Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Ovo zakašnjelo rano proljeće pretvorilo mi je kuću u spilju. Srećom, ne u vlažnu spilju. I umjesto da kao djeca globalnog zatopljenja odmah skočimo iz zime u ljeto, kako smo navikli zadnjih godina, opet se moramo baktati s ranim proljećem, koje još i kasni. Prevrtljivije je od mlade žene.

Na balkonu toplo, čak i vruće, a u kući hladno. Ne stvarno hladno, ugodnih sobnih osamnaest, ali ne sada, ne danas. Ne u rano proljeće. No, baš onako – spiljski.

Kao pravi spiljski čovjek koji odmara na ulazu u svoj dom, i ja sam sjeo na prag balkonskih vrata, svoje omiljeno mjesto još od djetinjstva. Starim. Tradicionalan sam, s godinama sve to više. Njegujem običaje predaka. Poput svog starog, ili djeda, Bog im dao pokoj duši i rajsko naselje, u potkošulji rebrastoj pod prstima sjedim i pušim, promatram nebo na jugozapadu i prognoziram sutrašnje vrijeme. Očitavam let ptica. Znam da sve znam što bih morao znati.

Nitko nikuda ne može zakasniti u ovom krugu, pa ni preuranjeno proljeće koje dođe kasnije.