistiti i razmišljati…(da,da i to se događa, 2 posla odjednom,ipak sam žensko)
Možda sva iskustva stečena u zadnjih godinu dana i nisu najljepša,
neka bi zaista voljela izbrisati kao gumicom, ali sve to je od mene učinilo
osobu onakvu kakva danas jesam…

Ona koja je naučila da se mora boriti, koja zna da kada pada da se mora i dignuti jednostavno je naučila koliko je teško brinuti se o svom život i sebi ukoliko želi nešto postići…
…a shvatila je što želi i što želi postići!

Na kraju čišćenja divila sam se svojoj sobi ( i to se događa), možda sebično ali i samoj sebi…jer kada nakon svega protrljam rukom o ruku, shvatila sam da sam puno postigla…i nadam se i daljnjem uspjehu!
Svjesna sam da život slomi u jednom trenu svakoga, žao mi je samo što je mene lomio malo ranije no nije me slomio, zato sam ponosna!

Lutka je na kraju čišćenja navukla svoju dugu crvenu majicu
za spavanje, bila zadovoljna što je barem nešto pametno napravila
tijekom praznika, poslala SMS na NJEGOV broj, pričekala još koju sekundu NJEGOV odgovor i sada lagano kreće na zasluženi počinak…


Ljubim vas…
PUSA

Svima onima koji posjećuju ovaj blog, svima onima koji su barem jednom zavirili u moj mali svijet želim sretan i blagoslovljen Uskrs!



Napisala sam gotovo cijeli post, imala sam još samo dopisati pozdrav, no čitajući post još jednom, izbrisala sam ga... nije vrijedno spomena!
Pisala sam o "prijateljima" koji to zapravo nikada nisu ni bili, baš zato sam se zapitala zašto onda da im i pružim taj užitak da o njima punim redove svog bloga!

Nego, vaša Lutka je punih tjedan dana u vezi!!!
Još uvijek navečer kad legne i zagrli svog velikog medvjedića, ne može vjerovati da se nalazi u svom ostvarenom snu, da je zaista tamo gdje joj je snivala želja i da ovaj put to nije samo optička varka ili plod njene mašte, to je stvarnost!
Lutka je ispunila svoj san i shvatila da ako izgubi tisuće bitaka da se na kraju ipak broji ona pobjeda rata!
A Lutka ju je ovaj put dobila!

Nego, proslava Uskrsa...hm, s NJIM i s najboljom ekipom, pa što više reći nego savršeno!
Bili su mi smješni pogledi tih mojih "bivših prijatelja" kada su nas vidjeli zajedno. S lica im se jasno očitavalo "ONI SU ZAJEDNO?!?!", a ja sam se na sve to samo pošteno nasmijala i još sam jače privila njegove ruke uz sebe.
Nisu bili tu ni kad mi je bilo loše ni kada mi je bilo dobro, niti su mi pomogli da se polako uspinjem ka vrhu, sada kada sam stigla do cilja, ni sada mi ne trebaju!

Postoje ljudi koje obožavam, za koje bi sve od sebe dala za njih, to su prijatelji!Oni koji su me gledali suznih očiju i oni koji su dijelili osmjeh sa mnom...oni su ono što čini stup mog života i moje bogastvo, ostali nisu vrijedni spomena!

No da se vratim na sinoćnji izlazak. Pošto su Lutka i ON bili nerazdvojni, Lutka nije imala vremena razmišljati. Smijala se s njim i uživala. Svako malo se znala uštipnuti da shvati da ne sanja nego da je ON stvarno pored nje!
I onda je počela jedna pjesma koja mi već probija uši, ali sinoć mi nije najbolje sjela :

Hm...onu staru, dobro poznatu Lutku Bez Osjećaja preplavile su emocije...
Napokon...SRETNA JE!!
Ona, zapravo ja, našla je svoje mjesto pod suncem!

S NJIM je, napokon, nakon 4 i pol mjeseca Oni su zajedno!:

Ne znam odakle da priča krene, kako je sve počelo i gdje je posijano zrno sreće...ali napokon, mogu reći niklo je!
Da, početak se bilježi negdje od 11. mjeseca.
Ja sam ušla u to društvo preko frendice, on preko frenda koji su tada prohodali, a ja i on smo uvijek bili svijećnjaci, lijeva smetala, no priznajem, nije se moglo bez nas dvoje!

Kako sam puno vremena provodila s tim društvom, shvatila sam da mi se sviđa, iz dana u dan, sve više. Često smo se zafrkavali, škakljali, nasmijalavali se, no nisam htjela poduzimati ništa, imao je curu i uvijek sam se držala na distanci. No uskoro je počeo govoriti da nema curu i da je slobodan.
Naše druženje postalo je sve bliskije, česte kave, izlasci, SMS-ovi, no ništa konkretno.

Na početku prvog mjeseca uslijedio je šok. Sjedim s frendicom i njenim dečkom na kavi, i iako nisam pitala zašto njega nema vrtio se crv sumnje. Frendu je zazvonio mob. To je bio ON! Javio mu se da je kod cure, da su se pomirili...
U taj tren u isti kafić ulazio je moj bivši sa svojom curom zbog koje smo prekinuli ( oni koji ne znaju nek pročitaju prethodni post!).
Zgrabila sam jaknu i otrčala kući, jer previše je bolilo kada ti se jedna stvar ponovi dva puta u tri mjeseca. To je bio prvi put da sam digla ruke od njega. Bilo je toga još nekoliko desetaka puta kasnije...LOL!

Sljedeći dan, ponovno kava, na koju dolazi i ON, govori da je bio sinoć kod "bivše", vratio joj stvari i prekinuo s njom zauvijek, aha, da konju, daj mi još koji trik da ti vjerujem! Cinično sam se nasmijala. No drugi dan mi je frendica rekla da su prekinuli, da joj je htio samo vratiti njene stvari i završiti to. Iako nisam vjerovala ja i ON smo se nastavili družiti. Poruke su dolazile sve češće, a kemije je bila sve jača.
I da, napokon , završimo sredinom 1. mjeseca zajedno, sve divno i krasno, čak dva jedna ...tad sam shvatila da nešto ne štima. Kad sam ga pitala na čemu smo, rekao je da ćemo razgovarati sutra na kavi.
No te kave nije bilo...

Čuli smo se i dalje, no nismo bili zajedno, na nekoj prijateljskoj bazi, no uvijek sam htjela čuti njegovo mišljenje o svemu, htjela sam samo popričati s njim o nama kako i što, jer i te poruke nisu bile niti prijateljski niti nešto više, a ipak smo se čuli svaki dan!

Milijun puta sam rekla da dižem ruke od njega i on bi onda svaki put napravio neku glupost, nešto tako da bi ponovno digla glavu i pokušala se boriti.
Sve dok mu nisam napisala poruku da mi je žao što mu nije stalo koliko i meni, no ovaj put ja želim da ostanemo samo prijatelji, i ništa više!
Na tu poruku nisam dobila odgovor...ni pozitivan ni negativan!


Nakon tjedan dana poslao je poruku kao da ništa nije bilo, a ja sam se polako već i ohladila, držala sam ja ovaj put prijateljsku distancu. U međuvremenu sam čula kako je rekao da me ne želi povrijediti,bla, bla...a ja da nekoga čekam da se smisli ni u ludilu...he he baš!

U međuvremenu ja i frendica smo pretprošli vikend na raspolaganje dobile stan, cure su malo popile, hrabrost porasla i krenule na tipkanje poruka, napisala sam mu sve što sam mislila bez zrna srama ( dok nisam ujutro čitala odlazne poruke )... na sve mi je odgovorio "Ja želim tebe!", da mi je bilo znat što mu to znači.
Da i tad je pao dogovor za kavu, no sljedeći dan nisam ja htjela...INAT!!!!
Prebacili smo kavu za petak, no on zbog obaveza nije mogao doć!
Tu sam pukla!!!
Zadnji i posljednji put digla ruke od svega.
To natezanje već 4 mjeseca nije mi sila, i onda kad znam da na kraju neće biti ništa, reći će mi ono što znam.
Da mi je bio bliže, mislim da bi čuo ono što nikad ne bi od mene očekivao!

Nisi ti jedini na svijetu
i nismo mi sami na planeti
pitam se sto li radim s tobom
vrijeme je da ti kazem zbogom

Meni treba covjek, meni treba man
ko od stjene da je odvaljen
da me cuva i da za me ratuje
ko me dirne da mu zube razbije

Subota, nema škole, a ja se vučem od kreveta do kreveta bez snage, sva nikakva, plan da idem van je propao, a i već me prošla želja.
Ono glupo tehnološko stvorenje mobitel je prešutalo cijeli dan, od poruke ni p...a što god se više spuštao mrak meni je bilo gore!
Izašle smo ja i frendica oko 8 van, proštetati tek toliko da se ne ubijem kod kuće i već u pola 10 ponovno sjedila za kompom.
To je bilo predinfarktno stanje! TOTALNA DEPRESIJA!

U 23 sata nazvala sam frendicu i pitala gdje je, spremila sam se u roku keks i otišla van, NJEMU iz inata!
Kad sam izašla van poslala sam mu poruku s naglaskom na "KOLEGA", nakon par minuta našao se kraj mene, ponašala sam se hladno i bezobrazno prema njemu, sve dok me nije zagrlio
Sjedili smo i pričali no nisam se obazirala da to prelazi onu našu prijateljsku granicu. Ne znam kako ni zašto, no samo me okrenuo k sebi, privukao i poljubio!!



Ah, ostatak riječi bio bi suvišan...

Kasnije smo pričali, rekao je da me nije htio izgubiti, da me nije htio izgubiti nego je samo htio polako, i da, sada napokon ima curu, onu koju želi!
Sva ona gomila ljudi koja se nalazila oko mene u pola 2 u sred kafića je nestala, bar za mene
Nakon 4,5 mjeseca našla sam se u svom ostvarenom snu, ondje za što sam molila i čemu sam se nadala, onome za što sam dala sve od sebe...i uspjela sam!

Lutka Bez Osjećaja je više od 24 sata u vezi i sretna je!!!
Čak joj nije žao što je inat potjerao van u pola 12, što je izašla van s polumokrom kosom, što je pola sata prije nego je izašla isplakala hektolitre suza...barem se isplatilo!!!

Ti si gledala sa strane
cekala da sunce svane
stvorila se ispred mene
gurnula me neka krenem

Sada mogu bilo gdje
daj mi ruku, vodim te

Sve je s tobom napokon na mjestu
vratila si zivot u mene
i od srca napravila cestu
sto me veze samo za tebe

Sada vidim nove boje
oci nisu vise snene
nema zime, zlato moje
sad je vrijeme da se krene

Sada mogu bilo gdje
daj mi ruku, vodim te

Lutka je s NJIM!
Lutka može reći da je sretna

Volim vas!!!!

Bože mili, da mi je itko ikada rekao da ću imati prilike nać se u takvoj situaciji ne bi mu vjerovala, i sada kada je to prošlo još uvijek ne mogu vjerovati!

Naime radi se o situaciji iz prošlosti....koju sam sada, nakon pola godine zakopala i potpuno zaboravila na to, kao da se nikada nije ni dogodilo. A nisam imala niti predodžbu da to možda i nije zakopano s druge strane kao kod mene.

Uglavnom, ni jedan prekid nije savršen, niti jedan kraj nije dobra, no uvijek postoji opcija da se raziđemo kao ljudi, kažemo si što imamo, pružimo si ruke i krenemo svatko na svoju stranu. No kako sam ja pokusni kunić u takvim stvarima ni taj kraj nije bio normalan!
Bio mi je i dečko i prijatelj, znali smo jedno drugo i u one najsitnije detalje, dijelili smo puno toga i krenuli graditi nešto naše, no ubrzo je sve to srušeno.
Dugo se trudio oko mene, nije odustajao, najprije smo bili jako dobri prijatelji no kasnije smo to prijateljstvo pretvorili u nešto drugo.
On je bio osoba kojoj sam prvi put nakon dugo vremena vjerovala, bio je tu kad sam pada i kad sam se dizala, dao mi je neki poseban razlog da kroz život idem laganim korakom jer znam da netko stoji kraj mene.

Nakon mjesec i pol našeg "bliskog druženja" sve je završilo, sada kad se toga sjetim, te situacije, cinično se nasmijem na sve.
Idem na kavu s frendicom i vidim njega kako se vozi po gradu sa svojom bivšom, tako sutra, prekosutra... Nakon tri dana čujem da se pomirio sa svojom bivšom. Da, to sam čula od svih drugih samo ne od njega. Nakon tjedan dana poslao mi je SMS da razgovaramo, i razgovarali smo, rekao mi je da mu je stalo do mene i da zato nije znao kako da mi kaže, ali nju stvarno voli i želi s njom ponovno. Razgovarali smo smireno i full prijateljski dok se u meni rušio i onaj nanometar snage koji sam imala da stojim uspravno.
Na kraju sam samo rekla da mu hvala na svemu ali da ja i on od sada možemo biti samo poznanici, ako i to.

Sljedeći dan prošla sam kraj njega nasmijana, uzdignute glave...svirao mi je i mahao, ali nisam se obazirala na to... i tako do prije dva tjedna. Svaki put kad bi prošao kraj mene, s njom ili bez nje, svirao bi, mahao bi...ali uvijek bi ostala hladna, jer mene su osjećaji odavno prošli i krenula sam drugim putem.

Nedjelja večer, 23:30, čitam poruku na mobu, s nepoznatog broja...
Hm... pa to je on! Kako li sam se samo slatko nasmijala!
Zašto?
E pa zato jer me molio da mu oprostim sve što mi je napravio, molio da ostanemo prijatelji, molio da mi bude barem najstinija točkica u životu.
Mislim da je mogao proći i bez toga, jer zasigurno nisam ista osoba tada i sada, ovakvu me još ne poznaje.
Odgovorila sam mu da je za mene točkica na zidu, da ga ni ne vidim, i da to njegovo kajanje meni zaista više nije bitno, drago mi je zbog njega što ga to peče, valjda je shvatio da je negdje pogriješio, ali meni i onaj nogostp znači više nego on...Hranila sam dušu dok sam ga gazila, a one me tako pokajnički molio da mu oprostim!

I nije tu kraj, ne, ne...

Sljedeću večer ponovno zove imam li par minuta za njega. Priča mi da cijelu noć nije spavao nego čitao moje poruke, da ga jednostavno previše proganja sve to i da je morao razgovarati sa mnom.
Gledao me u oči i molio da mu oprostim, a ja sam mu samo ponovila sve ono što i prethodne noći u porukama.Držao je spuštenu glavu i sve potvrđivao!
Zahvalila sam mu što me učio da se cijenim i kao što vidi i cijenim se, baš zbog toga više ne bi ni bicikl na njega naslonila, jer sve što sam tražila je da mi je to rekao isti taj dan, a ne da pravi budalu od mene...i od tog trena za mene je zrak, niti ga vidim niti čujem.
Pričao mi je kako ga proganja još od toga dana ( znači, pola godine) to što mi je napravio, da ga je ubijalo svaki put kada kraj njega prolazim nasmijana a ne pozdravljam ga.

Što si mislio da ću plakati?!?!?!
Ma ne srećo, i gore stvari su mi se dogodile pa nisam plakala...ti nisi ni vrijedan suza, niti osjećaja, za sve si dobio samo ravnodušnost, budi i na tome zahvalan!
Počeo mi je prodavati žvake koliko sam mu značila, da sam posebna osoba u njegovom životu bila i ostala...cinično sam se smijala.

Mislio si posle tebe da cu biti sama
i da cu ja od tebe milost traziti
a ja ne vracam se gdje sam jednom pala
i bez tebe dobro ide mi

Vidis sam dobro sam, dobro sam
nikad bolje nisam bila
nije laz vec istina, istina
ja sam ona koja dobija

Na kraju razgovora samo mu rekla da ako je sretan s njom sve mu je oprošteno.
Hm... taj dio je prešutio!
A ja se pošteno nasmijah na sve (beelj)

Taj dio života nimalo nije bio lagan, nakon pola godine ,što veze što prijateljstva, izgubiti osobu koja ti je bila ogroman oslonac, s kojom dijeliš i dobro i loše, samo ti jedan dan okrene leđa...zaista više ni da hoću ne bi mogla biti ista.
Davno sam htjela od njega čuti ZAŠTO, no nije bilo ni njega ni odgovora, ne treba mi ni sada! Sretna sam i bez njega... kao što sam mu i rekla, još jača, hrabrija, sretnija i ponosnija sama na sebe.
Mislim da kad me tu večer čuo, da se još više pokajao...no neka mu bude na duši!

Ja branila sam sve
moje i tvoje najjace boje
ja gradila sam hram
i molila za nas jucer i danas

Evo ti sad, neka te boli
evo ti sad, dodji i moli
ne tice me se, ne tice me se
necu da za mene umres
necu da me razumijes
ja zivim za to, ja zivim za to
da se sjetis svaki dan sto si mi ucinio

A On iz prošlog posta, da, i njemu sam pričala što mi se dogodilo...
Nije ništa komentirao, samo je šutio...
Neka razmisli malo, mogao je shvatiti kakav sam karakter, dajem samo jednu priliku a on je svoju već profućkao!
Nadam se da je shvatio da svoj život ne stavljam na kocku i dajem ga svima da je okreću kako njima paše...ako nije, žao mi ga je, ali povratka nema...

Hm...zanimljivo zar ne?!
Čujemo se...
pusa svima

Evo me! ponovno me uhvatilo neko pisanje, toliko toga se skuplja u meni, toliko stvari se smjenjuje iz dana u dan a opet na kraju svega toliko riječi ostane neizgovoreno!


Nije prvi put da ponovno ostanem stajati sama, da prokleto ponovno gubim...i koliko god bila spremna na to da ću gubiti, opet novo razočaranje, nova bol, a taman sam mislila da sam ponovno ojačala.
Radi se o njemu!
Niti je bio savršen početak niti kraj, zapravo nije bilo početka, ostao je samo kraj...

Naišao je kada mi je trebala nečija pažnja jer sam bila iskreno rečeno ranjiva i brzo mi je ušao pod kožu. Trudila sam se i to prvi put sam htjela pokazati osjećaje i boriti se. Zapravo nije tu bilo velikih osjećaja, sviđao mi se...
I bilo je sve divno iz dana u dan, shvatila sam da postoji kemija i da mi se možda prvi put posrećilo...je, baš!
I ok, napokon završimo zajedno, ne znam ni kako ni zašto, samo se sjećam da sam tu večer sjedila i piljila u jednu točku kao neki bolesnik i mislila zbog čega sve ide krivo, nisam plakala, ali znate onu nepodnošljivu bol?!
Došao je On i u trenu razvedrio to sivilo oko mene...

I bilo je sve super, do jednom... shvatila sam da se ohladio, počela sam se odmicati jer sam shvatila da su moji osjećaji sve intenzivniji, a to mi stvarno nije trebalo...
Udaljili smo se skroz, sve što sam htjela od njega je da sjednemo i razgovaramo zbog čega ne ide no do toga nije došlo ni dan dana!
Sve što me smetalo je to njegovo premišljanje i smišljanje, sve dok nisam poslala poruku da želim da ostanemo samo prijatelji. Nije odgovorio, kako sam čula nije me htio povrijediti a ja sam i tako u poruci sve objasnila!
Iako sam se još negdje u dubini nadala da je to samo neka faza, nije bila...shvatila sam da ćemo jedino funkcionirati kao prijatelji, mada ni to nije više moguće!

Na kraju svega htjela sam da barem popričamo o svemu jer nisu iza nas ostale nikakve velike uspomene niti velika sjećanja, ali ostalo je ono vrijeme kada smo dijelili te trenutke...žao mi je samo što nije nikada imao karaktera reći mi to u lice, ponesao se djetinjasto, a ako nešto ne ponosim to je kada ne znaš što želiš od života...

Dakako, fali mi i htjela bi progovoriti s njim barem dvije riječi kada smo u društvu,no ne želim, iz čistog ponosa i moje tvrdoglavosti...prošla sam i gore stvari, tako da je on samo sjena u nizu!

I da, još mi je nečega žao...toga što mi je uspio pokvariti subotu, no ipak samo na kratko! Frendica je slavila rođendan, a kako mene još uvijek drži ona faza inata da mu "nenamjerno" pokažem što je izgubio (*big big smile*), bit će dovoljno samo da vam kažem kako je spremanje trajalo od 4 do 8!
Sva u poletu energije izađem van, cijelo društvo vani osim njega...u prvi tren mi je bilo drago jer očito mi nije mogao doć pred oči, ali u drugu stranu krivo, jer bilo je čudno vidjeti društvo bez njega.
No kasnije je dovukao svoju Visost...bez pozdrava i dalje sam nastavila plesati, skužila sam da me pogledao par puta a ja sam samo okrenula glavu i smijala se kao da mi je sve savršeno, dok mi se cijeli svijet rušio!
INAT - - tipično ženski!

I ono što me dotuklo je to kada je rekao frendici kako mi nije imao što odgovoriti na poruku, htio bi da ostanemo frendovi i da me ne želi povrijediti!
Halooooooooooooooooooo imam i ja uši, mogao si to i meni reći!
To vam se zove čovjek bez karaktera!
Vratila sam se u box i spustila glavu, došlo mi samo da uzmem jaknu i pokupim se kući, on je tada već otišao! No kada sam posložila neke kockice, bacila sam jaknu u stranu, razvila osmjeh i dance, baby, dance!

A ti mi nocas
opet dodji nasmejan
obucen, doteran
budi lep za rastanak

Bolje da se nisi igrao
rukama si vatru dirao
nisam ja od onih sto zaborave se lako
sa mnom ti to nije moguce
pamti dobro za ubuduce
bolece te ove moje suze samo tako

Kasnije smo se sreli u drugom kafiću, nisam skidala osjmeh!
Često je pogledavao u mom pravcu, zapravo i sjedili smo za istim stolom, no ja njega nisam vidjela, za mene je on bio zrak!
I onda kad sam došla kući, pala sam na krevet i gledala u jednu točku...baš mi je bilo žao što je kraj, što više neće biti ništa, što postajemo stranci...ali eto...ponovno dižem glavu i krećem dalje!

Sve se jednom vrati!

Da to nisam doživjela nikada ne bi vjerovala u to, no u zadnje vrijeme često čujem riječi pokajanja osoba iz prošlosti, kaju se i mole me za oprost, no sada je prekasno!
Možda je On ipak trebao još jednom razmisliti!

Poljubac i zagrljaj...
Lutka Bez Osjećaja!