Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Sunce prži. U
krošnji oraha ptice.
Ni povjetarca.

Vedro i toplo.
Umjereno oblačno
do kraja dana.

- Ne, stvarno... Ja bih tebi podigao spomenik! Ne samo tebi, svim pticama! – rekao sam jedanput Debelom Vrapcu. Bijaše to još na proljeće. Sjedili smo na balkonu, ja na svom strganom plastičnom stolcu, a vrabac na gelenderu.

Vrabac je slegnuo krilcima.
- Cvrt? – pitao me jesam li svjestan što govorim, znam li što ptice rade spomenicima?

Malo sam se zacrvenio od neugodnosti. Bilo je to kao da kažem da nekom nacionalnom junaku podignemo javni zahod.
- Svejedno, - ustrajao sam, - Zaslužio si ga! Ne možeš od mene očekivati da potpuno zanemarim ljudska mjerila.

Kad sam se vratio, a vrapca nigdje, pa ni drugih ptica, sjetio sam se tog našeg razgovora. Htio sam mu ispričati što sam vidio po svijetu, a nigdje ničeg do uznemirujuće tišine nad usijanim gradom.

U Dalmaciji je bilo najveće zadovoljstvo, uz uvijek prisutne kosove i lastavice, slušati galebove. Osobito mlade galebove, baš je bilo njihovo vrijeme. Mladi galeb ima svjetao i čist kliktaj i na veliku radost našu i svoju, rado klikče. Neobično je bilo i buditi se uz pjetlove, jer osim što sam bio na moru, bio sam istovremeno i na selu, sve dok se nije pojavio stari galeb Bego i teleportirao me u Split.

Ponekad mi stvarno nije jasno kako mi kontinentalci uspjevamo gurati kroz godinu bez govora galebljeg naroda iznad nas. Mnogi od nas su baš kao i Vilenjaci: kad smo ih jednom čuli više ne zaboravljamo i srce nas stalno vuče k moru. Pitam se osjećaju li se primorski ljudi čudno kad otputuju nekamo gdje nije čuti galebove? Ako se i osjećaju, pitam se znaju li zbog čega je tako?

U Zagorju pak, gdje su jedini valovi valoviti bregi, gdje je umjesto galebova sve puno plastičnih i gipsanih labudova koji kočoperno rese cvijetnjake i okućnice, i gdje sam proveo posljednjih desetak dana cijepajući kubike drva za zimu, bila je vladavina lastavica. Mladež njihovog novog naraštaja je netom naučila letjeti i sad trenira za svoje prvo veliko putovanje. Na jug, naravno, u susret moru i galebovima, ali i još dalje, dalje, do ždralova i plamenaca i pelikana i drugih čudnih pernatih naroda.

Pomalo zbunjen, čekam na balkonu, koliko pukovnik Jara dopušta, da se pojavi Debeli Vrabac ili bilo tko od njegovih. U međuvremenu me razveselila Reader. Poslala mi je link jednog simpatičnog bloga na kojem je bila i slika. Hvala, Reader!

Eto, Vrabac, ipak imaš spomenik, makar i na drugoj strani svijeta!

Na slici: bronze bird by Fernando Botero (Medelin, Colombia)

Jara. Sparina.
Nebo pred oluju bez
i jedne ptice.

Veliku Gospu oduvijek sam zamišljao kao stvarno veliku gospu sa stvarno velikom kantom za zalijevanje cvijeća gdje stoluje negdje u nebeskim visinama. Kad dođe njezin dan i dogovoreni znak, Velika Gospa zalije svijet i ohladi ga svježom kišnicom. Tako je uvijek, pa je tako bilo i ove godine. Jedino što ovaj put njezina kiša nije uspjela rashladiti Zemlju, niti je natjerala na povlačenje konjaništvo pukovnika Jare. Eto su vreli dani kao i prije Gospine intervencije.

Ne žalim se. I neka bi joj pristigle moje molitve za što dužu sezonu hladnih radijatora i zahvalnost za sasvim blago osvježenje. Netko će reći: prerano je za takvu molitvu. No moja zimogrožljivost podjednaka je, ako ne i veća, od moje bogobojaznosti. Nikad nije dovoljno rano za svrsishodne molitve!

Umjesto vrapca
debeli galeb kriči.
Krik odjekuje.

O, Dalmacijo!
Lančić oko vrata i
blažena fjaka.