La_LuNa'S bLoG

Čovjek nekako s vremenom izgubi volju, inspiraciju, vrijeme, želju.. Izgubi ono nešto što ga tjera da piše, da se vraća... Mislim da sam ja izgubila to nešto, jer nemam više ni volje ni vremena navraćati na blog, pisati... Ne znam, možda je to samo faza, mozda to prođe pa se vratim. ali do tada, eto, osjećam se nekako dužna da vam se javim, svima vama koji ste me čitali i komentirali, da vam još jednom pošaljem pusu... Za rastanak, stalni ili privrenmeni... Tko to zna... Ne mogu reći da mi nije žao, ali više stvarno ne vidim smisao u svemu ovome.. Ako ga pronađem, svakako ću vam se javiti ;)

A do tada, svi kojima ću baš tako jako nedostajati, slobodno mi pišete na mail la_luna_hr@hotmail.com ili na icq 176745731 La_LuNa

Eto, to bi za sada bilo sve od mene...

Pa - pa...

Budite mi dobri...

Voli vas Luna :*

Mood: u potrazi za analgeticima (boli me trbuh,grrrr)
Muzik: Bryan Adams – I Can’t Stop Loving You...

Pročitala sam u nekom žurnalu da svaka žena iznad 25-e mora u kući imati krastavac! I sad mi nije jasno, čemu taj krastavac zapravo služi? Sumnjam da je za salatu.. Jel možda za oči, ono što žene stavljaju kao zbog podočnjaka? Ili taj krastavac ima neku drugu namjenu? Mislim, u svakom slučaju jeftinije je iskeširat se na placu za krastavac, nego u seksšopu za vibrator ;)))))

Eto, jedan sasvim glupav uvod u današnji post.. A hebi ga, nemam inspiracije.. Šta da vam pišem.. One moje drage lutke su se, za divno čudo, svidjele profesorici, tako da idući tjedan idem na ispit. I opet moram učiti. Ovaj mjesec idem na dva ispita. Puno učenja, jupiii :((( Vrijeme mi užasno brzo prolazi, pa već je 3. mjesec!!!!! Još malo pa će ljeto, iako pogled kroz prozor govori sasvim suprotno. Osjećam se kao da živim na Aljasci, ili kao da u Zagrebu snimaju onaj film o ledenom dobu! Snijeg nikako da prestane padati, a temperatura (kao i moje novčano stanje na bankovnom računu) nikako da pređe u pozitivu. Kad smo već kod ljeta i mog novčanog statusa, moram si pod hitno pronaći neki poslić.. Ekipa već počela kovati planove za ljeto, spominjalo se nekakvo obilaženje kompletne obale, a za to treba para! I moje premilo sunašce je već puno planova, ići ćemo vamo na more, pa tamo na more, pa kod ovoga, pa kod onoga... Je, a otkud mi pare?!?!! Osim toga, sve pare od svojih plaća sam spizdila na zimsku obleku, sad mi treba još par somova da obnovim ljetnu garderobu! Hmmm... Već mi je sinula ideja da unovčim jedan od svoja dva bubrega, ali i to se izjalovilo, s obzirom na to da moji bubrezi baš i nisu zdravi. Ni jetru ne mogu prodati, jest da je povećana pa je ima i previše, ali je isto tako u nezdravom stanju zbog intoksiniranosti. I kako da ja dođem do para u kratkom vremenskom razdoblju? Znam!!! Počet ću izvoziti snijeg u južnoafričku republiku!! Ako ima zainteresiranih suradnika, slobodno se javite. Isto tako, javite se sa svojim pametnim prijedlozima na temu: Kako postati multimilijarder u par dana ;)

Pusa od Lune :*

Mood: very sad :(
Muzik: Aurora – The Day It Rained Forever ( Lasgo Vocal RMX)
Ovaj predivan mačak na slici je Timo. Ime je dobio po diđeju Timu Massu (da, da, maštovita gazdarica ;))) 21.2. navršio bi 2 godine... Mama mu je bila čistokrvna ruska plava mačka, a tata lokalni kvartovski jebač. Timo je zaista bio predivno, posebno mače, veeelikih očiju, sa repom poput rakunovog. Bio je razmaženo derište, dovoljno je bilo da dvaput zamjauče, trepne okama i sve bi dobio. Bio je lud za paštetama. Papagaj Kiki mu je najviše uljevao strah u kosti, čim bi vidio da je izvan krletke, pobjegao bi od njega u drugi kraj sobe spuštenih ušiju, jer Kiki je jako volio grickati njegove uši. Timo nije bio kućni ljubimac, on je imao status ravnopravnog člana obitelji. Imao je i svoje posebno mjesto na kauču. Tatu je najviše volio, uvijek bi mu se utrpao u krilo i tamo satima nepomično ležao. Mama se ponekad prijetila da će to biti prvi razvod braka s razlogom – mačak ;))) Otkad je prije skoro dvije godine stigao k nama u kuću, Timo je imao svu našu pažnju i ljubav, bio je naše sunce...
Bio je...
31.1. je otišao u svoju noćnu šetnju. Nakon dva dana izbivanja već smo se uplašili, jer nikada nije tako dugo izbivao iz kuće. Tješili su nas “Pa Veljača je, našao si je curu i sad uživa, normalno je da ga toliko dugo nema...”
Ali on se više nije vratio...
Nitko nije znao gdje je naš Timo...
Sve dok ga prije par dana nisam pronašla...
U dvorištu, par kuća od moje, u živici...mrtvog...
Navodno ga je lupio auto, pa ga je netko sa ceste bacio u to dvorište...
Čekamo da se snijeg otopi, da ga možemo pokopati...

Tako je čudno, pusto bez njega. Nitko više ne mjauče ujutro pred vratima sobe. Nitko ne dotrči u kuhinju na zvuk otvaranja frižidera, njegovo mjesto na kauču je prazno, još ga čeka... Ali on više neće doći......

Jako sam voljela tog mačka...
A sada ću se morati naviknuti na činjenicu da ga, nakon dvije godine, više nema :(((((

Mood: šora me kreativnost, ou jea
Muzik: Cajke cvajtauzandundfia

Dragi moji, eto da vam se javim malo. Svima kojima se prošli post svidio – TENKJUVERIMAČ, pisan je srcem.. Svi koji ste se zabrinuli razvojem situacije poradi koje je taj post nastao – sve je u najboljem redu! Moje sunašce i ja poslušali smo nadasve mudrog Bobiku koji nam je poručio da se volimo.

Nisam se javljala neko vrijeme zbog nadasve glupog razloga. Pola vas će se vjerojatno valjat po podu od smijeha i gušit u suzama kad vam kažem zašto me nema... RADIM FAKIN LUTKE! One lutke, za kazališne predstave, koje su nabijene na štap, ili vise na končićima! Eto koje torture jedna buduća teta u vrtiću mora prolaziti da bi završila faks.. To mi nikad neće biti jasno, zašto ja, kao buduća teta, moram imati sposobnosti profesionalnog lutkara, i pjevati operne arije tako da mi i Bagarićka može zavidjeti, ili pak imati opsežnije znanje o filmovima, kadrovima i scenama čak i od Spilberga? Šta će mi to pobogu? Umjesto da nas uče mijenjat pelene, i što učiniti kad se dva limača pošibaju škarama za kolaž papir, oni nas tlače sa manje bitnim stvarima! Al jebi ga, šta se mora, mora se, a šta se mora nije teško... Tako i ja sad moram raditi lutke. Možda bi to čak bilo i zanimljivo da paralelo s tim ne moram učiti. A na što tek liči moja soba, heee.. Posvuda ima novinskog papira i vate u komadićima, pola tepiha je nepovratno uništeno smjesom brašna i vode, koje čak ima i po tastaturi, a miomirisi, majke ti mile, dim cigareta pomiješan sa isparavanjima tempera i bezbojnog laka! Brijem da ću postati đanki ovisan o snifanju boja i lakova!! I to sada, na kraju svih muka sa faksom, kada imam još samo 3 ispita do kraja! E jebi ga, mora čovjek kad – tad prolupat na tom faksu...

Ajmo malo o nečem pametnijem. Bliži se Valentinovo! Nije da mi je taj dan posebniji od svih ostalih dana, ali pošto volim ruže, veselim mu se. Sunce, jesi čuo, oću ružu!!! ;)))
Kak je to divno, kad mi je napokon prošao mjesec Siječanj pretrpan rođendanima, nakon što bih konačno mogla odahnuti i biti u plusu što se novčane situacije tiče, zajeb, Valentinovo, opet kupuj poklon! Al ajd, nema veze, zaslužio je, bit će od srca, pa mi nije žao para! Imam već neke ideje u svezi poklona, ali ipak, svaki prijedlog je dobrodošao, a i zanima me šta ćete vi pokloniti svojim boljim/gorim polovicama???
Kad smo već kod poklona, volite li dobivati/poklanjati stvarčice tipa parfemi, čokoladice, cuga? Ja osobno to baš i ne prakticiram (barem ne dragim ljudima), jer to mi je nekako, šta ja znam.. Ono, poklon se potroši/pojede/popije i ko da ništ nisi ni poklonio. Možda je to samo zato šta sam ja sentimentalna dušica, pa volim stvari koje traju, ostaju uspomena... U svakom slučaju, zaista me zanimaju vaše ideje za poklone.
I još nešta, šta je najromantičnije šta vam se ikada desilo, ili šta ste vi nekome napravili??
(Jel se vidi da me šora zaljubljenost? ;))) Ma neee)

Eto, toliko za sada od mene, idem se posvetiti svojim lutkama, jadne, osjećaju se zapostavljeno.

Pusa, čitamo se!

Gledam te dok spavaš.. Slušam kako dišeš.. I pitam se... Sanjaš li nešto lijepo? Sanjaš li nas? Budiš se.. Gledaš me toplim, snenim očima boje čokolade..najslađe na svijetu! Smiješak na još snenom licu.. I ptam se... O čemu sada razmišljaš? Jesi li sretan?
Znaš li što bih ja sada htjela najviše od svega?? Zaustaviti vrijeme, sačuvati taj trenutak samo za sebe, za nas.. Da nam ga nitko, pa ni vrijeme, nikada ne otme, nikada ne izbriše, da zauvijek ostanemo ovako.. Da se utopim u tvom zagrljaju, potonem u tom moru tople čokolade.. Ljubiš me.. Nikad me nemoj pustiti! Cijela vječnost na tvojim mekim usnama bila bi premalo..
Osjećaš li da drhtim? Ne pitaj zašto drhtim, jer mislim da ti ne bih mogla objasniti.. Drhtim od sreće, jer presretna sam ovako, izgubljena u tvom naručju.. Drhtim od ljubavi, jer želim ti baš sve pružiti, iako je i to sve možda premalo.. Drhtim od straha, jer bojim se, znam da će ovaj trenutak proći.. Bit će još trenutaka, ali ja baš ovaj želim zaustaviti.. Drhtim od straha, jer što ako te izgubim?! Tko će mi obrisati suze kada me cijeli svijet rastuži? Tko će mi biti prva misao kada otvorim oči, i posljednja kada ih sklapam? Koga ću sanjati, i zvati tvojim imenom ako tebe jednom ne bude? Tko će se smijati mojim šalama onako slatko kako se ti smiješ? Tvoj osmijeh.. Jedan tvoj osmijeh vrijedi koliko i sve zvijezde beskrajnog neba.. A možda i više.. Tvoj topli dah na vratu.. I odmah osjetim tisuće trnaca kako prolaze kroz cijelo tijelo.. Samo tvoja blizina, saznanje da si ovdje, sada, pored mene, dovoljna je da me učini najsretnijom osobom..
Ali tebi to nije dovoljno.. Jer misliš da meni nije dovoljno.. Misliš da sanjam o nekom drugom.. Da me netko drugi može učiniti sretnijom nego što me ti činiš..
O, kako se varaš..
Zašto me odjednom tako sumnjičavo gledaš? Nedostaje mi onaj pogled prepun ljubavi.. Zašto me tako gledaš? Ako misliš da ćeš u mojim očima pronaći sumnju, moram te razočarati.. U njima nećeš naći ništa drugo osim neizmjerne čežnje za tobom..
Zašto pokušavaš pobjeći? Nemoj ići.. Ostani još tren..
Nasloni glavu na moje grudi, slušaj moje srce.. Što ti govori?
Sada me pogledaj u oči.. Osim suza, što vidiš u njima?
Dodirni mi usne svojim usnama.. Što osjećaš?
Reci mi da nisi razumio moje srce..
Reci mi da se nisi prepoznao u mojim očima..
Reci mi da ništa nisi osjetio na mojim usnama..

I pustit ću te da odeš!

Ne, ne želiš ići.. Ne možeš lagati, ne možeš bježati..
Ali sada mi možeš vjerovati! Zar zaista misliš, nakon svega, da bi te moje srce, moje oči, moje usne mogle povrijediti? Misliš li da bih ti mogla lagati?
Prepusti se, vjeruj mi. barem ovaj tren.. I pomozi mi da taj tren pretvorim u vječnost.. Pruži mi ruku da te vodim, nemoj se plašiti, jer nemaš se čega plašiti.. Nikome ne dam da te povrijedi, kako bih te onda ja mogla povrijediti?

Vjeruj mi.. Samo to te molim..

Vjeruj mi..

Wheee, pada snijeg!!

Zaista ne mogu zamisliti kako ljudi ne vole snijeg! Oke, oke, ni ja nisam voljela kada mi je milim nam gradskim prijevozom trebalo 3 sata do centra grada (ma, lažem da nisam voljela, snijeg mi je bio samo izgovor za sjest na kavicu, kad sam već ionako zakasnila na predavanje!), i ja mrzim onu bljuzgu, kad je sve odvratno prljavo, i sva obuća promoći, to je fuj!

Ali kad snijeg tek zapadne.. Pa je sve tako predivno, bijelo, čisto..Sve je tako isto, a opet tako čarobno..I sve se stopi u bjelini..



Dalmatinci se vjerojatno neće složit sa mnom, i mislit će da sam luda, al hebi ga, ja jednostavno ne mogu zamisliti zimu bez snijega! Meni to nije zima! Kolko god ću sutra psovat prozeblih prstiju dok budem lopatom razgrtala snijeg sa staza oko kuće, toliko ću zapravo i guštat u sebi. Jer znam da ću se nakon toga zavalit u toplu sobu, i s nesicom u ruci grijat se pored radijatora i kroz prozor uživat u prizoru bjeline.



Kao klinka najviše sam voljela sjedit pored prozora i buljit u nebo dok lepršaju pahuljice. Nadam se samo da će do jutra napadati toliko da se mogu sanjkati!



O, da, još uvijek posjedujem svoje sanjke. Te sanjke su postale neko familijarno nasljeđe, prvo su bile mamine, pa tetkine, pa sestrine, a sada su moje. I bit će vjerojatno od moje djece jednog dana. Jer, koliko god da su stare, još uvijek su brze! Ko klinka sam svu kvartovsku klinčadiju pobjeđivala u utrkama!!! A koliko smo padova na “skakaonicama” moje sanjke i ja preživjele zajedno... To su bila vremena!! Kad bi pao snijeg, po cijele dane sam bila vani! Imala sam u ormaru obavezno 2 – 3 skafandera, a na kraju dana sva tri bila bi full mokra po radijatorima, a ja u paničnom strahu i suzama da se neće osušiti do jutra, i da se neću moći sanjkati! Ali uvijek su se osušili. Ako i nisu, obukla bih na sebe petnaest štrampli i deset hlača, samo da me mama pusti van, na snijeeeg...



Nismo li svi kao djeca bili takvi? Nismo li svi obožavali snijeg? Kako se čovjek odjednom toliko promijeni, i zaokupi “bitnim” stvarima, i ne samo da više ne doživljava snijeg u svoj njegovoj ljepoti, već ga i mrzi, snijeg postaje neprijatelj, prepreka?!



Zamolit ću vas jednu stvar, jutros kada ustanete, zastanite na sekundu prije nego opsujete snijegu sve po rodnome spisku, zagledajte se u taj prizor bjeline, i ostanite u tom svijetu, tim milsima, barem na minutu dvije...



Nije li predivno..bijelo..tiho..nevino?



Kladim se da će sve muke vezane uz prometno probijanje do cilja, i sve ostale nepogode izazvane snijegom odmah biti lakše!

KOMENTARI:
Ma mislim da se Dalmatinci većinom neće žaliti na snijeg. Recimo ovaj moj - njemu užasno smeta hladnoća, ali kad je snijeg onda već manje žuga :))) (apstinentica 19.01.2005. 05:31)

OBOŽAVAM SNIJEG!!!! idemo se sanjkat? pošto je i tak samo danas snijeg (bar su tak rekli na prognozi)..idemo bilo kam..ja sam doma oko tri, pa ti se javim!! jedva čekam!! eee, koje oduševljenje kad sam se probudila jutros!! ko malo dijete se osjećam!! da bar u subotu pada navečer!! p.s.nemoj me pitat kaj radim ovak rano na netu! (keep smile 19.01.2005. 09:31)

opet nema mog komentara!!! grrr!!! al nema veze..vani je snijeg!!!!! kissssssss :))))))))))) (keep smile 19.01.2005. 09:43)

E da, baš to-obožavala sam snjeg ko klinka a sad ga opće ne doživljavam previše...Zakej?A nemam pojma, možda zato kaj sad živim u gradu a snjeg na selu je nekaj totalka drugačije neg snjeg u gradu...Idem za vikend u svoje selo, odluka je pala! :-) (sonic girlie 19.01.2005. 11:49)

Lunaaa, ljubomorna saaam... kod mene nije padalo nit nece... i ja bi isto... iako ga je volim samo na jedan dan, ne vise, a jos manje volim bljuzgu... Pusa i dodi mi:))) ima i iznenadjena za stalne!!! (malia 19.01.2005. 13:05)

Mood: paranormal confused ;)
Muzik: narodnjaci za dušu, tipa U Meni Jesen Je, Nisam Sumnjala... (i baš me briga kaj vi mislite o tome, ja vojim narodnjake, i kad sam tužna i kad sam sretna :P)

Dala sam još jedan ispit. Dobila sam vrlodobar (4). Ista ta brojka ostaje do diplome.. Dakle, za još SAMO 4 ispita moram propišat krv!

Jel neko od vas vjeruje u duhove, paranormalne pojave, UFO, vilenjake, i još tonu inih pizdarija? Ja sam mislila da sam takve stvari prerasla, i da su to bajke za malu zločestu decu. Ponavljam: MISLILA sam.. Do jučer, točnije, noćas.
Sjeli mi jučer na kaficu, ali su neki ljudi bili prefrustrirani životom i živčani zbog nejebice, te zaključili da se oće ić pošteno intoksinirat. A ja se sjetila one “kud svi, tu i mali Mujo”, pa reko, kud alkohol, tu i Luna ;))) I odemo mi cugat u stan od frendice. Zapamtite, STAN, to je bitno u ovoj priči! Manje je bitna činjenica da smo u pomankanju kuna i lipa mrknuli domaće bijelo vino, koje je toliko loše da ne zaslužuje da ga se uopće naziva vinom, dapače, čak je do te mjere odvratno da njime ne bih nit vatru potpalila, a kamoli ga podarila svojoj napaćenoj jetri! I šta sad, čisto “vino” se ne može piti, mineralne nemamo.. A da probamo običnom vodom? E tek tada je to “vino” pokazalo svoje pravo lice ogavnosti!! Kaj da vam velim, ja nisam niti dva poštena gutljaja otpila! Dobro, ajde, MiKrO, svaka ti čast, ti si čak 4 čaše strusio prije nego si odustao ;)
I šta sad.. Oko ponoći zovemo mi jednog frenda da dođe do nas, i usput dofura neke pive od kuće, ali neeee, frajer gleda na TV Pink-u koncert od Cece i nema šanse da to propusti!?!??! Volim ja narodnjake, ali Ceca, halo?!?!! No dobro, nemamo drugog izbora, osim plakat nad sudbinom i trijezni se vraćat kući. Al nejdemo još kući. Rano je. Sjedimo mi, zajebajemo se, pjevamo, supač nam je.. i onda.. odjednom.. u 01:06 h.. NEKI ZVUK!!! Dopire odnekud sa drugog kraja stana! Kako bih opisala taj zvuk? Pa, recimo da je sličio nekakvom mobitelu, ono, kad nekome dođe poruka, neki piskutavi zvuk, dvaput se ponovio (ili triput, od šoka nismo bili sigurni). Mi smo se sledili, zanijemili, a na facama izraz “koji kujac...” Sjedimo u tišini, čuje se samo tiktanje sata i još neki, potpuno tihi, potmuli zvuk nekakvog tupkanja, koje je nakon cca 30 sec utihnulo. WTF????
Odmah smo apsolvirali činjenicu da nam se učinilo jer pod
a) bili smo totalno trijezni, i pod
b) nemoguće da nam se svima pričinila identična stvar!
Minutu, dvije smo sjedili u totalnoj tišini, ne usuđujući se pomaknuti! Jebote, nije svejedno čovjeku kad se nađe u takvoj situaciji! Zašto? Sjetite se sada onog STANA s početka priče: u tom stanu nitko ne živi, vlasnici dođu eventualno jednom godišnje, i jedino čemu služi su naši tulumi. Stan nije visoko, a ima dve terase, dakle, da nekome padne napamet provalit u njega, ne bi se morao jako namučiti! Pošto ne vjerujem u duhove i male zelene, to mi je prvo palo na pamet, šta ako je netko u stanu!? Jesmo li sigurno zaključali vrata? Više se ništa nije čulo, pa se ja ohrabrila, upalila svjetlo u kuhinji, uzela najveći kuhinjski nož (od sada sa sobom uvijek nosim sataru!!) i ajmo mi sad pregledat stan. Upalili sva svjetla, provjerili čak i ormare, zavirili ispod svih kreveta, ustanovili da su sva vrata i prozori hermetički zatvoreni.. Nigdje nikoga! Šta je to bilo onda? Odakle taj zvuk? Tko/što ga je proizvelo? Čak smo izlazili van zvoniti, kako bismo apsolvirali mogućnost da je netko bio na vratima. Tipkali smo i po telefonu, ali ništa nije bilo slično tom zvuku!! Zanimljivo.. Čini se da će taj zvuk ostati obavijen velom misterije. Ili nas je to samo neka viša sila kažnjavala što smo htjeli piti loše vino, a ne dobru staru žuju ;)))))
Kako bi Čole reko: “...Sve je to od lošeg vina” ;)

Mood: usamljeno sa mislima..creapy
Muzik: Astral Projection veoma dubokoumno

Položila sam danas onaj usmeni. Nisam se baš pretrgla, žena postavila pitanje, ja prozborila dvije riječi, a ona je samo rekla:”Da, tu nema puno posla, to će biti pet.”! Wheee!!
One down, five more to go.. Plus još i diplomski. A valjda ću stić to do 9. mjeseca ;)))

I tak to.. Imam 21. godinu, pet ispita da školskim i akademskim klupama zauvijek kažem so long, trenutno ne radim, al radila sam već, i to u struci... Jebote, kak to zvuči odraslo! Onak, jezivo odraslo!! I totalno suprotno onome što je u mojoj glavi! I kad se te dvije suprotnosti sudare..a joooj, nije dobro! Pa čovječe, ja sam još generalno dijete! Možda ne toliko po nekim razmišljanjima ili stavovima, ali po postupcima definitvno jesam! I nije mi nit najmanje žao! Samo što me muči ta sablasna kontradikcija, po jednoj definiciji ja sam gotovo svoj čovjek, sa završenim školovanjem, poslom, ono, “odraslim” brigama, a mene jedino ispunjavaju i najviše vesele zabava, ludovanje, tulumarenje, ekipa.. Jel to normalno?
Ne bi mene to čudilo da nisam ludovala dok mi je za to bilo vrijeme, sa 15,16,17 godina. Ali pošto sam se tada zaista iživljavala i divljala, logično bi bilo da me to sad pusti, da se smirim, da odrastem! To tak nekak ide, il sam si ja to samo umislila.. Ono, zaposliš se, smiriš se, sve se vrti oko posla i bližnjih, zabave još ima, ali nekako pada u drugi plan, nije ti više presudno izać van, zajebavat se s ekipom do rane zore, cugat.. A meni je sve to..ne znam..nekako naopako! Jedino što trenutno trebam u životu je ZABAVA!! U anormnim količinama! Zanimljivo je i to da imam tu zabavu, nije mi dosadno, nit najmanje, ali nije niti dovoljno! Kaje to? Neka midlejđ kriza? Pa nemre već bit, u ranim dvadesetima. Zakašnjeli pubertet? Ma nemre nit to bit, odradila sam ga već, fala lepo, ne bih ponovo ;) Al stvarno, moram priznati da sam dijete...
Sjećam se kako mi je bivši znao govoriti da sam klinka, a ja se na tu izjavu uvijek našla duboko uvrijeđena i povrijeđena. Sada mi je to totalno smiješno, zašto me to prije godinu – dvije, kada sam bila još balavija, to pogađalo!? A danas, kad sam, eto, i starija i ponešto iskusnija, danas mi je kompliment kad mi netko kaže da sam klinka! Totalni ljudski paradoks, dok si dijete, uporno želiš biti vejiki i odrastao i zreo, a kad odrasteš, e onda bi sve dao da ti je vratiti samo par dana one djetinje naivnosti i bezbrižnosti! Pametna sam ja, bistra sam osoba (barem tako kažu), ali sam dijete! Ne samo zato što sam impulzivna, ponekad jako nepromišljena i ravnam se isključivo po nahođenju osjećaja, već zato što još uživam u tome svemu, i ne želim se još mijenjati. Dijete sam u duši i sasvim sam zadovoljna time! Uostalom, nije li istina:



Samo neka ima i igre, i smijeha, i suza, za sve drugo lako.. Doći će s vremenom.

Mood: opet nesanica (nije ni čudno, nakon 4 kave danas..)
Muzik: svašta pomalo

Eto, neki ljudi su se već lagano zabrinuli šta ništa ne pišem (tu sam, Bobika, no fir), samo sam se malo ulijenila, lack of inspiration.. Pa eto, da napišem par redaka, tek toliko da znate da sam živa, i da nisam opet imala okršaje sa staklom i inim oštrim predmetima ;))

Ishod jednog od ona dva ispita je polovično poznat: dobila sam 5 iz pismenog! WHEEEE!!!! U ponedjeljak još moram na usmeni, ali brijem da nakon čvrste petice iz pismenog ne mogu pasti, pa čak nit da usta upoće ne otvorim ;)) Al ipak, za svaki slučaj, drž'te mi fige u ponedjeljak!

Ovih par dana što se nisam javljala prošlo je u relativno monotonom izdanju, ništa posebno zanimljivo, regularne kavice sa ekipom, pisanje lektire mom sunašcu (koju ima tek idući tjedan, ali opće nije bed što sam se ja namučila, što mi je ruka otpala nakon dva sata neumornog pisanja, ma neeeee, nije bed, grrrrrrrrr!).

Svi smo se lagano oporavili od ludog novogodišnjeg derneka, čak je i moja noga u sve boljem stanju, više gotovo uopće ne boli. Ljudi se obično žale da će bankrotirati kada dođu božićni balgdani, zbog silnih poklona.. Ljudi moji, pokušajte zamisliti kako je tek meni!! Nakon cijele strke oko blagdana i dočeka Nove, u prvom mjesecu moji dragi prijatelji i članovi familije baš odlučili imati hrpu rođendana! I tako ja moram u ovom mjesecu Siječnju odnekud rodit pare za ni manje ni više nego OSAM rođendanskih poklona!!!!!! Pa dobro, zašto vas se toliko nakotilo u ovom mjesecu, pa nisam ja švajcarska banka, odakle da rodim pare??? Ono što me najviše muči, ovaj mjesec i moje sunašce ima rođendan, a njemu bih ipak trebala pokloniti nešto lijepo i posebno, teško da se mogu izvući sa čokoladom i sprženim cedejom.. A para imam NE!! Ako itko od vas ima neku ideju za originalan, lijep i ne preskup poklon, pliiiiiiiz, spasite me.... Svaki prijedlog je dobrodošao!

Ljudi, jeste vi sastavljali nekakvu nazovi-listu šatro novogodišnjih odluka?? Ja sam odustala od toga, jer, voc d pojnt?? Ionako ih se nikada ne pridržavam! Danas sam pronašla listu prošlogodišnjih odluka, i strgala se od smijeha!! Odluka je bilo 10, a ja sam ih ispunila.. Pa.. Jednu polovično i jednu cijelu ;))) Dobar skor, 1,5 od 10 mogućih, hehe!! Ono što mi je najsmješnije jest činjenica da jedinu odluku koje sam se držala sada taaakooo jako želim prekršiti! Naime, čvrsto sam se držala odluke da napokon pustim kosu, jer od svoje 15-e godine sam se šišala dosta kratko. I sada bih se opet htjela ošišati. Malčice mi je žao kose,jer je već fakat duga, preko pola leđa, ali ja sam sama sebi nekako slađa sa kratkom kosom.. A neeeznaaam. Vidit ću još.

Idem sad na kavicu, evo, pozdravljam vas sve, javila sam se da znate da sam živa, čitamo se kad ću imat malo više inspiracije!

Voji Vas Luna :*

Došla nam Nova godina! Ako ima istine u onome što kažu: “Kakav ti je prvi dan, takav će biti ostatak godine”, onda je meni bolje da si odmah rezerviram mjesto na traumatologiji!!
Isuse, šta je to bilo!?!?!?
Da krenem od samog početka. Petak popodne. Majka ispekla odojče, i ja se naždrla ko krava, dakle nisam bila gladna, manjak hrane ne može biti krivica!! Spičkala se, ma izgledala sam sama sebi fenomenalno, dekolte, minjak, čizme, frizurica..sve za +10! Osjećala sam se fenomenalno u vlastitoj koži, kako već dugo nisam! Uslijedilo je tandrkanje vlakom i 20-ak minuta hodanja po cičoj zimi do rupe gdje smo slavili Novu! Upadam tamo, a ono, znam sveukupno 5-6 lica! Nema veze! Idemo pit! Otvori meni moje sunašce Stellu od pol litre. Sjedimo, zajebajemo se. Kad je boca bila već više prazna nego puna, veli sunašce meni: “Ajmo eksirat!” Ma ajmo, šta ne ;) Počela muzikica, počeli ljudi plesati, donjelo sunašce meni novu Stellu. Ugasila se svjetla, počeli i mi plesat, sve divno, svi se zabavljamo, moj MiKrO i ja se trgamo na “SVE JE ONA MEEEENIIIII”, moja druga piva pri kraju, osjećam da polagano (VEĆ?!) lelujam, pa kažem sunašcu: “Nedaj mi više pit!!” Popijem ja tu pivicu, kad eto ti njega s trećom flašom. Tu sad počinje šou!!!
Od treće pive otpila sam možda par gutljaja, jer se moralo ić pišat! A veceja nema, pa se išlo trčakarat po grmlju! I dok smo mi obilježili svoj teritorij, već je skoro bila ponoć! Trči nazad, vadi šampanjac, eto odbrojavanja, PONOĆ!!!, 90% šampanjca završilo po ljudima oko nas, puse, čestitanja.. Zadnje što mi nije u magli jest eksiranje šampanjca..a ostalo ga u boci manje od deci. I više nisam pila... Dakle, ja sam se satrala od litre pive i nešto sićušno lošeg šampanjca!!!!!!! WTF???
Ostatak noći u mojoj glavi je rascjepkan na fleševe.. Znam da sam plesala, svi smo se trgali, plesali po stolovima, sunašce mi kaže da samo nas dvoje sami sjedili zagrljeni, da sam mu samo rekla Volim te i rasplakala mu se na ramenu ko kišna godina, znam da su se flaše razbijale u anormnom broju, posljedica čega jest zaista gadna i duboka posjekotina na mom lijevom bedru!! A kako je ona dospjela tamo, to nam je svima misterij!!! Sjećam se da sam plesala sa frendom i da sam pala, al jebemu miša, pala sam na dupe!!! Onda bi mi dupe trebalo bit rasječeno, a ne noga!! Možda sam stajala pored tog frenda dok je razbijao flašu (a kaže da je ukupno slupao dvije gajbe, krelac) pa mi je komad odletio u nogu! Nemam pojma!!! Nije me bolilo, ali nit najmanje! Nitko to nije nit primjetio, sve dok moje sunašce nije pitalo šta mi je to crno na nozi, odvelo me van, i skužilo da je to krv! I onda cirkus.... Prvo me oće vodit na hitnu – ja se nedam. Onda me moje srce premilo odpelja doma. U takvom stanju. Rasječene noge, i pijanu ko guzicu (ponavljam, od 1 litre pive!). Upadamo mi u njegovu kuću, a tamo kompletna femili: mama, tata, deda, baka, teta!!!!! ISUUUUSEEEEE!!!! Meni to sve u magli. Fala bogu! Jer mi je i ovako dovoljno neugodno!! Njegova mama mi čisti nogu alkoholom, ostatak prisutnih me gleda ko da sam upravo stigla s odjela Vrapča na kojem je izbio generalni fajt, a ja vjerojatno pričam nesuvisle nebuloze i pokušavam telefonirat!! Potrošila sam fakin 30 kuna na mobu, a nije da mi je baš jasno kako! Sjećam se da su na teveu bile neke pjesmice, ja se samo nadam da nisam pjevala....... ĐIZS!!! Sramoteeeee.. Nekih pola sata sam se ja sramotila pred njegovima, dok mu nisam objasnila da se vratimo nazad, a njemu se očito nije išlo i koristio je priliku što me može žvaljakat pred starcima, jer to inače nikad nebih dopustila, onak, neugodnjak mi je totalni!! I još sam bila fakat predivno obučena za upoznavanje sa familijom!!! Brijem da njegovi imaju totalno gadno mišljenje o meni....... Ma zar je čudno, i meni je zlo kad si pokušam predočit na šta sam ličila...
Vratismo se mi na prvu liniju bojišnice, ekipa tamo i dalje luduje, plešemo, sve super (osim par “frendova” koji su maltretirali mene i moju AnY). U neko doba noći dolazi po nas frend koji je slavio Novu u obližnjem mjestu, pa ajmo svi sad malo tamo. Ajmo, super. Tamo sam fakat plesala ko luđak, pa mi je moja draga rana, koju mi je Nenina mama sanirala, opet prokrvarila. Onda se moja draga Any igrala kirurga: zbuksala me u vece (aj, fala bogu, tamo je bilo veceja), zamotala ko prava profesionalka, i ajmo čagat dalje. I moj MiKrO si je popio, pa ga je bolila tikvica, Neno vjerojatno poludio sa mnom u stanju u kojem sam bila, pa nazvao tatu da dođe i odveze nas doma. I sad ponovo scena: ja se ne dam u auto i svima prisutnima dignem živce do neljudske granice. A nemam pojma tko je u autu... Otrčim ja tako, čučnem i protestiram, sve dok mi AnY nije utuvila u moju blesavu glavu da je tamo Nenadov tata i da me gleda koju pizdariju izvodim! ISUUUSEEEEE!!! Pokupila sam se u auto. I ne želim znati kako sam se ponašala. Sjećam se samo da smo se MiKrO i ja posvadili oko mobitela. Budale pijane. Budala najveća ja.
Kad smo stigli u Sesvete, hoće mene MiKrO i AnY peljat na hitnu. Aliiiii neeeee, hitna ne radi!! Što je meni bilo super, fakat mi se u pijanom stanju nije dalo natezat sa doktorima.
Došla sam kući, srušila se u krevet, i zaspala ko mala beba.

Three days after..
Osjećam se ko idijot i dugujem ispriku Nenadovim starcima koja se ne može sročit u riječi, jer tih riječi nema..
Dugujem ispriku i MiKrU i AnY, ako sam im pokvarila zabavu, ali mislim da nisam, no svejedno, tko uvijek napravi scenu? JA!
Dugujem možda najveću ispriku mojem premilom Nenadu, koji je nažalost najviše trpio moje scene, umjesto da se zabavljao.
Hvala MiKrU i AnY što su progutali sve, najviše hvala AnY za kirurgiju!
Ogromna HVALA Nenadovoj mami što mi je čistila ranu, i tati što nas je vozio.
NAJVEĆE HVALA mojoj ljubavi što me voli, ovakvu majmunicu kakva ispadam!
Ali..Ipak..Moram priznat..OVAKO LUDU NOVU GODINU U ŽIVOTU NISAM PROSLAVILA!I BILO MI JE SUPER ;))))
A kako moja noga? Ma valjda dobro. Malo boli, ako bude gore, otići ću doktoru, al ja sam uvjerena da će sve bit okej!
I eto.. nisam normalna, zar ne? ;))))))

Voli Vas ranjena Luna :*

Mood: pomalo nervozno i uzuđeno, ali samo pomalo
Muzik: Faithless hitići

Eto, konačno je došao i taj dan da kažem pa-pa staroj 2004. godini..
Kad sve saberem i zbrojim, nit sama ne znam da li da je smatram dobrom ili lošom godinom..
Ove godine u život mi se vratila jedna veoma draga osoba, koju nisam bila u mogućnosti viđati, no na kraju je sve dobro završilo, on je dobro, vratio se, i zbog toga sam sretna!
Izgladila sam neke stare nesuglasice sa nekolicinom dragih ljudi, i zbog toga sam također sretna!
Položila sam podosta ispita, postala apsolventica, radila u svojoj struci, i to je ono zbog čega sam najsretnija!!
Upoznala sam svoje malo sunašce, zaljubila se, život mi se okrenuo u tim trenutcima za 360 stupnjeva, progurali smo ono najteže, i sad je sve pet..sretna sam!!!
A sad sranja...
Slupala sam auto dvaput.
Prekinula dvogodišnju vezu, preživjela plešući na ivici nervnog sloma, stavila točku na kraj jednog više mučnog negoli lijepog razdoblja svog života.
Nabila anormne telefonske račune.
Srušila windowse.
Pretjerivala u alkoholu, ali fakat pretjerivala.
Slomila srce jednoj dragoj osobi, motala ga oko malog prsta, sramim se priznati, ali fakat sam iskorištavala situaciju koja je meni odgovarala, da bih ga na kraju odjeb...
I bilo je toga još...

Na kraju, kad se sve to zbroji i oduzme, ne mogu reći niti da ću ovu godinu pamtiti po lijepome, niti po ružnome. Pamtit ću je samo kao još jednu godinu u nizu svog života, nešto što se jednostavno moralo preživjeti.
Izaći ću noćas van, utopit staru godinu u litrama alkohola, dočekat Novu pijana, okružena dragim ljudima i nadati se da će ova nova biti bolja!!
I neću plakati!
Smijat ću se!
Zagrlit ću Nenu, Miru i Any.
Pjevat ćemo dok ne ostanemo bez glasa, ili se srušimo na pod!!
Poljubit ću cijeli svijet!
Zagrlit ću cijeli svemir!
I osjećat ću se tako malo, a tako veliko!!
I bit ću sretna!!!
Obećajem!

A svima vama želim da se večeras ludo provedete, da prošlost ostavite iza sebe, i sa čašom šampanjca pohrlite u Novu 2005.

Voli Vas i puno grli

Vaša Luna :*

Mood: vajd avejk – muči me insomnia
Muzik: Faithless (prigodno uz nesanicu)

Prošli su božićni blagdani, jelo se, pilo se, sve u svemu bilo je okej. Provela sam ih sa najbližima, u krugu obitelji i dragih osoba. Ne mogu reći da mi je Božić bio predivan, jer, kao prvo, nisam niti imala neki filing da je Božić, a kao drugo, uvijek u takvim trenutcima takvih obiteljskih blagdana mi proklete emotivne dušice krenemo kopati po memoriji srdašaca, analizirati vot d fak vent vrong sa nekim stvarima i nekim ljudima, pa nam te stvari i ti ljudi počnu faliti, pa onda uz takvo raspoloženje sjebemo neke druge ljude koji to nisu zaslužili.. I tako.. Da skratim, nama emotivnim dušicama (zapravo mislim na sebe, ali govorim u množini, jer je to šatro neki obrambeni mehanizam, volim se tješiti da nisam jedina gljupsača) dođe da se zapitamo: Preboli li čovjek ikada neke stvari, neke osobe? Koliko vremena treba proći, koliko novih stvari, novih osoba treba protutnjati kroz život da otupimo na određene boli??
Super je meni sada u životu, zapravo, mislim da se nikada prije nisam osjećala toliko ispunjenom, odnosi sa starcima su gotovo okej, sa frendovima sve pet, moje dražesno sunašce mi posvećuje i previše vremena i pažnje.. Fakat sam sretna!! Taj osmijeh jest osmijeh, nije samo maska.. Ali.. Opet nešto ne štima, nešto fali.. Ono nešto što me slomilo, a ja to nisam zaliječila prije nego sam krenula dalje. Pa kad ti to nešto na božićnu noć prodefilira pred nosom sa svojom novom dražesnom, a ti shvatiš da ona sada ima sve što je nekoć bilo tvoje, i više od toga, kada vidiš njegovo presretno lice.......... To ti je ljubav!! A što je ljubav?? Ja bih to rekla ovako: To ti je ko kad pljuneš u vjetar, i onda ti se to vrati u facu!! Da mi je netko u tom trenu skinuo sve zvijezdice i satelite s neba, pjevajući najljepše balade i jašući na bijelom konju, brijem da bih se pretvorila u jednu sačmaricu i eksplodirala na licu mjesta!! A možda sam i trebala.. Možda bi mi sada bilo lakše... No ja sam samo zagrizla jezik, progutala par suza, zagrlila svoju pivu i rekla: Ajmo dalje... Pitam se samo dokle tako.... Hoću li izdržati na taj način, ili ću zaista puknuti jednog dana kada se previše toga sakupi u meni.. A onda će to biti generalno pucanje po šavovima, ona jedna sačmarica će biti goli kurac naspram hidrogenske tempirane bombe u meni!!
(Domi, jel ti sad jasno kaj mi je bilo tu noć????)
Vama, ljudofi moji koji me čitate, zaista svaka čast šta trpite ove moje emocionalne ispade (posebno skidam kapu nekolicini onih koji, uz to što me čitaju, me i osobno znaju). Ne, nije PMS u pitanju, i ne, nisam se opet posvađala sa čišćenjem sobe, samo su me malo oprali ovi blagdani i vratili sve ono što nisam htjela nazad..a oteli ono što sam toliko htjela i sanjala...i priželjkivala!!
Toliko sam prokleto htjela da on konačno bude sretan!! I vidi gle, ostvarilo se!!! Samo što ta sreća nisam ja....
Netko je veoma mudro rekao:

ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ OD SRCA ŽELI VAM LUNA

Mood: Predbožićno bljaki raspoloženje
Muzik: Dalmatino – “Božić Bijeli” and ostali xmas hitići
Atmosfera: Lampice, svijećica, Vermouth...mmmmm

Uopće nemam neki filing da je Badnje veče.. Kad sam danas u podne otvorila oke, vani je vrijeme više nalikovalo Uskrsu nego Badnjaku. Sinoć sam se napila ko guzica, tako da sam cijeli dan mamurna, teturam od zida do zida, boli glava, i sve se tak fino vrti.. A krenuli smo samo na kavu!! I vidi u šta se pretvore naše kave! Prvo jedna runda, pa druga, pa treća, pa na kraju odemo na kiosk i završimo u stanu od frendice. Ostatak noći bio je..mmmmm..nije za javnost ;))) Provela sam predivnu noć sa svojim malim sunašcem.. I sad se ne mogu pomirit s činjenicom da ga neću noćas vidjeti :((( aj fil sou lonliiiiiiiiiiiiEkipa se dogovorila da se ide na polnoćku, pa kasnije vanka. A meni se tako ne da... Znam da će svi bit hepi, svi će partijat, a ja ću s anormnom hedejk stajat po strani, vrtit si “Božić Bijeli” u glavi, i poželjet se sklupčat i zaplakat... Sunce aj nid ju, aj fakin nid juuuuuuuuuuuu!!
Djedo mraz donio samo bon. A ja se nadala novom mobitelu..
Uopće se ne veselim ovom Božiću.. A iskreno, nemam pojma zašto! I gladna sam, iako sam pojela tonu (hladnih!) lignji. Mama ne da blizu kuhinje, a zagrebački odrezak šnjofa sve do moje sobe! Mrzim post!!
Vrtim si u glavi nekoliko prošlih Božića.. Pa se onda osjećam još više usamljeno.. Pa onda đorđ majkl zapjeva “Last Christmas I gave U my heart, but the very next day U gave it away, this year, to save me from tears, I’ll give it to someone special..” Totalno mi treba da me u ponoć netko zagrli, i šapne da će sve bit okej, i da neću više plakati... A svaki Božić taj netko, tko mi toliko u tom trenu treba, je daleko...... Volim ja svog Mirkoslafa, Volim ja i svoju Any, ma volim ja sve njih i drago mi je što su tu.. Ali treba mi zagrljaj nekoga tko bi za mene dao sve... Da se osjetim tako malenom, krhkom i izgubljenom, a opet tako sigurnom i sretnom, barem na pola sekunde... A njega nema pored mene...

Ne volim Božić :((((((((((((