Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Parafrazirat ću otrcanu politikantsku floskulu kako bi se njezin smisao postavio u istinske okvire: ako se vi ne bavite metafizikom, metafizika će se baviti vama.
Metafizikom se ne moramo baviti pomoću suhoparnih teoloških ili filozofskih koncepcija, ili pak slijepom vjerom nasuprot zdrava razuma. Dovoljno je da smo načistu u svom srcu. Tako je, recimo, izuzetan oblik odnosa s onostranim, da ne upotrijebim također otrcanu riječ „molitva“, kad čovjek vlastitim rukama izgradi neki predmet, svira, kuha, radi bilo što čemu je iskreno posvećen i što želi nečemu posvetiti, a da to nije suha pragma. Što je u tome metafizičko? Pa, upravo ta posvećenost nečemu nevidljivom, dok je istovremeno čovjeku kristalno jasno kako je upravo u tome ljepota. Jasno je, ali neizrecivo riječima. Eto metafizike. Otprilike, kao prekrasan sunčani dan u kojem se nije pod bogom ništa značajno dogodilo, ali mi ga dugo, ili zauvijek, pamtimo kao prekrasan dan.

Stari je Krleža u nekom eseju zaključio kako su jedine logične religije bile one koje su obožavale sunce. I uistinu, Sunce bismo bez pretjerivanja mogli nazvati našim ocem nebeskim. Uzmimo na trenutak da je fizička manifestacija naše zvijezde uistinu božanska. Što bi nam moglo reći na naše ponašanje, sva ta sitna žicanja po hramovima, velike ratove, ideologije, svađe i previranja? Moglo bi reći: „Dao sam vam život! Kog vraga još hoćete? Da se uplićem u vaša bezumlja?“
A nama u našem bezumlju ono izgleda kao nezainteresirani, ravnodušni promatrač visoko gore na nebu. Iako duboko u sebi znamo kako u tome da sija svima jednako ima neke kozmičke pravde.

Materijal od kog smo sazdani, naš planet, mi, naše misli i naša svijest, u konačnici zvjezdana su prašina, ako već nemamo imaginacije za nešto više. Dalje od toga ne znamo, niti trebamo znati.

Trebamo samo doći k sebi. Čak sasvim doslovno.
To možemo uraditi tako da neznatan djelić tog sjaja u našem umu i srcu posvetimo toj istoj živorodnoj prašini.