Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Došli smo i do rođendana! Ne mog. Blogovog, prvog. Iskreno, nisam to očekivao, niti sam planirao, ni priželjkivao. Uopće o tome nisam razmišljao. Dogodio se.

A u međuvremenu, svašta se događalo. Što se meni događalo može se, manje više, pročitati, a što se događalo ovom blogu – to je i mene iznenadilo. Ništa spektakularno, znam, ali meni iznenađujuće. Ponajprije, napučio se kao Zemlja poslije Potopa. Zaista sam bio do grla u potopu, kad je počelo. Malo koga bijaše uokolo. Samo Lud, još jedan Lud u Ludom, moja voljena i doktor Nadležni. Doktora Običnog, Aždahe s poliklinike i sporedne likove mahom iz zdravstvenog sustava i ne računam. A onda, sve malo po malo, blog se naselio različitim likovima. Zlatousti, pa ubrzo i Zlatokosa, a nije trebalo dugo da kao prava imigrantska familija dođe i ostatak rodbine, uključujući i magarca. Pa Tupi Ćuk i njegovi ratnici, Dark Void iz dubina svemira, vile i vilenjaci koji govore svojim jezikom, na kraju i Debeli Vrabac i družina svakojakih ptica, Samoizval Stabala, Hladitelj Radijatora i tko zna kakva sve mitska bića.

Potom, prispio je neobičan i šarolik buljuk komentatora, mojih novih virtualnih prijatelja koji su obojili ovaj svijet začuđujuće pozitivno, zapravo, učinili su da se u njemu osjećam kao kod kuće. Ali o tome nekom drugom prilikom, još ćemo se tu bezveze rascmoljiti... Razumjeli smo se.

Prošla je godina, strpljivi čitači. Još jedan krug. Ovaj put krug čudnih tragova na nepapiru. I gle, tragovi su živi, kao da igramo MMORPG u virtualnom svijetu zanimljivijem od bilo koje kompjutorske igrice! Kad se sjetim kako sam rekao prijatelju K.: „Blog? Daj molim te, kakve gluposti!“

Izgleda da sam, nekako neopazice, postao bloger.
A kad mi to netko kaže ja mu se i dalje čudim. Daj, molim te, kakve gluposti. J)))))))