Čovjek s vilicom u svijetu juhe

petak, 28.12.2007.

Narušavanje zimske hibernacije

Maznuli smo i tortu. Slavljenik je nije probao, ali se pojavio u obliku čokoladne kapljice na kuhinjskoj krpi. Kapljica je bila u obliku srca. Mojoj dragoj dovoljno. Svaka domaćica voli kad joj pohvale kolače, kamo li ne bi ona koja uopće i nije domaćica, a upustila se u poduhvat pečenja torte gospodnje.

Puna kuća za praznike ozbiljno je narušila moju zimsku hibernciju. Jedva gledam. Lagani ritam obiteljskih proslava prebrz je za mene. Pritisak je pretežak, osobito unutarnji pritisak purice s mlincima kojom smo opteretili želuce.

Spavati do proljeća, to da! Bijeli Božić ne pretstavlja idilu u medvjeđem umu. On sanja proljetne bobice.

- 00:09 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.12.2007.

Zlatokosa o feminizmu

- Zlatokosa, kako je moguće da žena rodi Boga?
- Zato jer je ženama sve moguće.

- 09:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 26.12.2007.

Zlatousti i životno iskustvo

- Zlatousti, kako je to moguće da se bogovi rode kao ljudi?
- Zašto bi si uskratili to iskustvo?

- 10:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 25.12.2007.

Božićni haiku


Sijeno, beba,
pastiri i kometa.
Svjetlost svijeta!

- 02:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.12.2007.

Rođendanska torta

Jučer je moja draga ispekla veliku tortu od oraha i čokolade. Za rođendan. Isusu.

A počelo je jednim od naših uobičajenih razgovora. Sukladno vremenu, pričali smo o saturnalijama, Mitri koji je ubio bika, kršćanstvu koje je naposlijetku prihvatilo križ, o zimskom suncostaju, tom malom smaku svijeta i o tome kako se čovječanstvo odvajkada nosi s tom simbolikom, blablabla, tako sveudilj uz kavu čitavo prijepodne. Zanimljivo je kako se uvijek u ovo doba godine pojavi i trač o smaku svijeta, pamtimo to još od škole („U utorak će pasti divovski meteor! Hura, nećemo pisati engleski!“).

- A što ako stvarno dođe smak svijeta preksutra? Što ćemo onda? – najednom se zabrinula moja draga.
- A šta bi? Ništa. Fala bogu!
- Joj, daj poduzmi nešto!
- Ženo božja! Kako to misliš: poduzmi nešto? Budi bez brige. Uostalom, napokon će doći Isus, nemaš beda.
- Pa da, stvarno! Zaboravila sam!
To ju je oraspoložilo, ali se opet nečeg sjetila.
- A što ćemo mu reći?
- Što ćemo mu reći? Pa šta će baš prvo nama na vrata? Uh, a šta bi mu rekli? Ne znam... „Di si više!?“ Ne, to je glupo... oni gore znaju najbolje i kad i zašto. Ništa nećemo reći.
- Nešto moramo napraviti!
- Šta ja znam! Evo: napravi mu tortu! Ionako mu je rođendan ovih dana....
- Odlična ideja! – oduševila se moja žena, - Znam! Napravit ću mu tortu od kestena!

Jao, kako mrzim tortu od kestena! Pečene, kuhane, o, da, ali pire, kolači, i kreme od kestena, fuj! Napravim najmudriju facu koju mogu:
- Hmmmm, ne voli ti Isus tortu od kestena...
Škicam ispod oka prepredeno. Nije skužila. Inače uvijek skuži, sada nije. Providnost!
- Ma, jel'? Kako znaš?
- Pa razmisli! Palestina, topla klima, deve, datulje... tko bi im tamo dao kestene u ono doba? To mu sigurno mama nije spremala dok je bio mali! A svatko najviše voli ono što mu je mama kuhala dok je bio mali, to se bar zna!
- Da, istina... Najbolje bi bilo napraviti tortu od badema, ali nemamo ih... Imamo oraha! Što misliš, jesu li imali oraha?
- Orasi su dobri! Sto posto su ih imali! Kladim se da se spominju u Bibliji, ne znam točno gdje...
- Jupi! Onda će biti od oraha i čokolade!

Ja sam dobio u zadatak skoknuti po sastojke koji su nedostajali. To je ujedno bio i jedini božićni šoping kojem smo podlegli, ali s obzirom na krajnji cilj činio mi se prikladnim i opravdanim.

Uskoro sam se vratio s namirnicama, i još dvije velike čokolade za kuhanje. Moja razborita supruga je rekla:
- Nisi trebao kupiti toliko čokolade. Previše je.
- Šuti, ženo! Da je za bilo što drugo, ali na ovom ne treba škrtariti! Znaš kako su htjeli štedjeti na ulju i pomadama pa ih je Isus prekorio. Samo ti udri s čokoladom!

Odmah je lepršavo prionula poslu. Mene je dopao „muški“ dio: samljeti orahe i polizati kuhače od kreme. U međuvremenu nisam smio ni prismrditi, da ne bih pokvario kakvu pipkavu operaciju oko glazura i nadjeva i tih stvari.

A danas, danas pak svako malo otvaram hladnjak i škicam. Unutra se hladi torta. Da je to moja torta za moj rođendan već bih odavno umočio prstom da probam kako je ispala. Ovako, neka bogobojaznost me obuzela, pa neću. A i kako bi od sramote! Dođe smak svijeta, navrati slučajno Isus, a netko mu čačkao po rođendanskoj torti...

Pa dobro, doći će nam starci, moji i njezini, i najvjerojatnije ćemo je na kraju mi i pojesti. Doduše, kad se svi zajedno okupimo oko torte nesumnjivo je da će i Isus biti prisutan, ali nekako sumnjam da će je probati, neće biti u odgovarajućem, je li, agregatnom stanju. Mojoj voljenoj možda će biti malo, malkice žao, ali ništa zato!

Ako budemo imali tu čast i zadovoljstvo da jednom dočekamo smak svijeta, već ćemo mi njemu napraviti drugu!

U slatkom iščekivanju, svima Vam želim sretan Božić!

- 00:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2007.

Natalis Solis Invicti (psalam)











Dobro ti jutro dobri dane!
Uvijek i oduvijek on ipak svane.
Vjeran si i kad naše je nevjerno srce,
Točniji si od japanske željeznice!
Sretan ti rođendan, dragi Tata,
Oče svih ljudi, pa i nas Hrvata.
I moju mi ludost, molim, oprosti,
Što dobro ti jutrim, a jutro si - Ti!
Što god da kažem, bit ću budala,
I zato samo klikćem: hvala ti, hvala!

Sretan nam rođendan svima!


- 07:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 21.12.2007.

Zimski haiku


Čudne li voćke!
Na goloj grani šljive
debeli vrabac.

- 17:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 19.12.2007.

Zlatousti i leonide

- Zlatousti, Zlatousti! Padaju zvijezde!
- Zemlja pada.

- 13:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.12.2007.

K ili Kulturna Kronika liKovne Kolonije

Prošlog tjedna smo se moj prijatelj slikar K. i ja otputili na otvorenje izložbe zajedničke frendice slikarice K.. Kako ne bismo došli prerano (što znači na vrijeme) svrnusmo na par piva. To je inače sasvim racionalan postupak,
potrebno se malo omamiti kako bi se lakše podnijela blesavoća sličnih društvenih događanja. Ne mislim pritom nužno na blesavoću izložaka ili, nedajbože, autora, ili čak publike, nego na onaj blesav osjećaj da je potrebno biti tamo. I dok se svi osjećaju pomalo blesavo, i svi znaju da se svi drugi osjećaju blesavo, ali su ipak svi tamo.
Kad smo napokon došli do dotičnog Hrama umjetnosti već su se svi razmiljeli po foajeu i natiskali oko improviziranog punkta za cugu. Letimičnim pogledom, slikarice K. nije bilo na vidiku pa smjesta uđemo u izložbeni prostor, već pristojno prazan od ljudi.

- Koji je ovo k.? – progunđa prijatelj slikar K. ogledavajući se po izlošcima.

Ne odgovorim, jer, najprije, nisam ni znao što bih odgovorio na retoričko pitanje, a drugo, ugledao sam ženu prijatelja slikara K. s nekom škvadrom pa sam je otišao pozdraviti. Ona je pak procjenjivački odmjerila svog muža onako iz daljine i hladnokrvno zaključila:
- Napio se. Oćeš pazit na njega?

Naravno da ću paziti. Ona se vratila svom razgovoru, a ja sam požurio izvršiti zadatak. Prijatelj slikar K. je međutim već iskoristio trenutak bez nadzora, raskopčao se do golih prsi junačkih, stao nasred galerije i kroz skupljene šake tulio kao brodska sirena:
- A-BBBBBBUUUUUUUUUUUUUUUWWWWWWWMMMMMMMM...

A u k.

Produžim korak, ali prijatelja slikara K. je već zdušno ohrabrivao kipar koji nije K.:
- Sjajno pogođena modulacija!
- MWAAAAHAHAHAHAHAHAHA – raspalio se prijatelj slikar K. još više.

Stajao sam koji trenutak kraj njega i češao se iza uha, kad uleti slikarica K., autorica izložbe, zgrabi prijatelja slikara K.-a i iznese ga u predvorje tako da sam se iskreno čudio kako u takvoj sitnoj ženici caruje tolika snaga.
- Dođi, ljubavi, malo si mi se napio? Ajde, nećemo vikati, idemo do šanka...- tepala mu je usput.

Kipar koji nije K. i ja malo smo pogledali oko sebe i zaključili kako je bez odgovarajuće zvučne kulise dojam pomalo blijed i da je najbolje da i mi odemo pit.
Kraj punkta s cugom sve je već bilo ispražnjeno. Ne od ljudi, od cuge. A to je neumitno upućivalo na skoro ispražnjavanje mjesta i od ljudi, čim poloču to zadnje što još vrte po plastičnim čašama.

Prijatelja slikara K. zateknem u žučljivoj diskusiji sa slikarom K. čiji se životni opus zove K.
- Ti si se hvalio da ćeš ih sve nabit na K! K. moj ćeš ti ikog nabit, ti žicaš lovu od ministarstva!- mahao je prijatelj slikar K. slikaru K. čiji se životni opus zove K. prstom pred nosom.
- Smiri se, koji ti je k? – smirivao ga je ovaj, - Eee, Ludlud, k. stara, pa di si ti?
- Vi dečki i tako imate premale k. da bi vaše prijetnje itko ozbiljno shvatio. – ubacio sam se elokventno u raspravu, - pa evo, pazim na prijatelja slikara K. Je se puno k..čio?
- A vi se znate? – začudio se prijatelj slikar K.
- A dragi moj prijatelju slikaru K., a tko se ne zna? Ali nismo se vidjeli brat bratu deset godina.
- Bome nismo. – prisnaži slikar K. čiji se životni opus zove K, - Nego, viđaš li ikoga od stare škvadre?
- Samo slikara K. koji više ne slika... a ni njega već nisam vidio mjesecima.
Ni slikar K čiji se životni opus zove K dugo nije vidio slikara K. koji više ne slika. Pa što radim i gdje sad pišem, pa velim gdje sad i što pišem, a na to dobaci netko i sa strane:
- A tamo na blogu si spomenuo sve kritičare osim likovnih!
A ja uopće nisam spomenuo blog. A šta sad, ipak odgovorim:
- Daj budi ozbiljan, govorimo o pisanju, kakvi k. likovni kritičari...
Ta je izjava jako oraspoložila sve prisutne. Kipar koji nije K. s revoltom u glasu je rekao:
- Da, samo izmišljaju neke nebulozne izraze i pišu nerazumljive rečenice!
- I uvijek zaključe kako vi u svojim radovima neki k. propitujete... – dometnem, što izazove salvu veselog smijeha. Da se ne bi umislili ili pomislili kako sam im došao laskati, nastavim:
- A što biste htjeli? To je samo ljepši izraz za vaša pimplanja i drkuljenja. „Propituje, propituje“... kad se pojavi netko od vas tko ima nešto za reći, pa kad to jasno i glasno kaže „evo me, to sam ja i ovo je moje djelo“, drugim riječima, kad izvadi k. na stol, neće biti „propitivanja“.
Kipar koji nije K. se raspomamio od sreće:
- Tko je ovaj čovjek? Prijatelju slikaru K., odakle si ga izvukao? – pa se vrlo srdačno rukovasmo.

Prijatelj slikar K. je u međuvremenu sasvim izgubio interes za ad hoc panel diskusiju o teoriji likovnosti, svesrdno je šlatario žene kojih god se mogao dohvatiti. Napokon je zgrabio za jaja i mladca dečka slikarice K. koji se za priredbu pretjerano svilenkasto odjenuo i napirlitao, i na koncu ga je ozbiljno stisnuo uza zid ne dajući mira svojim nimalo slabašnim ručerdama. Začuđujuće glasno je roktao dok smo ga teškom mukom potezali unazad, zajedničkim snagama, kipar koji nije K., slikar K. čiji se životni opus zove K i ja, a priskočio je i slikar K. koji inače i piše knjige, čak i bolje nego što slika, ili instalira, ili što već ti likovnjaci rade danas.

To je bio očit znak da se treba otputiti, a ja sam znao i u koji birc, jer mi je žena prijatelja slikara K. već rekla gdje će biti, mudro je otperjala ranije.

Kipar koji nije K i ja smo ga redarstveno sproveli, svaki ispod jedne ruke, pa smo domjenak nastavili u birtiji. Očito sam ostavio vrlo povoljan dojam na kipara koji nije K., ali kako je bilo nespretno da me stalno grli, svako malo se srdačno rukovao sa mnom preko stola i nije se mogao načuditi odakle su me prijatelj slikar K i njegova žena iskopali, i zašto se nisam pojavio ranije. Ali prijatelj slikar K je sjedio pokraj mirnog i tihog slikara K., pijano slinio i stalno ponavljao jedno te isto:
- Koji k smo mi tamo večeras vidjeli?

Veselo društvo likovnjaka je stoički ignoriralo pitanje. Pa se polako i rasulo, što u bircu, a što na tramvajskoj stanici. Napokon dođe i naš tramvaj, žena se ukrca, ja zastanem na ulazu da mu pridržim vrata, a prijatelj slikar K. još pošlatari posljednju kolegicu, izgrli mirnog i tihog slikara K. i požuri da uskoči jer je tramvaj već kretao. I onda se, hop, nekako prevrne preko vlastite ruke kojom je zgrabio štangu na ulazu i nestane negdje dolje pod vratima! Žena vrisne, putnici zažamore uzbuđeno, kočnice zaškripe i tramvajac blijed kao krpa izleti iz svoje kabine urlajući na mene jesam li normalan i zašto sam blokirao vrata! Ali tada se ispod stepenica pojavi bulja prijatelja slikara K. i kaže:
- Ma dobro sam, k.

Tako ipak nekako krenemo uz potpuno opravdane psovke zetovca. Prijatelj slikar K se malo ugruvao i smočio, jer je cesta mokra od kiše. Jedino je njegova žena, blijeda, sjela i zurila preda se kao da diže ruke od svega. Opasno joj je prekipjelo, to se vidjelo, a mene je pekla savjest jer nisam, na koncu, ispunio zadaću da ću ga paziti. Uprskao sam, k!

Na koncu smo ga nekako dopremili do njihovog stana, i ja sam mogao kući, sav uzbuđen ispričati svojoj voljenoj što je sve propustila.

I, što sam idućih dana mogao pročitati u tisku i medijima o dotičnoj izložbi? Ništa slično, naravno! Samo kako slikarica K. nekog k. propituje.

A u k., danas sve moraš sam, pa i likovne prikaze pisat...



free stats

- 18:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Zlatoguza o feminizmu


- Zlatoguza, što je najveća radost i sreća?
- Peglanje kartica!cerekcerekcerek
- Oh. A što je onda najveća nesreća?
- Peglanje veša!namcorburninmadrolleyesbang
- Eh, tebi se sve vrti oko peglanja.
- Kad sam feministkinja!smijehthumbupsmokin

- 00:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2007.

U prolazu


- Eeeej, živio! Pa sto godina se nismo vidjeli! I, čime se baviš?
- Pa eto, uglavnom pišem književne kritike u zadnje vrijeme...
- Ajoj...
- Da. Ali ne žalim se, uvijek može gore. Puno tužnija sudbina je biti filmski kritičar. Još gore od toga je glazbeni kritičar. TV kritiku ni ne spominjem, to je dno dna.
- A kazalište?
- Što je to kazalište?

- 00:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.12.2007.

Zlatorukog poučak ili tesarska meditacija

- Jedan je život i imaš samo tu jednu šansu. Jedinstvenu. Biti ono što jesi. Ne poslije, ne jednom kasnije. Ne možeš reći: budem drugi put. To je, zapravo, jedino oko čega nema pregovaranja. Možeš se pretvarati da si nešto drugo, netko drugi, možeš gubiti vrijeme s bespotrebnim željama, ali što god izvodio, ne možeš biti što nisi. I premda je svima do prebolne banalnosti jasno da je jedini smisao i zadaća biti što jesi, ipak se svi trude biti što nisu. I što ne mogu i ne trebaju biti.

- 00:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.12.2007.

Zlatouhi i grupa turista

- Joooj, prekrasnog li magarčića! Hajdemo se slikati s njim!
Što hoće ove planinske gorile? Kakvi magarci, gdje vide magarce? Ja sam mitski jednorog. Zašto bi se inače gorile htjele slikati sa mnom?

- 00:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

Zlatobradi i Zlatoruki


- Oče, jesi li za partiju šaha?
- Uvijek, Zlatoruki!
- Figure su već postavljene.

- 14:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 07.12.2007.

II. centurija, I. manipula, I. kohorta, I. legija Invicta

Legionari, suborci, drugovi!

Prije točno sto postova rekao sam kako sam rekao da neću više lagati, ali da sam ipak lagao. Još sam rekao kako se nadam da će iduća centurija biti obilježena nekim drugim lajtmotivom umjesto proklete laži. To više nije važno. Čitava ova priča odmarširala je onkraj laži i istine, u neistraženo područje, terru incognitu.

Sretan vam 200. post! Ne, ne meni, vama koji čitate. Dug je to marš, i ne vidi mu se kraja. Junački izdržaste sve dovde. A do sad ste već shvatili i najvažnije: više nema nazad, i nikad više ništa neće biti isto.

E pa hvala Bogovima! Na manje ne bismo ni pristali.

(Centurion II. centurije u govoru svojim vojnicima)

A možda je, i samo možda, glavna riječ i ime ove druge stotice bila: ljubav.

- 00:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.12.2007.

Ma sve može, nema problema!


- Zvali su oni tvoji muljatori jutros. Rekla sam da još spavaš pa će zvati kasnije, ili ti njih nazovi, ako hoćeš. – veli mi žena. Nezadovoljna je. Oboje smo bez posla, a ja planiram bacit novce na glupo drugo mišljenje na neviđeno iz Amerike.

Pa opet nazovem. Sad mi se javi mlada žena. Hmm, čujem li dječji plač iz pozadine? Zakleo bih se da sam ga čuo i jučer kad se javio frajer. Već zamišljam scenu iz Alana Forda. Mala kućna radinost u kojoj „uglancana“ transatlantska usluga košta ko svetog Petra kajgana, a zapravo neka baba drmusa bebu u jednoj ruci, kuhačom struže po zagorenom paprikašu drugom, dok na raščupanoj glavi punoj viklera ima i handfree uređaj da promptno dogovori telemedicinski pregled u „cijenjenoj američkoj bolnici“...

- Dobar dan, ovdje Ludlud, jučer sam razgovarao s nekim, zanima me itditd.
- Ah, da, svakako („kmmmeeeee, kmmeeeeeeeeeeeee“ grmi iz pozadine), neće biti problema, psihijatrijski slučajevi također dolaze u obzir. Već smo imali dva pacijenta. Samo skupite svu dokumentaciju i pošaljite nam na naznačenu adresu.
- Mogu li donijeti osobno?
- Nema potrebe, javit ćemo vam ako će biti potrebna telekonferencija.

O Đizs...

Ništa. Jednog od ovih dana, ili idući tjedan, fotokopirat ću sve svoje papirine, a onda ću odlučiti ima li smisla slati to preko bare.

- 00:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 05.12.2007.

Gimme a ticket for an airplane


Napokon stigne i očekivana brošura za put mog sad već bivšeg ludila preko bare u Ameriku.
- Halo? Second opinion?
- Da, izvolite!
- Rado bih iskoristio vašu uslugu, možemo li dogovoriti termin?
- Svakako gospodine!
- Nadam se da pokrivate područje psihijatrije. Znate, dugo sam se trovao čudnim lijekovima i rado bih čuo drugo mišljenje o tome.

Kratki muk s druge strane. Aha! To sam i mislio. Ipak progovori:
- Znate što, morat ću se konzultirati, nisam baš sasvim siguran. Mogu li vas nazvati sutra? Budite ljubazni pa mi ostavite broj.

Pa mu ostavim broj. Bacim pogled na prvu rečenicu njihovog letka: Dobrodošli u svijet u kojem vrhunska medicinska zaštita ne poznaje granice.
Dobro ja poznam vaš svijet, jedino što u njemu nema granica je vaša neutaživa pohlepa! Baš me zanima jesam li nagazio na granicu vašeg "neograničenog svijeta zaštite" već samom činjenicom da sam bolovao od toga od čega jesam? Jer ako me brzo ne detektirate kao virus u sistemu, mogao bih vam zatrovati organizam!

- 14:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 04.12.2007.

Second opinion

Prošli tjedan nazovu iz moje kartičarske kuće. K vragu, sve sam uredno platio...
- O, vi ste vrlo uredan i izdašan platiša, sve je u redu! – pohvali me hijena s druge strane, - Baš zato smo vam htjeli ponuditi dodatnu atraktivnu uslugu za samo 10 kuna mjesečno. Jeste li čuli za second opinion?
- Jesam. U serijama i filmovima. Ali i kod nas se to uvriježilo...
I sad mi ona objasni kako mogu tražiti drugo mišljenje, ali ne bilo kakvo, nego, molim te lijepo, iz Amerike!
- Čujte, mogu platit deset kuna mjesečno, ali let preko Atlantika ne želim, da se niste usudili nagovarati me...
- Ne, ne, ne! Vi uslugu dobivate ovdje u Zagrebu, vaša zdravstvena dokumentacija se šalje u Ameriku!
Ma nemoj, boga ti! Oni malo pročačkaju tvoje papire i donesu mišljenje. I to sve košta koliko?
- Osam 'iljada kuna?!!?!
Atipasamaterinog, koja papilova!
- Ali ako koristite našu uslugu za 10 kuna, onda košta samo 300. – ne da se žena-čagalj i još doda, - Ako se predomislite, vraćamo vam novac.

I baš sam joj htio reći: draga moja gospođo ili gospođice, jebesemene, meni je doktor Nadležni reko da sam zdrav i skinuo me s terapije pa si vi svoje second opinion zabijte lijepo – eh, gdje god hoćete, ali onda mi sine! Pa idem to uzet, jebeš 300 ćuna, idem baš vidjet šta će reć ti slavni Ameri! Poslat ću njihov nalaz u bolnicu doktoru Nadležnom, da vidimo hoće li se smijat ili plakat. Doduše, ja to neću vidjeti, ali mogu se kladiti da će se slatko nasmijati!

Osim toga, stvar zvuči toliko blesavo, da to jednostavno moram raskrinkati. Nadam se samo da je u program uključeno i područje psihijatrije. Jer ne bi me čudilo da ti pametnjakovići koji su smislili ovako podli način izvlačenja love (a pretpostavljam da im je glavna ciljna skupina buljuk podjednako očajnih, imućnih, naivnih i/ili taštih bolesnih ljudi) uopće nisu uključili psihijatrijske slučajeve u svoj program. S obzirom kakvo povjerenje vlada u domaći zdravstveni sustav ti majstori bi se mogli obogatiti!

- Okej, može. – velim ja podlo.
- Već ovih dana će vam stići pristupnica, kartica i brošurica! – procvrkuće bjeloglava supica, zahvali mi na suradnji i čestita na izvrsnoj akviziciji.

- 00:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2007.

Svemirska uspavanka

Prosinac osim široko otvorenih vrata sjevera donosi i zimski san, čudesan način da se prebrodi razdoblje zimske smrti. A san je, to se zna, predvorje smrti, pa čovjek već tisućljećima nije sasvim siguran što se to zimi zapravo zbiva; je li priroda umrla ili pak samo spava?

Tako i nije sasvim nerazumljivo moje neobično stanje nesanice noću i „pospanice“ danju. U zimskom sam snu. Dani su mračni, kratki i nehumano hladni, koliko god nam globalno zatopljenje olakšavalo stvari. Možda će se tvrdnja činiti pretjeranom, ali neke bitne razlike između dana i noći nema, koliko god da smo daleko od polarnog kruga.

I zato uvijek pospanom veselošću pozdravljam zimski san. Veliko je to čudo i blagoslov i još jedan neoboriv dokaz kako je najveći zakon prirode – ravnoteža. Laku noć, Svemire!

- 17:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2007.

Sporogoreći snovi antipoda

O, uživao sam u prospavanoj noći, iako se ničeg ne sjećam. Sad mogu bolje razumjeti balavandere koje često možete čuti dok sline između sebe: „E, kak' je bilo dobro, e, tako smo se napili, e, doooobro je bilo, e, ničeg se ne sjećam...“ Tako i ja; ničeg se ne sjećam, ali, brate, bilo je dobro!

A sad nas evo po starom. Čitam nešto i pišem o tome (što će mi, za razliku od bloganja, ipak i platiti), i pogledam koja je ura i - spokojan sam kao beba. Nu, tu se ne da ništa promijeniti, tako je odvajkada, pa će tako vazda i biti.

Bacim pogled i kroz prozor. Magla i oblaci. Poput kukaca smo ispod vlažnog tepiha, a gore iznad: suha, ledena tišina. Hladna, crna vatra ne može nam već ništa.

A kada bih se prisjetio svih svojih snova, odjednom u istom trenu, izgorio bih iznutra prema van kao iskra, u sekundi.

- 03:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 01.12.2007.

Zlatooki i Zlatoruki

- Striko, kad odrastem ja bih htio biti kao ti!
- Zašto?
- Ti jedini uvijek šutiš, a svi drugi me zbunjuju. Pogotovo kad ih pitam što bih trebao biti.
- Kako to?
- Djed Zlatobradi bi samo igrao šah, stric Zlatozubi kaže da budem kao on jer su svi ostali glupi, mama kaže da će mi reći srce, a tata kaže da sam magarac. Ti mi jedini ne govoriš što trebam.
- Onda je vrijeme da i ja nešto kažem.
- Uh! Dobro...
- Dodaj mi, molim te, onu blanju, Zlatooki.

- 00:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se