Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Čitavo popodne šljaka na tavanu. Nešto sam odspavao do ručka, jer je Hun Jura divljao čitavu noć. Otišli smo na objed kod prijatelja, kupili u gradu par ratnih logističkih potrepština, a onda sam se bacio na tavan, ne bih li kako pokrpao najsumnjivije rupe. Bezuspješno. Mjesta su beznadno nedostupna. S manjima se da nekako i na daljinu, pomoću „štapa i kanapa“, ali jedna najsumnjivija rupa pod samim sljemenom, podlo postavljena između nosive grede i crijepa (što objašnjava i zašto nikad ne pada kiša kroz nju pa je nismo ni primijetili), ostala mi je nedohvatljiva. Zavukao sam se koliko sam god mogao, ležao u svinjcu punom prašine, perja i, vrlo vjerojatno, lasičjeg dreka, i pokušavao postaviti dasku poprijeko i prikucati je uz gredu, dok su mi noge lamatale jer su se stalno sklizale s klimavo postavljenih ljestvi. Još sam se trzao na svaki šušanj negdje iza uha očekujući podlog Juru da iskoristi moj nezaštićeni položaj za napad. Prljav od glave do pete, s punom vrećom zvjerinjeg smrada svake vrste, oznojen gore nego kad sam radio na baušteli, morao sam se povući s prvim znacima sumraka.

Ni sam se ne sjećam kad sam se toliko dugo i temeljito ribao, zadnji put valjda u djetinjstvu, kad bi me mama uvalila u kadu i prala energično kao da sam komad posteljine, a ne živahni dječak koji se čitav dan igrao u susjedstvu. Prespavao sam tv-dnevnik snom umornog čovjeka. To je bilo dosta zanimljivo, jer inače slabo kad gledam dnevnik

Moje roštanje i rondanje, izgleda, ipak je uznemirilo Juru i čuli smo ga samo dva put kako se vrlo oprezno šulja. Baš kao i prije deset ili petnaest dana dok smo mislili da je mačka, i bedasto ga ignorirali. Nešto mu nije jasno. Nije mu jasno, ali vratio se i šulja se. Muka mi je od pomisli da ću se opet morati zavlačiti do one rupe. Veterinar je imao pravo. Taj odustati neće.

Iako bez materijalnih rezultata recimo da je protunavala djelomično uspjela i protivnik je barem potisnut na stare položaje. Tih je i oprezan. Valjda ćemo ugrabiti noć mirnog sna.