Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Prijatelj slikar K. i njegova žena D. nagovorili su me jučer da odem u kazalište, nakon što deset godina manje-više uspješno izbjegavam taj smrad i kugu kulturne društvene zbiljnosti od koje mi se povraća kao od lošeg piva. Nisam mogao odoljeti jer je predstava postavljena prema tekstovima i u počast jednog od mojih junaka, Vlade Kristla, umjetnika otpora. Režirao ju je Rene Medvešek, pretpostavljam tankoćutan čovjek odgovarajuće krvne grupe, tako da nisam strepio od bilo kakvih loših posljedica po vlastitu mentalnu higijenu i zdravlje.

Na putu do kazališta prijatelj slikar K. sretne svog kompića glumca V. Glumac V. mu objasni kako ide na istu predstavu u sklopu nekakvog glumačkog projekta gledanja tuđih predstava. Vau, jebate, koja ingeniozna dosjetka, smijuljili smo se glumcu V.-u iza leđa, a ja sam malo gunđao jer bi mi išlo na živce da glumci-mamlazi iz publike prekidaju jedinu predstavu koju sam nakon sto godina poželio ići gledati zbog samog „mesa“ teksta na kojem je napravljena, da to, dakle, prekidaju nekakvim slaboumnim dosjetkama i „artističkim intervencijama“ jer su smislili još jedan svoj nebulozni kazališni projekt. Sva sreća, ostali su mirni i tihi i pustili kolege s one strane (te čuvene, Kristlovske) rampe da rade svoj posao. Tako sam na kraju i zaključio da glumac V. tracka, kako već oni znaju trackat.

Je, vraga! Slušam drugi dan na radiju: ne samo da je bila predstava „Najbolja juha! Najbolja juha!“ koju sam na svoje oči gledao, nego je istovremeno održan i nevidljivi projekt Publike za posebne namjene. Okej, ako je to seminarska aktivnost glumačke družine za neke svoje potrebe. Ali, pazi ovo, na radiju „projekt“ dobiva prostor kao javno održana stvar. Tko je tu lud? Pa vi, naravno, jadnici koji ne kužite suvremenu umjetnost (ono sagijevo: otvoriš vrata frižidera, sjedneš ispred, i to je instalacija, a tko ne kuži taj je seljak). Ako nekakav idiot smisli da je sjedenje u publici „projekt“ onda je to „čin“, pače umjetnički, ako je ikako moguće, molim lijepo, doniran iz džepa poreznih obveznika.

Time je zapečačena stvar. Jadni moj Vlado Kristl! Tvoj otpor je u svega par dana slomljen, nakon što si izdržao desetljeća i desetljeća, dosljedno, čitav život. Tvoj duh je mehaniziran, a tvoj individualizam ukaljan kolektivističkom „svinjarijom“ iz koje si tako žarko i tako dugo htio zbrisati. Ne zamjeram ništa Medvešeku. Već radi motiva i teksta napravio je zabavnu i pametnu predstavu. Ne želim cjepidlačiti oko manjkavosti oko kojih cjepidlače oni kojima je to posao. Govorim kao gledatelj. S guštom sam pogledao i Kristlove crteže u foajeu kraj kojih je publika prošla kao krdo. Slamanje otpora uslijedilo je pohvalnim kritikama koje su već krenule i koje tek slijede, smijehom publike koji garantira da će predstava postati hit, jer se najjače smiju na najpredvidljivijim mjestima. Sistem kojeg se Kristl tako ljudski užasavao progutat će ga. Slamanje je počelo još lani njegovom retrospektivnom izložbom i govorancijama kunsthistoričarskih štrebera i mediokriteta koji su napokon stavili smrdljivu šapu na njega kako bi ga napokon kategorizirali u neki od svojih foldera. Sreća je bila što tada još nisam bio sposoban pohoditi javne priredbe, vjerojatno bih pljunuo nekog od autora izložbe.

Slamanje otpora slobodno možemo proglasiti dovršenim jučerašnjom reprizom predstave koja je ujedno bila premijera Publike za posebne namjene, udarne grupe koja je sotonskom preciznošću odabrala na čijoj će grbači početi još jedan svoj zagađivački pohod protiv zdrave pameti.

- Drhtite! - poručuju bezglasno sjedeći u publici, - Umjetnik otpora, kažete? Ali on je mrtav! Dokazat ćemo vam da nitko nije imun, kad je jednom postao truplo, na nas, bacile, bakterije, gljivice i strvinare svega što je umjetnost, svega što je kulturno, svega što je lijepo i pametno, svega što je individualno i svega što je izvan SISTEMA. Našeg sistema. Mi imamo projekte. Slaboumne i besmislene, ali naš sistem je slabouman i besmislen! Gdje je pojedincu nešto, mi instaliramo ništa, gdje je smisao, mi uvalimo nihilizam, gdje je riječ, mi prekrijemo tišinom, gdje treba muk, mi urlamo kao zvijeri. Mi smo pametni, a vi ste glupi. Nama su ruke slobodne, vama je začepiti usta. We are the Borg. Resistance is futile. Mi kažemo da je blesavo pametno, a vama je biti kuš. Mi lažemo jer možemo. Jao vama, maštoviti individualci! Nemate Projekt? Mi smo Projekt, i množimo se eksponencionalno, širimo se kroz sistem, a gdje ga nema, tamo širimo sam sistem. Nema umjetnosti. Nema otpora. Samo Projekt.