Kiltovi na vjetru http://blog.dnevnik.hr/lunachick

srijeda, 24.02.2016.

Napokon Henry!

Kada pričamo o vremenskim uvjetima u Škotskoj, život ovdje nije za baywatch-koke. No, tu zaista nikada ne možeš reći da se ništ ne događa, čak i u tmurnim, zimskim danima. Da je drugačije, svi bi popizdili od vremena. Edinburgh živi punim plućima na svim temperaturama. Dok se sjetim kak mi doma znamo zacmoljiti - "joj, nejdemo nikam, kiša pada", samo se nasmijem jer sada znam da to za ovaj narod nikako ne vrijedi.

No, razlika između Edinburgha i Glasgowa je velika. Nisam vjerovala, ali nakon što sam provela neko vrijeme i u Glasgowu na raznim događanjima, skužila sam spiku. E, to ti je ko kod nas Zagreb i Rijeka. Rijeka je uvijek bila puno rokerskija, easy going, puna neke drugačije energije. Sjećam se te scene jer sam puno vremena provela derući se u mikrofon u punk rock bendu s kojim sam prosvirala pola Balkana. U to vrijeme osobne punk rock faze doživjela sam neke od dragih mi bendova uživo poput Nirvane, Bad Religion, Ignite, No use for a name, Henry Rollins benda. E, ovaj zadnji lik me se dojmio kao niti jedan prije njega. Bilo je to prije nekih šesneastak godina (uuu, što sam nabrala godova). Festival u Sloveniji, Rock Otočec, pamtim po blatu, loše postavljenom šatoru i kiši. No, kada je Rollins banuo na stage, ova mala punkerica ostala je šokirana energijom i bijesom koji je lik bljuvao na sve strane. Nije bilo čovjeka u publici kojega nije ponijela ta sirova sila. U tren oka našla sam se u pogo-ratnoj zoni. Dok punkeri čagaju, možeš ostati bez zuba, oka i palca u isto vrijeme. Tako sam se povukla u mirniji kutak i samo buljila.

Sada znam zakaj je nosil samo kratke hlače, bos i gol, tetoviran i ljut. Na turneji si je sam pral odjeću, pa je to bilo zapravo logično rješenje. Iako je zarađivao lovu, posjedovao je jedne traperice, par majica i jedne tenisice, a sve to natopljeno svakodnevnim znojem na bini – ne traje dugo. Tako su sportske gaće postale njegov jedini odjevni predmet na sceni. Od tada je prošlo puno vremena, sve do prije dvije godine kada sam ga ponovno gledala na Fringe Festivalu u Edinburghu. Ovaj puta sjedokosi, mekši, pristupačniji i manje ljut Henry pričao je o hrvanju s krokodilima, samačkom životu i disfunkcionalnom djetinjstvu provedenom s majkom koja ga je kljukala tabletama ne bi li izliječila njegov bijes. Ono što me kod njega fascinira jest ta nepresušna energija koja pršti iz tog, sada starijeg, sjedokosog Hanka, koji neprestano brblja dva i pol sata na bini, bez pauze i čaše vode. Za sebe tvrdi da je bez talenta, ali da radi ko manijak, pa ga to drži. Obiteljski život ga užasava jer je "neprilagodljiv" za bračne uvjete gdje te žena davi, djeca umaraju i gdje moraš danonoćno raditi kompromise. Fair enough! Nisu svi za takav život i to potpuno kužim, Henry ne bi bio Henry s dva drečavca i nekakvom LA šušom za vratom. Ovog je vuka samotnjaka zapravo život učinio takvim i to i nije toliko čudno kad čuješ kako su ga skoro dva puta ukokali, drugi puta je zapravo smrtno stradao njegov prijatelj/cimer. Cura, za koju je mislio da je to-to i da je napokon našao srodnu, samotnjačku dušu koja ga neće ubiti u pojam, poginula u jet-ski tragediji. Za svog starog tvrdi da je rasista, homofob i bezosjećajan intelektualac koji zapravo nikada nije niti trebao postati otac. Hm, kad uzmeš u obzir sve to (i još mnogo drugih sjebanih situacija) zapravo je čak i normalno da ne piše dječje priče i ne pjeva o moru i galebovima.

No, eto došao je i taj dan kada je ova stara punkerica u duši osam mjeseci unaprijed nabavila dvije karte za njegov nastup u Glasgowu. Muž nije imao izbora, naravno. Eto, to je ono što plaši Henryja pa izbjegava brak ko blesav. Vlakom u Glasgow, pa pješice do O2 arene. U međuvremenu smo svratili u fini restoran da dragog podmitim s odreskom. Beš mi sve, ali muškarci se smekšaju čim se spomene odrezak. Arena je bila hladna za popizdit, ali mislim da sam jedina koja je to primjetila. Ovi tu, kako oduvijek tvrdim, imaju taj gen za hladnoću. Dvije Škotkinje, u majicama bez rukava i minjakima, piju pivo pred vratima dvorane. U siječnju, u Škotskoj. Whatevs. Sjedala su vrlo blizu bine, ali to je zato jer sam kao pravi stalker-fan bukirala karte čim su izašle. Muž već pita koliko će "šou" trajati. Em nije šou, em će trajati dokle god Henry ima kaj za reći, ali nisam to rekla naglas. Sitne laži u braku su kao mali aspirinčić za ovakve situacije. Henry je izašao na scenu – rulja urliče ko u stare, dobre punk dane. Ali ubrzo sve utihne i u sljedećih DVA I POL sata Henry te ubacuje u tour bus i vodi kroz događanja o kojima ne možeš čuti, niti pročitati nigdje. Ovo je official, iz prve ruke. Naravno da je njegov spoken word naprasno izmijenjen zbog dva lika, njemu predraga koji su u nedavno otputovali u drugu dimenziju. Zato su se priče vrtile oko Davida i Lemmyja. Koja ekskluziva, saznati neke stvari o tim likovima koje nećeš saznati preko mainstream medija.

Mogla bih ga slušati cijelu noć, ali jedan pogled prema mom Škotu bio je dovoljan da shvatim da ovo nije za svakoga. Odrezak-high nije dugo trajao. No, pošto je skužio moju opčinjenost i osmjeh od uha do uha i kako poput malog djeteta upijam sve te priče bez da trepnem, samo je rekao:"Ok, ajde, čekamo u basckstage-u da ga više upoznaš!" E, to je muž! No, nije ni slutio da ćemo ga čekati nekih sat i pol na škotskoj zimi, s hrpom teenagera i ljudi koji su kakali u pelene dok sam ja bauljala po onom festivalu u Sloveniji.

Nakon što smo se dobro nazimili, evo ti Hanka iz backstage-a i umjesto da preko ograde odradi to što mora, daje signal preozbiljnom zaštitaru da makne ogradu, i tako se legenda stopila sa svima nama i krenula je spika:"Ljudi, pa stvarno ste ludi što toliko čekate na toj zimi!" Bila sam treća u redu za autogram i preko nekoliko ramena gledam u lika i ne vjerujem kako mladoliko izgleda uživo. Čak i na bini izgleda starije. I tu se ne radi o obsesivnom idealiziranju nekog tam lika iz moje mladosti, ja jednostavno mislim da je taj čovijek riječju i djelom – na mjestu i nalazi se u top 10 ljudi s kojima bi rado završila na pustom otoku. Kad je došao red na mene, stisnula sam mu ruku i rekla: Ovo sam čekala šesnaest godina! Što je sigrno mladim pankerićima oko mene izgledalo kao cviljenje neke random žene, koja ne izgleda više kao punkerica, ali se očito debelo približava krizi srednjih. On se na to nasmijao i rekao – "Wow, really?" Pa sam brzo obrazložila kako sam ga prvi puta gledala u Sloveniji. Čovjek se čak i sjetio tog koncerta. Netko je iz grupice ljudi iza mene pitao:"Henry jel dolaziš na Fringe ove godine?" Na to će Hank:"Of course, I love Edinburgh!“ E tu sam se snašla i rekla mu da ima privatan sat yoge sa mnom! Pogledao me tim svojim turbo pametnim očima i rekao:"Uh, ja sam najvjerovatnije najneflexibilnije biće ikad!" Rekla sam mu – challenge accepted! Na što mi se još jednom nasmijao. Uh bokca ti, na trenutak sam zaboravila da sam udata. No muž je bio tu i, hvala bogu, okinuo par fotki. Poklonila sam mu malu figuricu Ganeše, što ga je ugodno iznenadilo, ali sam ga morala uvjeriti da je taj lik pozitivac, mada tak ne zgleda. Još jedan osmjeh od Henrija...i to je to! Tih 5 minuta s gosponom Rollinsom pamtit ću do kraja života.

Pola sata kasnije, u sada već prehladnom Glasgowu, shvatili smo da smo propustili zadnji vlak za Edinburgh. Nemreš vjerovat da u zapadnom svijetu nema vlakova poslije ponoći. Prošli smo pet hotela, svi su kao bukirani – zapravo su najvjerovatnije mislili da smo jedan od onih parova koji traže sobu za fuck. Strašno. Skoro sam u petom hotelu izjavila da mi je to muž, a ne ljubavnik, kako pizdimo na hladnoći jer ja-glupača moram čekat tamo nekog lika da mi potpiše knjigu, kako se ne mislimo ševiti jer je muž ljut i frustriran situacijom, a ja sam pod dojmom drugog mužjaka. Ne bi vrijedilo. Odjeb! I tako smo čekali u jedinom McDonaldsu koji radi cijelu noć, nekih 3 sata na prvi bus za Edi, mokri ko miševi (jer naravno da u Škotskoj kiša pada – uvijek). Ja i dalje pod dojmom, muž s Durica facom, srče vrući čaj. No kad nešt čekaš šesnaestak godina, jebe ti se za propušteni vlak, kaj ne? Ujutro smo ubauljali u stan, ja pod tuš, muž u krpe. Naravno da nisam otspavala ni minute, jer sam imala jutarnji sat yoge. Hm, moji dragi yogičari nisu skužili da se jedva držim na nogama i da u termosici nije smoothie, niti super organski đus nego turbo jaka kava pod nazivom „heart attack waiting to happen“. Ja sam bila u dvadeset osmom nebu i čak mi je jedna klijentica rekla da je sat bio "very inspiring".

Nisam sigurna hoće li se Henry javiti (moš' mislit), ali ako se slučajno javi – mislim da mi bu trebal pacemaker da odradim taj sat. Ako do toga i dođe, bum vam javila!


24.02.2016. u 10:09 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 09.05.2015.

Susjed-problematik, drugi dio!

I tako prođe neko vrijeme, mir i tišina zavladaju kraljevstvom... Hm, očito samo u bajkama! Naime, već sam pisala o ex đankozi susjedu i njegovoj curki, ali su se s vremenom i učestalim upozorenjima stambene agencije – malo smirili. Do nedavno. Znači, ovo je patern. Deru se, ševe se u 4 ujutro, usisavaju oko 11 navečer, u stan im dolaze neki likovi iz polu-svijeta, a zidovi su toliko tanki da bez beda možeš čuti muhu u letu. No, fala strini, u Škotskoj su muhe rijetkost. Malo im je zima.

Nakon nekoliko žalbi koje smo uputili zajedno sa stanarom s trećeg kata, koji jadan, živi direktno iznad njih i također je žrtva anti socijalnih trutova, situacija se zapravo ne mijenja. Priča ide ovako - stambena organizacija koja brine o zgradi pošalje đankiju nekoliko pisama na bazi tete u vrtiću. „Ako se ne smiriš i ne ponašaš lijepo, budeš se morao preseliti u drugi vrtić!“ Onda se susjedi skuliraju na tjedan, dva, tri. No, poput plime i oseke – ponovno urone u tipično ponašanje za takvu vrstu. Sorry na nedostatku razumijevanja prema takvima, ali ovo pišem nakon tri neprospavane noći. Ovo je država koja toliko pomaže narkićima i alkićima, da se pitaš – jel' možda bolje sjebati karijeru i otići po sanduk pive! Dobivaju mjesečnu naknadu, stanove, besplatni namještaj, dolaze im konzultanti, imaju volontere koji s njima hodaju okolo ako trebaju bilo kakvu pomoć i tak...superiška im je! Ova zemlja čini sve da ih socijalizira, i onda ih lijepo uguraju u zgradu s ljudima koji se dižu u 5 ujutro i rade po 12 sati.

Drago mi je za sve ex đankije koji su se re-socijalizirali i na vrijeme skužili da se nemru urokavat do kraja života, ali ovi koji su kao 'izliječeni', a jebu druge u zdrav mozak i nikako da se unormale – e to ne podržavam. Evo baš se prije nekoliko dana njegova otužna đukela popišala po stubištu, a mr. Antisocijala ni da trepne. Tako je mokraća bazdila dva, tri dana, dok stari susjed s drugog kata nije popidzio i uhvatio Đankija u prolazu i održao mu bukvicu. Đanki je samo nešto promumljao i malo pobrisao lokvice od urina, no smrad se još osjetio.

U međuvremenu – ja umorna ko pes. Znakovi neprospavanih noći: obukla tajice naopačke (fala Bogu, primijetila prije sata Yoge), profulala tri busne stanice, ispustila cijelu soljenku u juhu, na istom satu Yoge zaboravila kak' se kaže "koljeno" na engleskom!

Muž koristi čepiće za uha, ali ja sam jedna od onih koja treba idealne uvjete za normalan san, tako da i čepići smetaju.
Možeš biti skuliran koliko hoćeš, meditirati, yogirati, ali ako se ne možeš normalno naspavati i ako te u 3 ujutro iz tvrdog sna probudi životinjsko urlanje tipa: “Fuck off you asshole, get off me, shut the fuck up!“ – onda je to već mučenje kojeg se ne bi ni Al Qaeda posramila.

Ovo im je zadnje upozorenje koje su dobili, mada to u ovoj zemlji ništa ne znači. Možda će samo biti premješteni u neki drugi miran kvart i nastaviti u istom ritmu. Kako je jedan policajac rekao (koji je došao u pola noći smiriti situaciju): „Svaka zgrada u ovom gradu ima barem jednog niš-koristi stanara zbog kojeg svi ostali ispaštaju!“ Izjava na mjestu!

Usred pisanja ovog bloga, zijevam ko gladna riba, glava mi pada i mislim da je pravo vrijeme za krevet, bez obzira kaj ni dnevnik nije završil. Taman da odspavam prvu rundu do 'đanki apokalipse'. Da mogu, uploadala bih ovdje zvukove koji dolaze s druge strane zida. Zapravo, pogledajte jednu epizodu Jerry Springera i sve će vam biti jasno. Laku noć.



09.05.2015. u 20:40 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 03.02.2015.

Man flu

Već i vrapci na grani znaju da je muški spol jači, brži, bolji, uspješniji...bla, bla. No, to sve pada u vodu kad gospon Suprug, gospon Dečko ili gospon Partner (moderniji izraz) padne u krevet, pokošen prehladicom. Sve moje drage frendice, poznanice i ostale predane žene, majke, kraljice znaju o čemu pričam.

Na jednom ženskom „sijelu“ došla je na red i tema pod nazivom „man flu“. Naime, ovi tu na kraljičinom otoku imaju izraz za tu cijelu mono-dramu kada dragi zaključi da je „BOLESTAN“. Tu ne govorim o bronhitisu, upali pluća, tuberkolozi, malim boginjama. Riječ je o onom stanju u kojem žene brinu o potomcima, rade na traci, sade kukuruz, kuhaju, spremaju, peglaju, čiste, ribaju, konobare i farbaju ograde. Da, radi se o prehladi, dragi dečki! Ono kada se vučete po stanu ko statisti u Zori živih mrtvaca, šmrkavi, nikakvi, u omiljenoj piđami na rupe još od mature (od koje se nikako ne možete rastati), tražeći pažnju poput napuštenog šteneta. Frendica mi srče kavu brzinom svjetlosti jer ne može ostati dugo. „Ma, ne pitaj, dragi ima man flu!“ Man flu? – pitam sumnjičavo kao da se radi o nečem vrlo ekskluzivnom, samo za muškarce! „Ma da, ono kad pretjeruju da će umrijeti od grlobolje i kihanja!“ Hm, zanimljiv izraz. Mi to u Hrvatskoj nemamo. Zapravo, znale smo da malo fejkaju, ali ovi se tu javno sprdaju iz njihovog „stanja“. Poor men!

I onda dođem doma i, slijedeći trag šmrkavih maramica do spavaće sobe, ugledam blijedog, zabrinutog, umornog, raščupanog muža kako kašlje poput starog motokultivatora. Malo je „prehlađen“. Hm, oke, znači kuhamo domaću juhicu, odlazimo ponovno u grad po lijekiće, kupujemo fine čajeke, mažemo Vicks kremicu na stopala jer ne spavamo već tri noći od iritantnog kašljuckanja. Da, kao da imate dijete. Jer se skoro svaki mužjak od ove „opake“ bolesti pretvori u klinca koji mijenja raspoloženja poput kakvog opsjednutog aliena.

No, istraživanja pokazuju da je za takvo ponašanje zapravo kriva veća razina testosterona od koje imuni sustav naših mužjaka reagira puno sporije od našega. Hm, zanimljivo. Onda zapravo i nisu „jači spol“. E da smo samo to znali u vrijeme svih onih silnih ratova u prošlosti, samo bi pustili nekoliko stotina gripoznih žena „sumnjivog morala“ među vojsku i za 3 dana svi bi molili za juhice!

Fakat mi nije namjera ubijati u pojam naše jadne, šmrkave mužeke, ali činjenica jest da većina žena rijetko kada prihvaća vlastitu prehladu kao „time out“ u kojem može pogledati sve sezone Male nevjeste, Sulejmana veličanstvenog i Poirota u piđamici, izolaciji, orkužene turbo-pažnjom ukućana.

No, bilo kako bilo, istraživanja su rekla svoje – oni zapravo ne fejkaju nego JESU osjetljive krizantemice kad se razbole. Zato, nemojte biti pregrozne prema svojim „jačim“ polovicama kada krenu s kihanjem. Ali, svakako poduzmite sve mjere opreza da se ne zarazite, jer sad kad znamo da imamo bolji imuni sustav, nemremo fejkat ni sekunde.

Blago onim ženama koje cijeli život glume slabiji spol i plaču kada rikne žarulja u špajzi, a muža nema doma. E, one mogu – sve! Cvilidrete Osjetljiković Flegmičko neka ovo niti ne čitaju jer njihovi muškarci nisu nikad bolesni, oni su super muškarci, a one su super princeze. Mi ostale mažemo taj Vicks po muževim stopalima, nadajući se da će krizantema zaspati, kako bi mogle sjesti i napisati neki suvisli tekst.

Čekam dan kada će izmisliti „woman flu“! Hm, kak bi rekli u mom selu – to bu bilo na sveto Nigdarjevo.

03.02.2015. u 22:05 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 13.10.2014.

Angelina Jolie efekt!

Rak dojke je đubre s kojim se većima žena u mojoj obitelji bori već desetljećima. Znači – đubre je genetsko! S genom nema zajebancije. To nije nešto što možeš ispraviti na fizikalnoj, riješiti tabletom ili čak 100% izliječiti odstranjenjem. I kaj je najgore – bez obzira koliko te mater voli, prenijeti će ti tog vraga za kojeg nikad ne znaš kad će se probuditi. Zato me zainteresirala priča Angeline Jolie koja je odstranila obje sise i rekonstruirala nove nakon genetskog testa. Naravno, teta Jolie ima love i dostupni su joj svi liječnici ovog svijeta, pa joj nije teško odvojiti torbu, dvije novčanica za tu cijelu proceduru.

Inače, genetski test mogu obaviti sve osobe, poput mene, koje imaju takvu obiteljsku situaciju i to zamislite – besplatno! Evo ovdje, u UK, prvo ideš doktoru opće prakse, pa na psihološko savjetovanje (da vide kak se buš nosila s time), a tek onda testiranje. Hm, kak se bum nosila? Najradije bi se nosila ko miss Jolie! Sise van, silikoni unutra – i to je to! Ali, nije sve tak jednostavno. U zadnje vrijeme često si postavljam pitanje – koliko bi se žena odlučilo na taj potez? Jel bolje živjeti u neznanju ili uhvatiti taj rak za grkljan i obračunati se s njime dok još „spava“? I što nakon testa? Štedjeti za umjetnjake? Ili obavljati preglede minimalno dva-tri puta godišnje?

Na pamet mi pada razgovor s jednim od mojih prijatelja kojem su teorije zavjera u malom prstu. On tvrdi – većina lijekova za sve moguće rakove postoje ali „ne idu van“ iz laboratorija jer nas ionako ima previše. Da smo svi zdravi kad navršimo stotu, živjeli bi jedni drugima na glavi i najvjerojatnije morali pretvarat mokraću u vodu. Ima nečega u tome. No, ja se pitam, ko mali Mujo – kako „ispraviti“ gen? I sad ja, obična učiteljica yoge z Podravine, sjedim usred Škotske, sumanuto surfam po netu i tražim medicinska istraživanja o ispravljanju Brca1 gena. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Sad bi neki rekli – od nečega se mora umrijeti? Ali jel' bi vi voljeli znati da imate skoro nenadjebive šanse da ćete se oko pedesete recimo utopiti? Ili da će vas trknut plavi auto na zebri? E, pa jel bi se odmah odrekli odlaska na more? Ili više nikad ne bi prelazili zebru? Ili bi bježali od svakog plavog auta sljedećih dvadesetak godina? Karikiram, ali slično je i s ovim genetskim testom. Novine pišu kak je Angelinina situacija povećala broj žena koje odlaze na to testiranje i to je pozitivno. Ali, kad se osobno nađeš u toj situaciji, malo ti se rit stisne od činjenice kako te samo jedna pikica dijeli od takve teške spoznaje.

U petak idem doktorici. Zove se dr. Simpson i zaista podsjeća na istoimenog lika z crtića, samo s više kose. Hoću li biti hrabra poput svih žena u obiteljskom stablu koje su se borile s tim odvratnjakom (neke uspješno, neke neuspješno) i biti prva žena u obitelji koja – zna kaj je čeka? Možda je bolje biti spreman nego iznenađen. Ova generacija žena je vrsta koju „ništa ne smije iznenaditi“ i čekamo ga spremne i naoružane zdravom prehranom, yogom, čistim plućima, crnim humorom i spremne za duplu mastektomiju, ako treba! Nema labavo!

I o ovoj temi namjerno govorim javno jer je važnija od glupih selfija, lajkanja, tvitanja, ili postanja fotke tvoje današnje večere. Previše je dobrih ženskih duša prenaglo otišlo s ovog svijeta! Vrijeme je da uzvratimo udarac kako najbolje znamo i umijemo. Sa sisom ili bez nje!


13.10.2014. u 22:12 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.08.2014.

Primadone među nogama!

Baš kad pomislim kako je ova zemlja zaista napredna i divna, neke me činjenice potpuno razuvjere u to. Evo, upravo mi je potvrđeno kako u Ujedinjenom nam Kraljevstvu ginekološke preglede obavljaju liječnici opće prakse ili čak i medicinske sestre. No, prije nego me neka medicinska teta napadne, oduvijek sam ih branila i govorila kako bi im dala super-velike plaće jer čiste (i jedu) govna svaki dan i fakat im ne bih bila u koži.

No, za Boga miloga - pa nemrete mi to radit! Medicinska sestra uzima papa-test u lokalnoj ambulanti, bez da itko postavlja bilo kakva pitanja. Super kaj sam to čula prije nego sam uopće pomislila kako je prošla godina dana od kada sam se popela na taj odbojni stol i pokazala međunožje stričeku u bijelom s velikom, iritantnom lampom (koja te dodatno ubije u pojam). Ginekološki pregled je najčešće doista nelagodan za mnoge žene i tu zaista mogu pohvaliti hrvatske privatnjake koji se za oko 300-400 kuna zaista potrude da se osjećaš ko ljudsko biće, stoga me ovo zaista šokiralo. Oni to zovu 'office gynecology’ i tvrde da su potpuno osposobljeni za takva postupanja s pacijentima.

Čak sam naišla na članke o toj temi i žene poput nas (koje smo navikle da nam određene organe pregledavaju ljudi koji su se za iste i specijalizirali) nazivaju razmaženim primadonama! Najčešće govore kako su to žene iz SAD-a i istočne Europe koje troše dragocjeno vrijeme ginićima, a sve to ovdje može napraviti i medicinska sisterka, bez problema. Hm, malo zbunjujuće. Ovdje znači ideš profiću dok si u zaista u banani. Ne znam kaj da mislim o tome. S jedne strane, njihove bolnice, usluge i ophođenje s pacijentima su zaista na visini, no izgleda da ću za sada obavljati svoje godišnje preglede u lijepoj našoj.

Kada sam jednoj teti ispričala kako sam zaista zadovoljna sa svojim ginićem u Hrvatskoj, koji mi okrene ekran i pokaže science fiction filmić mojih jajnika, koji odvoji vrijeme kako bi mi ispričao gdje je što i kako radi te je čak jednom otvorio i knjigu punu slikica i objasnio mi anatomiju žene iznutra pri određenim ženskim pojavama u tijelu...Škotkinja je ostala paf. Samo je rekla: 'Wow, amazing!' Pa da, ispada da smo mi Hrvatice vrlo napredne i...razmažene.

Izgleda da ću morati malo oguglati i lupiti samu sebe po razmaženoj guzici. Ne znam kada ću se, doduše, uputiti k sestrici u plavom s štapićem u ruci, ali znam da faking Easy Jet prestaje letjeti za Zagreb. To je činjenica koja će utjecati na moje ugodne susrete s hrvatskim stručnjakom-picologom!

Imam osjećaj da ovdje možeš završiti tečaj za jednostavne operacije i po kućama vaditi mandule! Zato valjda ljudi misle da je ovo zemlja velikih mogućnosti. Možda upišem tečaj za pilota (imam dovoljno iskustva s video igrama) pa tko zna - možda me zaposle u nekoj avio-kompaniji, na pola radnog vremena, ako tu i tamo neka razmaženka treba skoknut do svog ginića u domovinu. Tako će određeni dijelovi moga tijela i dalje uživati u tom primadona-tretmanu.

Ma zamisli kako mi žene „puno tražimo“! Pih, whateava!

20.08.2014. u 16:40 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 12.07.2014.

Imaš pet sekundi!

Čuli ste za pravilo od 5 sekundi glede hrane na podu? Ok, ako niste – radi se o situaciji u kojoj ti keks padne na pod i ako ga digneš u roku od 5 sekundi, zločeste bakterije nemru zagaditi tvoj keksić pa slobodno malo puhneš u „domaćicu“ i dalje uživaš u debljanju.

No, nemrem baš vjerovat da je uvijek tako. Da hodam po napuljskim ulicama (poznatima po najviše psećih govana po metru kvadratnom) i da mi bilo kaj od hrane padne na pod, ne bih ni pomišljala isti komad hrane stavljati u usta. Ili da bilo kaj dižem s poda u npr. Indiji. Sorry Indija, iako te volim, poznata si po „turističkim crijevnim virozama“.

Jasno mi je da smo postali uber-osjetljivi na higijenu i da nam dječica obolijevaju od raznih alergija, točkica i prištića više no ikad prije, ali brate mili – neke osnovne higijenske postulate očito moramo ponoviti mnogim odraslim osobama. Više sam puta bila svjedok ne pranja ruku nakon pišanja u javnim WC-ima. Muškarci bi se začudili da vide kako mnoge prekrasne mlade koke ni ne taknu tu vodicu nakon što su trgale školjku mlazom (o preglasnim zvukovima u javnim WC-ima ću nekom drugom prilikom). Više su zauzete pudranjem noseka nego bakterijama na ručicama. U WC-u jedne pizzerije, ni kuharica se nije sjetila oprati ruke poslije broja 1. Konobar u jednom restaču na našoj precijenjenoj obali, mirno je gledao u more i kopao nos, igrajući šmrklj-košarku iz čiste dosade. Hm možda je to bio razlog prazne terase istog restorana. Znam da svi imamo neke primjere ne-higijene na javnim mjestima, ali kako postupiti kad te tak neš baš onak izbaci iz takta?

I evo, opet se vraćam na moj život u Škotlandu. Što se tiče javne higijene, ni Škoti baš nisu Domestos-frikovi ali sve više vidimo aktiviste po ulicama kako skupljaju smeće za neke političke bodove. No, na higijeni u uslužnim djelatnostima trebaju još puno raditi. Ako nešt nemrem vidjet, onda su to nečije dlakave ruke (bez rukavica) kako prekopavaju po svježim pecivima, kroasanima, krafnama i ostalim dragim mi proizvodima. Tako mi je preistetovirani poveći lik na blagajni prestižne samoposluge, s dlanovima drvosječe izvadio čokoladni kroasan iz papirnate vrećice, stavio isti na pult, promijenio vrećicu, opet prstima zgrabio kroasan i tutnuo ga u novu i, uz osmjeh, rekao: „There you go!“

Nisam picajzla, niti Howard Hughes, ali mi se malo želudac stisnuo na tu scenu. Čekaj stari, cijeli dan prebireš po novčanicama, tipkaš po kasi, možda koji put i kihneš u ruku, i onda lijepo ženi ispipaš taj kroasan i još se lijepo nasmiješ! Kao - evo kako sam ti pomogao i stavio fiiiniii kroasančić u novu vrećicu! Fuuuuj! Mislim, kaj sam trebala napravit? Ugurat kontaminirani drekasan u usta pred likom u roku od 5 sekundi i reći – hvala? Ili ga, poput jedne moje frendice bez dlake na jeziku – vratiti Pucku i održati mu bukvicu o HACCAP-u?

No, hvala bogu da nisam bogata i ne jedem po skupim restoranima. Nadam se da, oni koji jesu, znaju tko su „Food terorists“. E tu ne pali pravilo od 5 sekundi. Oni namjerno piške i hračkaju u hranu koju bogataši skupo plaćaju. Moj nespretni "terorista" iz samoposluge nije ništa naspram onih kojima je uzor Brad Pitt u Klubu boraca.

12.07.2014. u 17:09 • 8 KomentaraPrint#^

utorak, 24.06.2014.

Zanimanje: zabijač noževa u leđa!

Nema osobe na ovom svijetu koja nije, barem jednom, osjetila taj kukavički pokušaj „savladavanja protivnika“. Nekim osobama je to najnormalnija zanimacija. Došuljati se iza leđa, potiho izvaditi to imaginarno hladno oružje i, uz smiješak, zabiti isto negdje između lopatica, kada najmanje očekuješ.

To oružje zna biti veliko ili malo, ovisno o situaciji i mentalnom sklopu kukavice. Neki se služe „švicarskim“ nožekima koji te malo zabole, ali znaš da će rana brzo zarasti. No, neki kao da su u prošlim životima bili turski osvajači. Takvi su u stanju zabiti ti sabljetinu koja izađe kroz prsa pa imaš na kaj objesit torbu dok si u gradu. E, takvi su najgori. Takvi ne rabe upozorenja. Dok ti misliš da je sve ok, pizdek doma oštri sablju i vježba fejkerski killer-osmjeh.

Imam nekoliko situacija iz bliže okoline gdje mi frendovi hodaju okolo poput ježeka jer su se malo zajebali u procjeni i dobili par „švicarskih“, dvije – tri sablje, nekoliko kuhinjskih i poneki otvarač boca (koji izvandredno služi zabijačima da ti ga tu i tamo još malo dublje „zavrnu“).

Stara izreka kaže – „pravi prijatelj će ti zabiti nož u prsa!“ Ma fuck that, pravi prijatelj nema nož i nije mu ni na kraj pameti nanijeti ti bilo kakvu bol, sprijeda ili straga. Pravi prijatelj jedino može služiti kao zaštitnik od zabijača (tzv. retrovizor), rame za plakanje i medicinska sestra.

Naravno, nitko nije svetac, i ja sam ih sigurno zabila nekoliko, slučajno ili namjerno...ali ubrzo sam i platila za isto ponašanje. To je ono kaj zovu karmom i s njom nema zajebancije. Zato više ne rabim nikakvo „oružje“ u borbi protiv neprijatelja. Čekam da se sami sjebu. Jer ne možeš hodati svijetom i pikat rulju u leđa bez da ti se sve to negdje, na neki način ne vrati.

Svojih par „ožiljaka“ na leđima i dalje s ponosom nosim. Nauči čovjek živjeti s njima jer adaptacija je ključ preživljavanja! Treba odlijepiti od sebe svu negativu, ružne događaje, situacije koje su te povrijedile i osobe koje ti ne trebaju. Samo i jedino tako možemo uživati u životu i biti otvoreni za nova iskustva. Teško je zaboraviti neka sranja, ali ovdje ne solim pamet da – moraš.

Zato samo pažljivo izvadi te noževe iz leđa, prebroji ožiljke i ne okreći se prema zabijaču! Ostavi ga da zbunjeno stoji i čeka da padneš. Umjesto pada, pokaži mu dupe ili otpleši Macarenu i, uz osmjeh, piči dalje. „Ne okreći se sine!“




24.06.2014. u 15:56 • 7 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.05.2014.

Prigovaranjitis

Imam osjećaj da je cijela ljudska rasa zaražena – prigovaranjem! Stalno nam neki drek smeta. Barem jednom dnevno izrazimo neko nezadovoljstvo nečime toliko minornim da mi je muka. Zato sam krenula u tihi rat s prigovaračima.

Prigovaranjitis u najgorem obliku možete primijetiti na svakom uglu. Od vaše kolegice na poslu kojoj prvo smeta propuh, onda vrućina (a nije u menopauzi), od vozača na cesti koji uredno šalju u rodno mjesto ako neko cmilji po autoputu, od ljudi u redu u samoposluzi koji počnu cupkati na mjestu i okreću očima čim mlada blagajnica ne radi 100 na sat.

Moj mali doprinos u ratu protiv prigovaranjitisa je miran stav i simpatičan komentar koji oboljelom daje malo prostora za razmišljanje, a osobi koja je izložena ovoj bolesti – malo nade da nismo svi takvi. Jedan sam dan tako, u redu za plaćanje, morala slušati vrlo glasne uzdahe, komentare tipa:“This is taking too long!“ (iako se radilo o 10-tak minuta čekanja). Neke su žene čak dramatično ostavljale robu usput i preneražene uslugom napuštale butik. Blagajnica je uporno pokušavala riješiti mali problem s plaćanjem putem kartice, dok je prigovaranjitis lagano zasmrdio u zraku.

Napirlitana baba iza mene je uzdisala ko da bu riknula isti tren, lik ispred mene je napravio tipičan 'move' za tu bolest...okret prema ostalima s okretanjem očiju, a meni je došlo da ih sve pošaljem u rodno mjesto - na tečnom hrvatskom (koji kao da je stvoren za te situacije)! Kad je „napokon“ situacija riješena i kada je došao red na mene, mlada prodavačica se preko previše počela ispričavati pa sam joj dovoljno glasno odgovorila:“Nemaš frke, nitko nije umro!“ Nasmješila mi se i rekla:“Thank you for understanding.“

Zaista smo nestrpljiva govna ponekad i žalimo se na sve i svašta. Razumijem situaciju kada ti konobar donese hladne lazanje ili gdje ti debela škotkinja uvali potrganu novčanicu, ali brate – i tada možemo pristojnije odreagirati. No, žaliti se na malo duže čekanje u redu, na kašnjenje aviona, vlagu u zraku, sjedala u autobusu, spori Internet ili prehladno more je tipičan slučaj prigovaranjitisa!

Statistike pokazuju kako je najveći broj takvih – među penzionerima. Ovdje čak postoji i televizijska emisija o „prigovaračima“ i tvrde da su penzići najbrojini u tome. Zašto? Jer imaju vremena na pretek zajebavati radni narod. Svaka čast ljudima u mirovini poput moje stare. Žena slika, piše, čita, druži se i sadi poriluk! Zato se nadam da mi je možda prenijela te gene i da se neću naći kako stojim u redu i uzdišem ko morž na mlade radnike koji „nisu za ništ!“.

Svi smo se mi, barem jednom u životu našli u situaciji kada nas je napao oboljeli od prigovaranjitisa.

Ono što se broji i što mijenja situaciju nije njegov stav – nego naša reakcija.

Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama (ljubazno) upitajte svog liječnika ili ljekarnika (bez nepotrebnih scena u čekaonici).


26.05.2014. u 11:17 • 12 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.04.2014.

Hrvatske frizerke - u Škotsku po novce!

Svi koji me poznaju, znaju da često mijenjam boje kose, frizure i stilove. Od punk rock ere s duginim bojama na glavi do jednostavne, ženstvene duge crvene grive. Od Sinead O'Connor-čelavke do stroge Kleopatra-zurke. Sve je krenulo vrlo davno kada me sestra počela koristiti kao zamorca za svoje lude modne pokušaje. Šišala me krojačkim škarama, izmišljala stilove koji su u doba malih pionira bili smatrani vrlo „naprednima“. Čak me stara odbila voditi na svatove u Đelekovec, jer sam s nepunih 12 godina, nakon sestrinog kreativnog kicka, izgledala ko mali, pokisli štakor. Prva sam u razredu imala onu talijanka-gljiva frizuru, a prvi undercut, prije puno godina, negdje u srednjoj kad sam upala u punk rock bend. Profa z psihologije je domiljio do mene, podigao pramen kose s dva prsta (ispod kojeg je bila obrijana glava) i samo rekao:“Pavlek, ne razumijem!“

Moja najbolja frendica je frizerka, i to jebena frizerka. Nakon nekoliko bambusa, znala sam izaći iz salona s potpuno drugačijom glavom. Svi moji dokumenti s fotkama izgledaju kao da patim od multiple personality disorder-a i često sam na aerodromima morala objašnjavati svoju potrebu za „traženjem sebe“. Nikad nisam i ne bum kužila žene koje se NIKAD ne farbaju, nemaju potrebu promijenit tu „griva u repu“-friz i koje slave svoju sijedu kosu s nepunih trideset. Fuck off! Možda sam ja taj bolesni klaun, ali beš život bez onog neprocjenjivog muževog pogleda, nakon dolaska od frizera i pitanja: „What happened to your hair??“

Nakon nekoliko mjeseci puštanja kose u tuđini i opiranja ideji o odlasku pod škare poljskim imigranticama, bukirala ja taj važan sastanak i bacila se u istraživanje sljedećeg, pomaknutog stila ove žene-djeteta koja nikako da odraste i stavi kosu u rep.

Našla ja par fotki vrlo sexy, punky kose – duge šiške, kratko odostraga, pramenići...ma divota! Kad sam nazvala frizerku, rekla mi je da moram prvo doći na dogovor. Vau, profesionalno! Me like! Dođem ja u salon, salon pun ljudi – opet vau, znači dobra je (iako je malo mlada). Kaže ona meni – „moramo napraviti test na boju“. Hahaha, mala, farbam se profesionalnim bojama od 19. godine, ali ajde – nema frke, ovo je ionak UK i tu su svi paranoični na „safety“ i all that shit.

Namazala mi je unutarnji dio ruke farbom, pogledala moje fotokopirane frizurice s interneta i poslala me doma. Ako bude reakcije, neka odmah nazovem. Kajgod, farbu sam odmah zbrisala s kože čim sam izašla iz salona jer ne bum po škotskom vjetru hodala z dignutim rukavom da vidim jel bum dobila male boginje od farbice. Ja želim novi friz pod hitno!

Za dva dana, bila sam sprema izdržati 3 sata u tom salonu jer - vrijeme je za novi image! Prvo mi je stavljala neki color-remover, onda mi je prala kosu, onda me fenirala, pa opet farbala, pa prala kosu, pa fenirala, pa stavljala pramenove, pa prala kosu, pa fenirala...sve dok napokon nije uzela mašinicu u ruke. Ja sam bila udubljena u trač-časopis jer nemam pojma ko su UK-zvijezde i zakaj se rastaju...pa sam malo utvrđivala gradivo. A onda sam dignula pogled i umjesto profesionalke, vidjela malu curicu koja se igra frizerke s mašinicom i ima pomalo zabrinuti pogled. Zapravo nisam ni kužila da mi je upropastila pola glave. Ona je i dalje bila uvjerena da će brijanjem popraviti tih trideset i pet stepenica na mojoj glavi. Kako joj je svijetlo u salonu očito išlo u prilog, nisam bila svjesna svoje nesvjesnosti. Na brzinu me isfenirala, pokazala mi stražnji dio brzinom munje (pod čudnim kutom da ne skužim epic fail) i naplatila mi posao – sedamdeset funti, tj. 600 i nešto hrvatskih kuna! Moj bi stari sad rekel – 600 ti krvavih...

Sljedeće jutro sam se skoro rasplakala kada sam u ogledalu ugledala ofucanog oposuma s mjestimičnim rupama koje izgledaju ko da sam i šugu negdje pokupila. Ali prije nego je dragi uspio otvoriti oči, vidjeti skupi uradak na dnevnom svjetlu i poslati me prvim avionom natrag na Balkan ili u zološki...navukla sam kapu i otišla ravno prvom brici u ulici.

Brico me lagano odbio jer se nisam naručila, a i „ne izgleda tak loše, bude naraslo“. Whateva, slijepi, stari Škot. Sjetila sam se da u sljedećoj ulici postoji salon i ujurila sam u njega prije nego su frizerke srknule prvu jutarnju kavu. Nakon što je odslušala moju žalopojku, prava, domaća Škotkinja samo je rekla: „Aye, don't worry love, I'll try to fix ya!“

Moja spasiteljica, Bonnie Lassie, uzela je mašinicu u ruke, nataknula najkraći nastavak i krenula u popravak katastrofe. Tražila je vrlo malo love, pa sam joj ostavila dvadesetaču za trud.

Fala Bogu da kosa – raste!
p.s. fotku ne stavljam jer me sram!

27.04.2014. u 21:08 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 04.04.2014.

Stanari stvoreni za Tarantina!

Kad te iz dubokog sna, usred noći, probudi svađa susjeda s kojima dijeliš zid spavaće sobe i to po peti put u tjedan dana, jednostavno moraš popizdit! Dali smo im još tjedan dana i pratili svaki preglasni zvuk s druge strane. Dragi je čak uspio mobitelom snimiti brutalno pičkaranje, zvuk pljuskanja i udaranja po namještaju. Prestrašno! No, da krenem od početka i lijepo predstavim sve stanare prekrasne, stare zgrade u širem centru ovog bajkovitog škotskog grada.

U prizemlju živi starija žena koju smo samo dva puta vidjeli kako viri kroz prozor, a tu i tamo se na prozoru nađe i veliki crni mačor koji ima onaj tipičan 'whateva' pogled. Vrata s desne strane prizemlja pripadaju mršavoj ženici srednjih godina, koja izgleda ko ona Honey Bunny iz Pulp fictiona, masne kose i s čikom u zubima. Žena je hodajuća kontradikcija jer nam je u više navrata probala prodati Avon proizvode. Nekako ne izgleda da djeluje. Na prvom katu smo odmah uočili čovjeka s kojim bi se trebali skompati. Lik ima natpis na vratima: No fucking scum! Da pojasnim, termin 'scumbag' je ovdje vrlo popularan i označava škotsku, izgubljenu mladež na socijalnoj pomoći, najčešće bivši ili sadašnji ovisnici, mlade žene bez prednjih zuba s 2-4 djece i likovi s tzv. chelsea smile-om na faci (ono kad imaš veliki ožiljak od kuta usnice do pola face, zarađen ili u tučnjavi ili ako si nekoga cinkao). Pazi slučajnosti, većina ih se smjestila u našem kvartu! No, naziv 'scumbags' je malo prebrutalan za mene, pa ih ja zovem Tarantinovci.

Dakle, na prvom katu žive stanari s kojima – samo lijepo. Lik s natpisom je stari gamer, odmah nam se predstavio i pozvao nas na pivu. Zidovi stana puni Skyrim postera, police pune video igara, kolekcionarskih figurica i retro filmova. Kako smo i dragi i ja bili višegodišnji ovisnici o World of Warcraft-u, ovaj nas je susjed odmah osvojio. Dakle, Mark je naš! U ugodnom razgovoru saznali smo sve o ostalim stanarima. Preko njega živi stari pimp, George. Ima preko 60 i glavni je šef zgrade. Njemu se treba obratiti ako imamo bilo kakvih problema s Tarantinovcima. George farba kosu u tamno smeđe, nosi kožnu jaknu i brine o čistoći zgrade, antisocijalnom ponašanju stanara te lijepi prijeteće natpise u hodniku tipa:'Uklonite govna vaših pasa iz backyarda!' E, da...jedini porok Georga su mlade prostitutke. Ako vidimo kakvu mršavu plavušu u porno štiklama kako ulazi u zgradu – to je njegova 'narudžba', i to nas ne bi trebalo smetati, kako tvrdi Mark. Hm, ooook!

No, na drugom (našem) katu – fakat smo se sje... Naime, tu žive najglasniji Tarantinovci ikad. Tip je isti mr. Pink (Buscemi), a ženska je tri puta veća i jača od njega. Oboje su glasni za popidzit, a imaju i veliko tele od pesa koji se zaletava u vrata svako malo jer ga ne šeću dovoljno. Osim što se deru usred noći i očito uživaju u sado-mazo vezi (svaki mazohista treba sadistu), tu i tamo se i poševe, a to onda zvuči prestrašno. Ti se zvukovi ne mogu povezati s ljudskim rodom. Ali bolje da se ševe nego svađaju. Oh da, njihova vrata nemrete fulat jer zapravo – umjesto vrata imaju zabijenu staru, drvenu panel ploču (jer je očito neko nasilno pokušao ući) pa nemaju love za popravak.

Ali to nije sve. Ravno preko nas doselio se korejsko-indijski par koji je do sad imao tristo pedeset partija useljenja. Kako očito žive daleko od ostatka obitelji, susjeda obavezno priča prek skype-a s rodbinom oko 11 navečer (valjda zbog vremenske razlike) i to na sav glas. Ne moram ni spominjati da su zvukovi ovog egzotično-iritantnog jezika (valjda zbog visokih tonova u njenom glasu) toliko glasni da čuješ i tetku s druge strane kak se dere! Mark je jedne večeri došao gore, dobro izlupao vrata, a kad se mala, egzotična seksi susjeda pojavila – samo je rekao:“You are making too much fucking noise, shut the fuck up!“ Ženica nije niš odgovorila, ali sudeći po istim zvukovima samo par dana poslije, imam osjećaj da ni imigranti više nisu što su nekad bili (nevidljivi i ljubazni susjedi).

Na kraju, iznad nas živi neka ekipa koju zovemo „tete u štiklama“. Naravno da imaju drvene podove, a štikle ne skidaju odmah kad dođu s posla. No, čovjek se na sve privikne. Iako sam godinama živjela u kući na selu, gdje ni pijetao nije bio preglasan, radim na toleranciji glede netolerantnih.

Moram priznati da u zgradi nikad nije dosadno, a i uživamo u dizajniranju našeg malog stančića. Možda i kupimo tipičan škotski natpis za vrata ili otirač s porukom:"Get the fuck outta here!" Izgleda da je to ovdje moderno...i neophodno.


04.04.2014. u 20:02 • 3 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Veljača 2016 (1)
Svibanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (3)

Opis bloga

Nakon podosta godina provedenih u sigurnoj i toploj Lijepoj našoj, ova je žena odlučila ostaviti posao u državnoj firmi, uhodani plesni studio i miran život u podravskoj preriji, strpati 20 kila života u kofer te se uputiti u uzbudljivu avanturu zvanu Škotska! Naravno, ljubav je odigrala glavnu ulogu! Sve ostalo su...nijanse! ;)

Linkovi

Karma Yoga Edinburgh
Plesni studio Jump, Croatia
Karma Yoga Edinburgh - facebook page
Pay it Forward Scotland

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se