Čovjek s vilicom u svijetu juhe

petak, 30.11.2007.

Zlatousti o evoluciji


- Zlatousti, što je evolucija?
- Okretanje bez vrtnje.
- Kako to može biti!?
- Da, kako?

- 00:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2007.

Neprijatelj nikad ne spava

Napokon prva temeljito prospavana noć još od dana kad sam se sretno „vratio iz Yume“. Nakon što sam fizički uspješno prebrodio narkomansku krizu koja u literaturi ne postoji pa je i nema, još i sad me prilično jako trese psihička kriza. Da, vrlo mnogo nesanice, i negdje oko dva ili tri ujutro kao crv sumnje pojavi se misao kako možda ipak nije sve u redu sa mnom i kako bi bilo divno čvaknuti jednu otrovnicu od sto miligrama i zaspati, zaspati! Ali odolim svaki put! Tvrdoglavo, čak mazohistički: nećeš, majci! Ne znam kako bih izdržao tu sramotu da se opet pojavim doktoru Nadležnom na vratima, doktore, doktore, ja bih još onih vaših pilula.

Strpljenje je moćno oružje. Ustanovio sam to još davno, na mnogo konkretnih primjera i slučajeva, i nema razloga da i sada ne pomogne. Pogotovo nakon čudnog putovanja u Ledenu Prazninu. Svakodnevne sitne krize i problemi su obične pizdarije. Ali kao svaki čovjek koji je slomio nogu, u početku malo pažljivije hodaš.

I tako sam sinoć, premoren od tko zna koje slabo prospavane noći i čitavog dana, legao već negdje oko jedanaest s namjerom da pogledam, onako iz kreveta, holivudsku verziju Solarisa. Lukavi dio tog plana bio je iskoristiti monotoniju filma za uspavljivanje. I uspjelo je! Probudio sam se oko jedan, sunce je na prozorčiću, a ja osvježen i čio krećem u napad na kuhinju da pripremim ubitačno protuzimsko jelo kojim ću dočekati voljenu kad se vrati s ovotjednog posla koji je uspjela ugrabiti na nemilosrdnom tržištu rada. Kuhinja ječi od mog pobjedničkog klicanja:
Ej ej ej
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju*


* Mak Dizdar: Zapis o nespini

- 14:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2007.

Zlatooka i Zlatoguza

- Zlatoguza, ima li išta ljepše od lijepe haljine?
- Ima. Skupe cipele.
- U skupim cipelama ne možeš plesati bosa!
- Ali mogu plesati gola. smijeh

- 01:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2007.

Zlatokosa i Zlatooka


- Zlatokosa, ima li išta ljepše od lijepe haljine?
- Oh, pa... cvijetna livada, zvjezdano nebo, proljetni gaj, planinski proplanak...
- Hahaha, draga prijo, pa cvijetna livada, zvjezdano nebo, proljetni gaj, planinski proplanak – zar sve to nisu predivne haljine?
- ...

- 00:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.11.2007.

To je, jebiga, ljubav

Padala je kiša. Odaziv na izbore je bio takav kakav je. Samo čekam da neki blesan ustanovi kako mu je vrijeme krivo za loš rezultat.

Nedjelja izbora ima i svojih čari, vjerujem da tome doprinosi posvećenost birača koja kao da napravi svečano ozračje. Barem je tako u mom susjedstvu. Vidim s prozora kako ljudi šetaju u rasutim grupama, obitelj po obitelj, djedica po djedica, bakica po bakica... baš kao na selu, kad se svi sjate prema crkvi i birtiji gdje ih čeka mirno nedjeljno prijepodne.

Tako smo se otputili i nas dvoje. Moja voljena da glasuje, a ja da je kavalirski otpratim u hram mrske mi demokracije. Pitam je za koga će glasati. Ona kaže neku otpisanu, uzaludnu i unaprijed propalu neovisnu listu.
- Pa kud za njih? – pitam.
Ona kaže kako joj se sviđa dotični gospodin, točnije sve ono što je rekao u kampanji.
- Ali ti znaš da ti je glas unaprijed propao?
- O, nije propao. – nasmiješi mi se voljena, - Mislim da je to potpuno krivo razmišljanje. Ne želim birati manje zlo. Svi idu birati manje zlo pa samo doprinose općem zlu. Zapravo, ja uopće ne idem birati, idem dati svoj glas tom čovjeku.

Ovo mi je bacilo sasvim novo svjetlo na koncept demokracije.
- Ali on neće dospjeti u Sabor...
- Znam. Ali je čestit čovjek, trudio se i trudi se, želi svima nešto dobro, ne drži figu u džepu. Želim da vidi da ga je netko čuo. Kad dobije rezultate da je za njega glasovalo 0,000005 posto birača, to će mu biti pozdrav od mene, znak da ga je netko čuo i da ga cijeni. Zato želim na izbore. Uopće me nije briga tko sjedi u Saboru i znam da je potpuna iluzija da ja odlučujem što će se tamo događati. Ne želim im davati alibi za njihove spletke. Moj glas ide mom kandidatu, to je moj osobni čin prema konkretnoj osobi.

Mirnom i sigurnom, samopouzdanom gestom, ubacila je svoj listić u kutiju, baš kao da je poslala razglednicu dragom prijatelju preko pola svijeta. Pogledala me nasmiješenih očiju.
- Gotovo. Idemo?

Jebemu. Izvadim osobnu i predam je mladcu iza kutije.

Anarhist, rojalist i frajer stare garde bez iluzija, ubacim još jednu razglednicu kao pozdrav nepoznatom čovjeku, samo zato jer moja ljubav kaže da je čestit. I da zaslužujue čuti kako nije sam.

Jer, kako kaže Zlatousti, nitko nije sam u svemiru.

- 01:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.11.2007.

Zlatousti i naivci


- Zlatousti, kako da se spasimo?
- Njegujte čistoću srca.
- Rugati će nam se da smo naivni tada.
- Samo vi očistite srce. Istog trenutka bit će vam jasno tko je naivan, a tko nije.

- 00:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2007.

Meteoropatska civilizacija

Još jedno licemjerno očitovanje slavne demokracije: predizborna šutnja. Kao rojalist, anarhist i antidemokrat ne bih uopće trebao govoriti, ne o tome. Ne mogu izdržati, podboden sam naprasnom tišinom. Ali, kako ne bih ja sâm lajao, po prvi put posežem za citatom. To je tek sasvim kratak odlomak iz eseja Bele Hamvasa i nije izravno vezan uz politički trenutak, ali dovoljno mi je rekao upravo o njemu. Mi, naime, i ne možemo drugo nego birati i izabirati one koji potkopavaju umjesto da ispravljaju stvari, i to radi toga što ljudsko društvo funkcionira jedino kad je lijepo vrijeme. Kako logično!

„Dok službena znanost svaku ljudsku životnu djelatnost svodi na svojstva jedne životinjske rase, želeći tako cjelokupno postojanje učiniti izračunljivim na papiru, čovječanstvo nikad nije bilo praznovjernije, te vjeruje u mogućnost jednog imaginarnog kraja svijeta.
To baš i nije vrijedno čuđenja. Ne može se živjeti tako malo a da čovjek ne iskusi apsolutnu nepravovremenost pomoći koja stiže u nevolji. Osebujnost je takvih vremena, čini se, u tome da ne pripuštaju one koji žele ispravljati, nego one koji zapravo potkopavaju. Strojni splet moderne civilizacije krasno funkcionira kad je vrijeme lijepo. Čim nastupi suša, ili dođe do poplave, padne mnogo kiše ili snijega, pokazuje se kako je sve nezamislivo labilno. Počinje se ljuljati, i to ne u ovom ili onom detalju. Počinje se ljuljati sve. I institucija države funkcionira samo u slučaju lijepog vremena. Čim dođe do socijalnih nemira, nezadovoljstva, nesigurnosti, ona dospjeva u krizu. Cjelokupna civilizacija dobra je za normalnog vremena.“ (Bela Hamvas, Tajni zapisnik)


Stoga svima koji se sutra pridružuju demokratskoj izbornoj farsi kako bi za sebe ishodili nepravovremenu pomoć onih koji potkopavaju, od srca želim lijepo vrijeme i sunčan dan!

- 00:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2007.

Zlatousti o pameti

- Zlatousti, što pametni imaju od svoje pameti?
- Ništa posebno.
- Ali pamet se ipak razlikuje od gluposti!
- Nesumnjivo. Osim u jednoj stvari.
- Kojoj, kojoj!?
- Obje su slijepe za vlastite greške.

- 00:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2007.

Zlatobradi i Zlatozubi


- Oče, jesi li za partiju šaha?
- Uvijek, Zlatozubi!
- Ali pustit ćeš me da pobjedim?
- Uvijek, sine.
...
- Grrrr, opet sam izgubio! A čak sam i varao dok nisi gledao! Nepravda, nepravda, oče! Nisam imao sreće!
- Uvijek, sine.

- 13:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2007.

Zlatousti i vladino izaslanstvo

- Zlatousti, oštro kritiziraš društvo. Na najvišem mjestu u Ministarstvu drže kako je to vrlo korisno!
- Gubite se, licemjeri! Ako kritiziram društvo, što će mi onda društveno priznanje?

- 00:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2007.

Solarna teologija

Parafrazirat ću otrcanu politikantsku floskulu kako bi se njezin smisao postavio u istinske okvire: ako se vi ne bavite metafizikom, metafizika će se baviti vama.
Metafizikom se ne moramo baviti pomoću suhoparnih teoloških ili filozofskih koncepcija, ili pak slijepom vjerom nasuprot zdrava razuma. Dovoljno je da smo načistu u svom srcu. Tako je, recimo, izuzetan oblik odnosa s onostranim, da ne upotrijebim također otrcanu riječ „molitva“, kad čovjek vlastitim rukama izgradi neki predmet, svira, kuha, radi bilo što čemu je iskreno posvećen i što želi nečemu posvetiti, a da to nije suha pragma. Što je u tome metafizičko? Pa, upravo ta posvećenost nečemu nevidljivom, dok je istovremeno čovjeku kristalno jasno kako je upravo u tome ljepota. Jasno je, ali neizrecivo riječima. Eto metafizike. Otprilike, kao prekrasan sunčani dan u kojem se nije pod bogom ništa značajno dogodilo, ali mi ga dugo, ili zauvijek, pamtimo kao prekrasan dan.

Stari je Krleža u nekom eseju zaključio kako su jedine logične religije bile one koje su obožavale sunce. I uistinu, Sunce bismo bez pretjerivanja mogli nazvati našim ocem nebeskim. Uzmimo na trenutak da je fizička manifestacija naše zvijezde uistinu božanska. Što bi nam moglo reći na naše ponašanje, sva ta sitna žicanja po hramovima, velike ratove, ideologije, svađe i previranja? Moglo bi reći: „Dao sam vam život! Kog vraga još hoćete? Da se uplićem u vaša bezumlja?“
A nama u našem bezumlju ono izgleda kao nezainteresirani, ravnodušni promatrač visoko gore na nebu. Iako duboko u sebi znamo kako u tome da sija svima jednako ima neke kozmičke pravde.

Materijal od kog smo sazdani, naš planet, mi, naše misli i naša svijest, u konačnici zvjezdana su prašina, ako već nemamo imaginacije za nešto više. Dalje od toga ne znamo, niti trebamo znati.

Trebamo samo doći k sebi. Čak sasvim doslovno.
To možemo uraditi tako da neznatan djelić tog sjaja u našem umu i srcu posvetimo toj istoj živorodnoj prašini.

- 00:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2007.

Zlatousti i blagoslovi

- Zlatousti, kako ćemo prepoznati prave vrijednosti?
- Uvijek su blagoslovi.
- Kako ih možemo steći?
- Blagoslovi su uvijek dar.
- A kako ćemo ih prepoznati?
- Netko vam ih je donio ili vam ih je netko poslao. Ne mogu se zaslužiti, zaraditi, kupiti, izmoljakati, ukrasti ili oteti. Eto blagoslova.

- 00:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2007.

Geste i grimase zimske idile

I evo ga, snijeg. Taman sam pomislio kako ću se ipak malo zagrijati nakon moje zakonski utemeljene narkomanske krize u kojoj, među ostalim simptomima, kao da vam se sav mraz svijeta uvukao u kosti i zglobove, pogledam kroz prozor i - eno ga. Pršti, gad.

Odvikli smo se posljednjih godina. Sad je uranio. Ne puno, možda tjedan dana. „Sveta Kata, snijeg na vrata“, govorili su stari, ali stari lopov, stariji i od najstarijih staraca nije imao strpljenja pričekati do 25. studenog. Bit će da je odlučio progovoriti gluhonijemim jezikom svojih ledenih prstiju prije predizborne šutnje, onako kako je govorio uvijek, oduvijek, prije demokracije, prije civilizacije i svakako prije no što bi ikom palo na pamet da su njegove manifestacije nekakve – gestikulacije.


- 00:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2007.

Zlatousti i magarci

- Zlatousti, žedno upijamo svaku tvoju riječ, ali nešto bismo te ipak zamolili: prestani nas zvati magarcima!
- Tako znači. E pa, veoma cijenim što ste mi to rekli. Neću više.
- Aha, cijeniš što smo se odvažno zauzeli za sebe!
- Ne. Bez razloga spominjem tovare.

- 00:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2007.

Zlatouhog poučak

Zašto bi se trebalo boriti?
Pa da mi bude lijepo u životu!
A zašto bi mi bilo lijepo?
Da se ne moram boriti.

- 01:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2007.

Zlatokosa i gospodar svijeta


- Zlatokosa, tko je zapravo gospodar ovog svijeta?
- Pa zar vam nije Zlatousti rekao? Bezumnik.
- Ne razumijemo. On je rekao da pametan ne bi htio vladati budalama. Zašto?
- A tko bi uopće ičim želio vladati?

- 00:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 14.11.2007.

Disco fever


- Evo, zdravi ste! – kaže ti liječnik, a ti slijedeća tri dana provedeš u krevetu, jer sad kad je on to tako svečano rekao, jasno kao dan, tek sad si se razbolio. Mučnina se smjenjuje s glavoboljom, groznica s mučninom, a kad izbjegneš povraćanje zadesi te sraćka, i tako sve u krug, nekom čudno veselom dinamikom, organizam se privikava na nedostatak tko zna kakve tvari kojom je skoro čitavu godinu bio uredno opskrbljivan. Ukočen i grozničav, psujem i tresem se, ali ne cvilim. Izgleda kao da jadikujem, no dojam je varljiv. Zapravo sam vrlo pribran i nemilosrdno okrutan prema vlastitom tijelu, odlučan i strpljiv da ovo prođe, radostan u očiglednom osvjedočenju da zaista i prolazi. Prvu večer olakšao sam si čistom bistrinom u glavi, uživajući u njoj besramno, tako da nije ni mogao doći taj bol koji bi mi pokvario novi užitak. Drugog je dana pomogao banalni hladni ručnik oko glave, a treći sam prebrodio ispijajući nepristojne količine piva s prijateljem K. i njegovim društvom, ovaj put, umjesto u bistrini, uživajući u omaglici koja je istovremeno opuštala ukočeni vrat.

U opasnosti da podlegnem predizbornom političkom marketingu najradije bih ponovio slogan stranke za koju ne mislim glasati, ali koji bi najbolje sjeo točno na ovo mjesto.
Iako, realno, ne idem nikuda.
A i kuda bih pošao? Nema više laganja, svirepa iskrenost ove tjelesne krize me neizmjerno veseli.

- 14:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Zlatobradi i Zlatousti, nakon mnogo i mnogo ljeta


- Oče, jesi li za partiju šaha?
- Uvijek, Zlatousti!
- Ali nemoj mi popuštati!
- Nema potrebe, sine.

- 00:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2007.

3:10 iz Yume

Dosadna i pusta nedjelja, čak i u velikom bolničkom kompleksu. Srećom, sunčan je dan, a ja brzo pronađem doktora Nadležnog gdje žmirka u svom sobičku u potkrovlju.
Kako ste, kako smo, dobro je, dobro smo, i ja odmah u glavu ovaj put:
- Doktore, nervozan sam!
- A je li?
- Da, ali ništa kozmički. Normalno, svakodnevno sam nervozan. Tražit poslove, mali honorari, burzovni tečaj... te stvari. Dodatno me živciraju pilule svake večeri, predugo spavam ujutro, a dan je kratak.
Lažem, naravno, meni je uvijek dan kratak i oduvijek sam pospanac.

Doktor Nadležni klima glavom lijevo-desno, u nevjerici.
- Seroquel djeluje uspavljujuće, da, ali to vaše spavanje do podne, ne znam! To mi je malo čudno...

Timtrpassveciisve! Ili me stvarno čita k'o Toma i Jerryja ili sam ja fakat nesposoban lagat! Ili sam se opet izlajao na blogu o čemu treba i netreba, pa je lijepo pročitao, kao na pladnju.

Naravno, priznam da mi je oduvijek tako, niskotlakaš, i to.
- Pa kako mislite da ćete naći posao? Već svi na pauzu za ručak, kad oooo, evo nam Ludluda, stiže, probudio se? – tu se već i Nadležni kao malo uzrujao.
- Ah, pa kad se radi, radi se. Disciplina. Šta sad. Dokle izdržim. Zato sam i odabrao slobodnu profesiju. Mene nešto drugo više muči.
- Aha! Što?
- Ne želim da mi lijekovi postanu alibi. Vrijeme je da živim normalno, kako god to izgledalo u mom slučaju. Da si izbijem iz ruku ono: ah, ništa, još sam pod pilulama...
Sad mudro kima.
- Tu je teško nešto pametno reći. Ako vam je do alibija, uvijek ćete ga moći izvući, i bez lijekova. „Ah, eto, pogoršalo mi se“. Ali kad malo razmislite, tako je sa svakom bolešću koja vam promijeni život. Uvijek će to stajati negdje u pozadini, bilo da je alibi ili dobra lekcija.

Tjah, opet ima pravo. A, ništa, čemu upirati. I tako se zateknemo uskoro u priči o tome tko je što zadnje pročitao, gdje je bio, što volimo jesti, kuhati, Interliber, ovo, ono... ma čekaj malo!
- Dobro doktore, evo nas opet ćaskamo... – širim ruke.
- A, nenene!

Kako ne, tko je tu lud, jebemumišasad!?

- Uspostavljam dijagnozu. – veli on vedro, baš kao maloprije: „A jučer ja, dragi moj Ludlud, bio na Interliberu.“ Pa umjesto u prastaru šrajbmašinu umetne spretno papirić u printer. Tik, tik, tik, tik po tastaturi laptopa.

Uspostavlja dijagnozu. A, dobro...
- Pa, kad se onda vidimo? – pitam snuždeno.
- Što se mene tiče, nikad! Gotov sam s vama, Ludlud. Idite lijepo kući svojoj ženi. – smije se od uha do uha.
- Kako? Ni kontrola? – sad sam već zbunjen.
- Kakva kontrola! Živjeli ste lijepo bez mene mjesec i pol dana, šta ću vam više. Ovo je kontrola. Do viđenja!

Toooo, majstore!!!

- Čekaj, a lijekovi?
- Gotovo. Ništa lijekovi.

Huraaaa!

- Šteta što ih nisam ponio od kuće, pa da vam ostavim što je ostalo! – velim ja razdragano kako ga ne bih poljubio u čelo.
Smije se začuđen:
- A što će meni?
- Kako što će vam? Pa da ih zdilate ispod stola nekom drugom kome trebaju...
- Jaooo, Ludlud, idite s bogom! Prije nego se predomislim!

I tako se otputim, službeno nelud. Još sam podsjetio Nadležnog na jedno obećanje, rekao je da će ga rado ispuniti. Ali to je već za neku drugu štoriju. Sad sam već dospio u zonu kad sve ovisi o meni. Već sam i ranije, samo mi je još trebala mala pomoć, rukohvat za teturave. Očito sam ga ostavio prije mjesec i pol dana, i samo sam trovao organizam. Ali, k vragu, i tako ga svi, svime, svaki dan trujemo.

Ovo je dobro mjesto za kraj pripovijesti koja je počela prije mnogo, mnogo postova traženjem vrata. Jedna su pronađena, i ja sam, doslovno, išetao iz priče baš kao što sam u nedjeljni sunčani dan išetao iz minijaturne ordinacije i profesionalne karijere doktora Nadležnog.

I eto, djeco! Laku noć!
Čiča miča...

- 01:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2007.

Zlatousti i Zlatobradi

- Oče, jesi li za partiju šaha?
- Uvijek, Zlatousti!
- Ali nemoj mi popuštati!
- Uvijek, sine.

- 00:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

Sjeverozapadni kolodvor, vilenjački peron

Kuća nam je odavno prestala biti „kolodvor“. Nešto radi godina, nešto radi mog „objektivnog stanja“ protekle godine, nešto radi pametnijeg posla kojeg imaju svi naši poženjeni i poroditeljeni poznanici, a bome i mi... Da, dolaze ljudi, koliko-toliko uredno, a tu su uvijek i dobrodošli drevni prijatelji, no sve je to u daleko manjoj, razumnijoj mjeri.
Ipak, tek nas je neku večer posjetila prijateljica moje voljene, prijateljica N. O, stalno se one viđaju ili tipkaju, ali moja draga kao da je skriva kao zmija noge. Dobro, žena dosta putuje. Ali na našem kolodvoru uvijek zastanu putnici o kakvima bih romane, nimalo dosadne, mogao napisati. Ne i prijateljica N.
No, eto i nje, nekim spletom okolnosti. A ja baš znatiželjan! O, ljudi! Sve prijateljice moje jedine voljene su, malo je reć, divne žene, posebne. Uostalom, ima li ženâ koje to nisu? Prijateljica N. mlada je i lijepa kao kakva mala vila, a to znači jednako stasom, glasom, licem i okom, što bi onda bilo i – duhom.
Nisam ih htio previše gnjaviti u kuhinjskom čavrljanju, dugo se nisu vidjele, ali ono malo vremena koje sam sjedio s njima - istinska inspiracija.

I kad smo zatvorili vrata za njom, veli mi moja voljena u onom razdraganom raspoloženju koje ostaje za ugodnim gostima:
- Vidiš sad zašto sam se zaljubila u nju?
- O, da.
...
- E, ali ti se ne smiješ!
...
- Tko? Moi?!!

Tsk! Žene!... Uvijek sumnjičave, i kad su vilinskoga roda.

- 00:23 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

Zlatokosa o predvidljivosti


- Zlatokosa, u zadnje vrijeme nam se čini da je Zlatousti nekako predvidljiv...
- Stvarno vjerujete da vam itko može reći nešto novo? Svatko već zna istinu jer je oduvijek nosi u sebi!
- Pa što onda radi Zlatousti?
- Netko vas mora podsjetiti.

- 00:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

Zlatousti i gospodar svijeta


- Zlatousti, tko je zapravo gospodar ovog svijeta?
- Bezumnik.
- Kako? Nije li on pametan, a mi ostali budale?
- Tko bi pametan htio vladati budalama?

- 00:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2007.

Mrtav trijezan

Kod pretjerano trijeznih ljudi jedino me smeta njihovo posvemašnje sljepilo. Bilo kakva spoznaja zahtijeva opijenost, rekli su mudri, ne bez razloga. Opijenost je, za razliku od trijeznog, poprilično trezveno stanje.

Naposlijetku sam shvatio i zašto.
Istina nije nešto što bismo mogli vidjeti. Nikakvo čudo da nam, koliko god se upinjali, promiče kao da smo slijepi.
Istinu ćete uvijek čuti.
Čudno, ha? Možda i ne.
Kad ste to vidjeli istinu? Nikad.
A kad ste je čuli?
Oh, toliko puta, koliko god bolna bila.

- 00:04 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

High Noon

Negdje u tri, pola četiri, moja voljena i ja u kuhinji. Opća nesanica. Ne, nikakve svemirske radijacije. Ona regularna, kućna. Grije se "toplo mlijeko" (fuj!), komad makovnjače za bolji san.
- Ipak ćeš morat naviti sat. – veli mi žena, misleći na mobitel.
Pospano kimnem i tipkam: 11:45.
Inače me ona digne kad treba nešto tako rano obaviti, ali sad je vrag odnio šalu.
U podne moram nazvat u bolnicu doktora Nadležnog da dogovorimo što dalje.

Probudim se, pa i nazovem aždaje da me spoje. Pa me i spoje. Ili je možda stajao pokraj, odmah se javio.
- Dobro jutro.
- O, dobar dan Ludlud! Dežuran sam u nedjelju pa može bilo kad. Evo, dođite kad hoćete, imat ćemo vremena!
- Dajte, doktore, recite neko vrijeme. Ne da mi vas se tražiti po čitavoj bolnici...
Kad je na dežurstvu lunja posvuda, zadnji put sam ga tražio u tri zgrade, od podruma do kantine preko četiri odjela. Na koncu sam ga pronašao kako spava u sobi nekog kolege...
- Evo, između deset i dvanaest! – veli on raspoloženo.
Apeliram na njegovu humanost pa da bude u dvanaest.
Nadležni se smije.
High Noon.

Spreman sam. Ili ćemo više okončati s lijekovima, ili nam slijedi - U tri i deset za Yumu.

- 00:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2007.

Zlatousti i pobjednici

- Zlatousti, postoji li zlo?
- Postoji.
- Kako da ga pobijedimo?
- Samo je jedan način.
- Koji, koji!?
- Pobijediti sebe.
- Zar smo svi zli!?
- Nismo. Ali kao da jesmo.
- Sad opet ne razumijemo...
- Pobijedi sebe, pobijedio si sve ostalo.

- 00:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2007.

Oh Lord, won’t you buy me...


Ateisti tvrde kako bog ne postoji radi toga jer im se ne sviđa svijet u kojem žive. Da ima boga, i svijet bi bio bolji, vele. Kad kažu bolji, misle „po mom ćefu“. Njima se sviđa svijet u kojem žive, ali im se obično ne sviđa život koji u tom svijetu žive. Oni bi priznali idealno biće ako bi se to biće uklopilo u neki njihov sustav. Osim toga, oni nisu ni pretjerano hrabri. Niječu ga samo zato jer je to slobodno, jer je već netko prije njih to uradio bez posljedica.
Problem je u tome što bi „idealno“ biće po mjeri i najdobroćudnijeg čovjeka, kada bi postojalo makar samo na kratko vrijeme, u još kraćem hipu svijet pretvorilo u pakao kakav ne mogu zamisliti ni najprestrašeniji teolozi. Toliko je ograničena naša inteligencija. Što objašnjava i toliku širinu oholosti. Ohol čovjek, jer je kratke pameti i samom je sebi jedina mjera, lako će reći: boga nema. Tko je iole pošten prema vlastitoj moći prosuđivanja, pošteno će i kazati: ubi me, brate, ne znam. A onaj bez pameti će reći: ima ga, ima, jer tako kaže netko drugi. Tko drugi? Bilo tko. Župnik, ćaća, mater... Samo da je autoritet.

Dakle ipak će biti – blago siromasima duhom?

- 01:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2007.

Zlatousti i zen-majstor Bego

- Zlatousti, reci ti meni koja je razlika između patke?
- Između patke i čega?
- Nema „i čega“. Samo između patke.
- To je bar lako.
- A je li? Koja!?
- Uvijek ista.


*vidi Begizmi 15 ;)))

- 00:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2007.

Recku na Stonehenge

Prošla je godina od događaja opisanog u prvom postu, od dana kad sam se našao pred vratima psihijatrijske klinike. Po vjerovanju astronoma, zemlja je opisala puni krug (dobro, elipsu) oko Sunca, i sad je otprilike na istom mjestu na kojem je bila lani. Doktor Nadležni vjerojatno bi me pitao što sada osjećam, a ja prebirem po glavi čega se mogu sjetiti. Zapravo, malo toga. Kao u magli, zadnjeg tjedna listopada i ludnice na poslu, po deset, dvanaest sati dnevno radi nekakvog bedastog dodatka našem šarenom magazinu. Tada naglo opuštanje kod kuće. Bio mi je i rođendan tih dana, ali ne sjećam se tko je došao, je li uopće došao. Žena je otišla svojoj majci pomoći pred Sisvete. Otprilike se sjećam da sam si skuhao čaj te večeri, isključio mobitel, upalio televiziju i ispružio se na kauču. I tada je niotkud, iz dubine svemira ili pak iz leđne moždine, došao udar. Najednom se, iz čista mira, tresem kao šiba na vjetru, znojim i hiperventiliram. Napad panike, objasnili su mi kasnije. I dan-danas mi je to objašnjenje blesavo. Kakve panike, od čega, pred čim? Sjedim u pidžami s toplom šalicom čaja u svojoj sobi pred televizorom. Samo me obuzelo potpuno crnilo ostavljajući tek malu točku u sredini vidnog polja, a čitavo tijelo protresala mi je hladnoća i jeza koja kao da ima izvor negdje u grudima, i ja znam da mi je ledena šaka zgrabila srce, ili barem nešto oko srca, i da nema namjeru popustiti. I sve bi još bilo nekako da mi se nisu oduzeli i zaledili udovi. Gdje li je sada milosrdna smrt, mislio sam, a pred oči mi se pojavio pokojni otac, pa djed, jedan i drugi, baka, i ostali...

Rupa u sjećanju nakratko se prekida idućeg jutra kad stara i njezin muž dolaze po mene, da svi zajedno odemo u Zagorje punici. Probudili su me tamo na kauču i kao zombi se obučem i sjednem u auto. Nešto su čavrljali i mrmorili veselo, ali ništa nisam mogao razumjeti. Da bih razumio što mi netko govori, moralo je biti polako, i ravno u lice, da ga mogu vidjeti. Kad smo stigli, prisjećam se da mi se netko unio u lice i zabrinuto pitao: je li ti dobro?

Provincijsko groblje puno plastičnog cvijeća. Led u meni počeo se kristalizirati u nešto opipljivo. Samo je još djelić svijesti koji mi govori: ostavljen si potpuno sâm. I zaista. Kao u prozirnoj sobi bez vrata. U prozirnoj sobi bez vrata koja se divljački trese, i ti možeš samo vidjeti zabrinuta lica koja te gledaju i ne čuju gdje urlaš. Istovremeno se Nevidljivo Nešto smije od užitka.

Zlo je najlakše i najbrže prepoznati po tome da se ruga i raduje kad vidi patnju. Nekoć sam vjerovao da zlo ne postoji. Da je zlo, kako su govorili mudri Grci u vrijeme antike, odsustvo dobra. Danas znam da je zlo sličnije svjetlu nego tami, i da, poput svjetla, ima izvor. Danas vjerujem da je dobro odsustvo zla, baš kao što je mrak odsustvo svjetla. Postao sam oprezniji u prosuđivanju.

Nova rupa u sjećanju do povratka kući, jedino stalni, umirujući glas moje žene.
Idućeg jutra, pred vratima klinike kamo me poslao doktor Obični.

Danas, godinu dana kasnije. Znanstvenici su otkrili rupu u poznatom svemiru. Ne osjećam noću potrese u središnjoj Aziji ili Južnoj Americi. Razum mi se vratio i opet sam onaj stari, dapače, um se još više otvorio. Provalio je Zlatousti, nova energija, nove spoznaje i nove životne avanture. Nakon mnogo godina svijet je opet dobio boju. Ledena šaka učinila mi je uslugu kad me protresla. Bacila me na opasno putovanje, ali uz pomoć jedine voljene, doktora Nadležnog, prijatelja K., Readera i drugih prijatelja vratio sam se u ovaj svijet preporođen. O, da, prestrašili smo se. Ali bez razbijenih jaja nema ni kajgane, što drugo reći? Naposljetku, i ovaj blog je odigrao ulogu, ulogu snažnog konopca koji me povukao na sigurno.

Sad već osjećam da mi i ova mala preostala doza lijeka smeta. Volio bih navečer zaspati umoran, sam od sebe, kao nekad. Kad popijem pilulu ona me naglo, nekako umjetno uspava i osjećam se bez kontrole. Uostalom, i tako mislim da su mi ovi zapisi ljekovitiji od nje. Ipak, ne želim iznevjeriti doktora Nadležnog. Nije ni on mene.

Čemu ova revizija? Ničemu, zaista. Mali dokument. Danas se Sunce snažnim ramenima probilo kroz višednevnu naoblaku.
Kad zemlja obiđe svoj put, red je obilježiti trenutak.
Udariti recku na Stonehenge.

- 00:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

Svi prokleti

Svi su sveti (jesu li?). Obratnjaković kakav jesam, prisjetim se svih prokletih. Pali li njima itko svijeću? Nije li njima potrebnija?
I napokon, što su Sveti bez Prokletih?

- 01:36 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se