Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Evo, zdravi ste! – kaže ti liječnik, a ti slijedeća tri dana provedeš u krevetu, jer sad kad je on to tako svečano rekao, jasno kao dan, tek sad si se razbolio. Mučnina se smjenjuje s glavoboljom, groznica s mučninom, a kad izbjegneš povraćanje zadesi te sraćka, i tako sve u krug, nekom čudno veselom dinamikom, organizam se privikava na nedostatak tko zna kakve tvari kojom je skoro čitavu godinu bio uredno opskrbljivan. Ukočen i grozničav, psujem i tresem se, ali ne cvilim. Izgleda kao da jadikujem, no dojam je varljiv. Zapravo sam vrlo pribran i nemilosrdno okrutan prema vlastitom tijelu, odlučan i strpljiv da ovo prođe, radostan u očiglednom osvjedočenju da zaista i prolazi. Prvu večer olakšao sam si čistom bistrinom u glavi, uživajući u njoj besramno, tako da nije ni mogao doći taj bol koji bi mi pokvario novi užitak. Drugog je dana pomogao banalni hladni ručnik oko glave, a treći sam prebrodio ispijajući nepristojne količine piva s prijateljem K. i njegovim društvom, ovaj put, umjesto u bistrini, uživajući u omaglici koja je istovremeno opuštala ukočeni vrat.

U opasnosti da podlegnem predizbornom političkom marketingu najradije bih ponovio slogan stranke za koju ne mislim glasati, ali koji bi najbolje sjeo točno na ovo mjesto.
Iako, realno, ne idem nikuda.
A i kuda bih pošao? Nema više laganja, svirepa iskrenost ove tjelesne krize me neizmjerno veseli.