Čovjek s vilicom u svijetu juhe

U materijalnom smislu bogaćenje je postupak zgrtanja viškova koji pojedincu uopće ne trebaju (namjerno kažem zgrtanja, a ne stvaranja). Tako netko ima kuću. Naravno, svi znamo da to što „ima“ ništa ne znači, nego da taj živi u toj kući, ali na nekakvom papiru piše da je ta kuća njegova i vlada opći konsenzus da je upravo tako kako piše na tom i sličnim papirima. Realan status su dotična građevina i taj papir, a virtualna izmišljotina u našim glavama je dogovor kako je to baš nešto što pripada toj određenoj osobi. Naravno, živjeti u svojoj kući još uvijek nije nikakav višak. Međutim, taj isti čovjek može imati još jednu, ili tri, ili pet kuća. Realno mu te kuće ne trebaju, jer može živjeti samo u jednoj, ali papiri virtualnog kosenzusa kažu kako on s njima može raditi što ga volja jer su njegove. Taman i zjapile prazne. Što uglavnom i jest slučaj.

Glavni nedostatak, ili falinga, ili grijeh ovakvog sistema („grijeh struktura“;) ) je to što pojedince prisiljava na zgrtanje nepotrebnih viškova jer je to jedini način da se osjećaju koliko toliko sigurnima. Ne postupa li čovjek po tom načelu, načelu bogaćenja, lako se dogodi da padne u siromaštvo. Biti bez posla, stana i novca nadasve je neugodno i frustrirajuće, pogotovo ako čovjek raspolaže nekom vještinom. A svatko raspolaže. Gledati kako sistem na nekom području života i rada potpomaže kojekakve vjetrogonje bez tvoje vještine, a oni potpomažu sistem, to je mali pakao milijuna ljudi na ovom planetu.

Grijeh i teret pojedinca u ovakvom sistemu je samozavaravajući osjećaj da je sigurnost postignuta, da je pohlepa opravdana i da je solidarnost iluzorna. I bogati i siromašni imaju isti cilj: obogatiti se, odnosno obogatiti se još više. A to je vrzino kolo. Jedan od novopečenih bogatuna, prostak s ceste u preskupom odijelu i s puno previše masti u kosi rekao je nekom prigodom na televiziji, sasvim iskreno, kako je imao teško i siromašno djetinjstvo i kako mu je bogatstvo donijelo „dostojanstvo“. Kakva li magarca u odijelu koje mu ne stoji! Mogao sam se samo sažaliti nad njim, bedak misli da se dostojanstvo kupuje. Vidio sam više dostojanstva na licima klošara u redu pred pučkom kuhinjom nego na njegovoj samozadovoljnoj faci.

Naposlijetku, to je već dobro znano, svi ti viškovi razvijaju strah od gubitka, nezadovoljstvo, lijenost, oholost... već ovisno o pojedincu. Naravno, ima i plemenitih ljudi koji su imućni. Dobrih, darežljivih, i što god hoćemo, ali problem je u tome što sve ostaje unutar sustava, sustava s ugrađenom greškom, i oni nikad neće poželjeti napustiti ga.

Jedino istinsko svojstvo bogatstva i bogaćenja jest da zavarava. Zato mu valjda i pripisuju dijaboličnost, jer se podudara s prirodom „princa laži“. Jedno i jedino svojstvo mu je da odražava iluziju u glavama ljudi kako papiri o vlasništvu zaista znače ono što je netko dogovorio da znači, a to pak dalje proizvodi svoje posljedice: bolesne i neprihvatljive odnose među ljudima na temelju izmišljenih posjedovanja različitih viškova. Bogatstvo dakle nije drugo nego masovna deluzija.

U ovom svjetlu sasvim drugačije zvuče riječi iz Evanđelja: „Prije će deva kroz ušicu igle, nego bogataš u Kraljevstvo nebesko“. Zvali ga mi Kraljevstvom nebeskim, Vilenjačkim Kraljevstvom ili imenom kojim nam drago, u njega nikako ne mogu oni koji ne vide i ne čuju. Nije dakle riječ ni o kakvoj moralnoj lekciji, pa „zločesti bogataši neće u raj“ (dok su oni u stvari realisti, a raj je izmišljotina za utjehu nesposobnima), nego je riječ o posvemašnjem nedostatku razuma, pravom ludilu, u kojem se ne vidi da je bogatstvo obična iluzija, a da je istina stvarna, i u nama, i dohvatljiva istog trenutka kad se probudimo iz omamljenosti i pogledamo stvari kakve jesu.

Iako sam govorio o materijalnom bogatstvu, priča bi se mogla nastaviti i o nematerijalnim sferama. Treba samo poslušati New Age proroke i proročice koji bajaju o neslućenim bogatstvima iskustava i duhovne evolucije na neslućenim razinama svijesti koja samo čekaju da ih se dohvati i dograbi kad pucnemo prstima naše božanske, nego kakve druge, prirode. Ali za što im trebamo platiti sasvim vulgarnim, materijalnim novcima. Uostalom, kao i pred oltarima. Stvarno ne treba biti majstor zena da bi se vidjelo o čemu se radi.

A na tom tragu brzo bismo došli i do druge izreke: „Blago siromašnima duhom“. O čemu nećemo ovaj put, iako je jasno, kome je jasno.

Uistinu, bogatstvo nije drugo do opsjena koja je toliko živa da su ljudi zbog nje i za nju voljni umirati i ubijati.

Zmajka, nadam se da sam odgovorio na pitanje. ;)