Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Vrag je već odavno odnio šalu. Prije novog pokušaja s jajetom i prije nego odem kupiti „gvožđe“, tu minijaturnu zamku za lisice, odlučio sam pokušati s posljednjom humanom opcijom. Odoh tako do grada i kupim pur-pjenu, neku građevinarsku đavolštinu za zaštopavanje pukotina. Još sam lijepo pronašao nekoliko crijepova u dvorištu „Kemoboje“ gdje sam to kupovao. Pokupim ih i sve zajedno dopremim na tavan. Oboružan plastičnim rukavicama, kirurškom maskom, zamotan kao beduin, zavučem se najdalje što sam mogao do problematičnih pukotina i našpricam ih sa smjesom. Nekako se provučem do najveće pukotine, one pod samim sljemenom, i uglavim između dva crijepa krhotinu onog kojeg sam donio iz grada. Nekako je lijepo sjeo i ja ga pričvrstim pjenom. Čudo jedno kako ta pjena bubri! I kako je ljepljiva. I kako se teško skida s kože...

Prilično zadovoljan, jer to je sad stvarno sve što sam mogao napraviti, počistim najsvježiju kakicu i ostatak ptice. Pokupim svoje bočice i krpice spreman zatvoriti tavan, poć na tuširanje pa prijateljima na rođendan odmah potom.

I onda ga čujem. Jura. Grebucka iza neke daske. E, jebem ti život! Nije to ništa, što sam sve opsovao umoran i prljav onako. Sve vidljive rupe sam začepio, a on unutra!

I ništa. Otvorim kosi tavanski prozorčić u nadi da će jura otići na zrak ili u lov. Nakon sat ili dva, kad smo se spremili za izlazak i kad nam je prijatelj već trubio da siđemo do auta, zatvorim brzo tavanski prozor.

Iza ponoći, na povratku doma, frend koji nas je vozio pokaže nam: eno vaše lasice! Taman smo skretali u našu ulicu. Stvarno, naš Jura vehementno niz cestu, pa kroz susjedovo dvorište koje je na uglu, pa pređe cestu naše ulice i hop, nestane u našem dvorištu. Bez straha i oklijevanja. Frajer, samo tako. Ide si on doma. K nama doma.

Dođemo u kuću i osluškujemo. Jura je na krovu, ali ne može unutra. Grebe, trčkara, njuška, zaviruje... Nećeš, majci! Nazad u šumu, Jura!

Odspavali smo kao bebe prvi put nakon deset dana. Ne usuđujemo se veseliti prepano, ali izgleda da smo ga nadmudrili. I nitko nije stradao.

Kako sam naučio puhati i na hladno, ni sada se istinski ne veselim. Još ne mogu vjerovati.