Čovjek s vilicom u svijetu juhe

nedjelja, 23.09.2007.

Vrata Zapada

Tiho zakoračismo u zapadno godišnje doba. U tom koraku uvijek je neka pritajena veličanstvenost. Godina će se sada poznati po svojim plodovima.

Zaboravili smo na to. Uostalom, što je oduvijek bilo pritajeno, sada se olako zaboravlja. Kruške i jabuke i dječje bilježnice sa zalijepljenim lišćem su tu, ali mi smo odavna zaboravili da u tome ima išta veličanstveno. U oblaku jesenske melankolije samo se želimo otresti tog nelagodno-ugodnog osjećaja koji nas uljuljkava u neželjeni mir.

I ništa. Otvaraš prozor, širom otvaraš vrata balkona i puštaš sunce u kuću, a ono prodire nisko po podu do začuđujuće dalekih zakutaka ispod namještaja, do onih koje ljeti nehajno zaboravlja pržeći uvijek ravno odozgo. Donedavno prezaposleno sunce sad već ima vremena i za šalu. Istjeruje odnekud lijenu i debelu, predebelu kasnoljetnu muhu.

Ti znaš da je to posljednja i ne žuriš istjerati je. I ona to zna. Smjestila se na vrata i oklijeva odletjeti u sunčanu slobodu. Svladao ju je nelagodno-ugodni osjećaj i uljuljkao u neželjeni mir. Zaboravila je kako se u njezinu posljednjem letu skriva pritajena veličanstvenost, inače tako daleka njezinoj vrsti, sada ostavljena upravo njoj da je kao dar božje pravednosti pokaže preostalom svijetu.



free stats

- 16:32 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2007.

Sam svoj lopov

Sretnem susjeda V.-a. Puše, stenje i psuje. Natovaren se vraća s tržnice. Rasteretim ga malo i uzmem koju vrećicu dok se gegamo prema našoj ulici.
- Kog vraga si se tako natovario?
- Ma pusti me! – veli, - Išao sam, naravno, biciklom. Imam bisage pa ih fino natrpam. I, zamisli, obavim ja plac i skužim da sam izgubio ključ od sajle za bicikl...
- Ah, nezgodno, i sad ti je bicikl tamo ostao vezan, ne?
- Ma da, popizdit ću! Sad moram od suseda posudit klješta ili pilu. A tak dobra sajla, žalibože prepiliti!
- E, to je nezgodno, stari... – velim ja, - sad ćeš morat ukrast vlastiti bicikl.
Gleda me malo začuđeno:
- Kak to misliš?
- Pa jednostavno. Doći ćeš tamo i prerezat sajlu? Ja ne bih. Misliš da će ti vjerovati da je to tvoj bicikl? Mislit će da kradeš! Još će ti i muriju pozvat. Kaj ćeš i njima reć: znate, to je moj bicikl, zgubil sam ključ. Hehe, već ih čujem: je, je, gospodine, pođite s nama...
V. sad već padne u depresiju:
- Pa je, imaš pravo...
Vraćam mu vrećice ispred svog odvojka, a V. već naglas planira:
- Znam, otići ću navečer! Onda ću, sve kao kul, motam se ja...

Plan nisam čuo jer se udaljio u fadeoutu zajedno s njim. Ali si mislim, ajd' ti ne budi lopov u ovoj državi...



free stats

- 16:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 21.09.2007.

Zlatousti o siromaštvu

- Zlatousti, je li siromaštvo sramota?
- Jest.
- Hura, onda jednako mislimo!
- Ne mislimo.
- Kako, pa sad si rekao!? Zar nije sramota kad si siromah?
- Nije tvoja.

- 13:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.09.2007.

Zlatousti o iluziji


- Zlatousti, je li istina da je svijet iluzija?
- Jest.
- Kako možemo biti sigurni u to?
- Pa kad vas nema u svijetu, nema ni svijeta.

- 00:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 19.09.2007.

Dedicated Follower of Fashion

Svašta sam vidio, svašta proživio, ponešto naučio, a ponešto čak i shvatio. Samo jedno ne razumijem i ne razumijem: zašto i kako je modna industrija postala tako velika i tako moćna?

Kad bi preko noći s lica zemlje nestali svi građevinski inžinjeri i arhitekti, čovječanstvo bi se začas našlo u sklepanim potleušicama domaće „zidarije“.
Kad bi preko noći s lica zemlje nestali svi elektrotehničari i električari, čovječanstvo bi se začas tuklo do smrti po mračnim gradovima.
Kad bi preko noći s lica zemlje nestali svi liječnici i farmaceuti, čovječanstvo bi začas, što god o njima inače mislili, bilo prepolovljeno od nedostatka lijekova za silne boleštine.
Kad bi preko noći s lica zemlje nestali svi naftaši i rudari, sve bi odjedamput stalo, i trebalo bi dugo da se čovječanstvo nekako pokrene.
Kad bi preko noći s lica zemlje nestali svi novinari, medijski i informatički djelatnici, čovječanstvu bi dugo trebalo da dozna što se uopće događa i da se opet poveže.
I tako dalje, i tako dalje. Shvatili ste smisao.

A kad bi preko noći s lica zemlje nestali svi modni kreatori i stilisti, što bi se tada dogodilo?

Ama baš ništa.
Čovječanstvo sigurno ne bi ostalo golo!

To je misterij koji mi je naprosto ostao nerasvijetljen... što zapravo rade ti ljudi i čemu služe?



free stats

- 00:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2007.

Zlatousti i političari


- Zlatousti, koja stranka je najbolja, za koju glasovati?
- Provokatori! Zar ne pratite predizbornu kampanju? Svaka je najbolja.
- Znači isto kao i s deterdžentima, i tada si rekao da je svaki najbolji...
- Nije isto. I najslabiji deterdžent ipak nešto opere.

- 19:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.09.2007.

See me, feel me, touch me, heal me...

Jedna od stvari koje sam naučio zahvaljujući psihičkoj boleštini toliko je jednostavna da me zaprepastilo kako sam na nju mogao zaboraviti. Još gore, toliko sam na nju zaboravio da sam zaboravio da sam je uopće znao. A znao sam, jer se inače ne bih sjetio. No to nije sve! Nisam samo ja zaboravio. Svi su zaboravili. I izgleda da se nitko ne može sjetiti, sigurno ne sam od sebe.

Stvar je, dakle, bezobrazno jednostavna. Bezobrazno, jer kaže: ništa nije tako jednostavno. Ili bolje: ništa nije kako se čini. Mi volimo pojednostavljivati, ali to činimo na krivim mjestima, u krivo vrijeme i na krivi način, tako bi se isto moglo reći.

Lijeni na razmišljanju, a dresirani tako od prvog slova koje čujemo, mi smjesta donosimo zaključke, i što smo zaključili pohranjujemo bez puno daljnje obrade. Kad smo jednom rekli: to je to, sve smo rekli, zadovoljni. Onaj čovjek je glup. Onaj je lijep. Ovo brdo je visoko. Gotovo. Zauvijek. Ne mislimo da bismo o tome trebali opet misliti. Čak si osporavamo i pravo da se bez grča predomislimo. I za predomišljavanje postoje sistemi. Onaj čovjek više nije lijep. Sada je radi nečeg poružnio i od sada je ružan. (Slijedi odgovarajuća ladica).

Uvjereni kako pojednostavljujemo i rasčljanjujemo, zapravo pretvaramo svoju sliku svijeta u deponij okamina, pa se gdjekad čudimo kad se fosili pomaknu. Ili da se izrazim akademski: svi smo mi bez iznimke žrtve aristotelovske logike. Upijamo to od rođenja i ne budimo se iz opijenog sna.

Stvari, naravno, stoje potpuno suprotno. Glupan nije uvijek glupan, niti je amnestiran od toga da kaže ili učini nešto pametno. Ali kada smo spremni priznati „pametno“ nekome koga smo jednom zacementirali u rubriku glupana? O toj krutosti govorim. Ta armatura je toliko jaka, gotovo čarobna, da nismo u stanju ni priznati kako uopće postoji. Ja? Ne, gospon, ja sam velikodušan i širokogrudan kako samo moderan čovjek može biti! I opet ladice. Nikad mi ne bi sebi priznali – sebe. Koji još uvijek i nismo pravi mi. Nego sve sami mali Aristoteli.

E, ali kada dospiješ psihijatrima u ruke i kad te obrade i nakljukaju... Tada sve priznaš! Sve priznaš, i nije te briga koliko se oprašta; pola, trećina, ništa ili sve! Sve priznaš jer i ne priznaješ nikom drugom nego sebi, i ništa ne priznaješ nego sebe.
Liječiti se psihijatrijski zapravo je religiozno iskustvo.

A kad si jednom priznao sebi sebe, svejedno na koji način (jer ima, o, ima načina), ladičarska logika gdje je a a, a be be zato jer nisu ce, raspada se u ono što je i bila, u ništa. Ti više nisi onaj čovjek koji si bio nekad, onaj „normalan“. Sad si samo šašav, jer nakon liječenja više nisi lud.

I odjednom ti je sve jasnije. Lijep čovjek je imao lijepu majku. Onaj glupan uopće nije rekao glupost, bio je to samo dio izgovorenog koji si čuo. Ono visoko brdo zaista je bilo visoko, jer si tada bio malen dječarac. Eto, sad je sasvim obično brdo. Nitko i ništa nije samo ovo ili samo ono. Ništa nije tako jednostavno. Upravo je lijepo u svoj toj tajanstvenosti i složenosti, i u toj umočenosti u vrijeme koje sve rastapa ili kristalizira, već prema naravi stvari.

Da, ja znam da i dalje funkcionira Aristotelova logika, da ona i dalje ima svoje mjesto, svrhu i upotrebu, ali sad vidim koliko su a, be i ce više od toga da budu samo a, be i ce... i koliko je vulgarno to kartezijansko raščlanjivanje kojim smo dresirani.

Upravo zlokobno za kratkoću naše ljudske pameti i otrovno za naša tupava srca.

- 00:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2007.

Zlatokosa i ključ

- Zlatokosa, postoji li recept za dobar brak?
- Ne postoji. Postoji ključ.
- Oh! Tko, tko ga drži?
- Uvijek žena.

- 00:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 15.09.2007.

Zlatousti i civilno društvo


- Zlatousti, trebamo li se pridružiti civilnom društvu?
- Čemu ona služe?
- Kako čemu, pa građanskom inicijativom popravljaju društvo!
- A gdje je Civilizacija?

- 00:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 14.09.2007.

Vrijeme je na našoj strani


Dvojica opljačkaju iz skupe butige u centru grada trideset skupih satova, i onda ne pobjegnu na vrijeme. Uhapse ih.

Pa dobro, je li ostao itko sposoban u ovoj zemlji?

Eno ga na, opet se ne držim reda! Lijepo sam rekao kako se ovdje neću baviti nikakvim komentiranjem dnevnih novina, kriminala ili, nedajbože, smrdljive politike. Samo doktor Nadležni, ja, i tko uleti sa strane!

Uostalom, jedan sam od onih što namjerno nemaju sat, pa kako bih onda razumio kolekcionare...

- 09:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.09.2007.

Ground Control to Major Tom

Perolaka kontrola kod doktora Nadležnog. Odmah sam mu pokazao novine i rubriku Čovjeka-Vadičepa u kojoj je i on osvanuo. Doduše, apostrofiran kao „lik“, ali svejedno: danas-sutra ćemo možda izaći iz anonimnosti blogosfere pa je u redu da čovjek zna da je dospio u novine.
No s posebnim guštom sam mu stavio pod nos otkriće Velike Praznine u svemiru.

- Molim, sad imam zadovoljštinu za takozvane sumanute ideje! – uskliknuo sam zadovoljno.

Doktor Nadležni se nasmijao, ali me nije popljuvao, samo je, predvidivo, rekao kako to ne mijenja na stvari činjenicu da su mi trebali lijekovi.

- Bilo je tu i drugih stvari, - podsjetio me, a onda je rekao nešto novo i nadasve zanimljivo:
- Vama je bila načeta volja.

Ne znam može li se to stupnjevati, ali vjerujem da jest, sigurno jest do neke mjere, rekao sam, a on veli:
- Bio je to vrlo visok stupanj.

I opet je pogodio. Ili, točnije, opet pokazao da ipak nekog vraga zna, da zna što radi. Još me podsjetio prije rastanka:
- Vaša sreća je bila u vašoj supruzi! Ona je pokazala nevjerojatnu volju, za vas oboje. Puno je pozdravite!

I ja sam njemu prenio njezine pozdrave. Nije htjela dolaziti, objasnio sam mu, da ga ne bi prestrašila. Nasmijao se. Ne, ne, ne da bi bila strašna, nego da ne pomisli kako je meni opet loše pa da je ona zato tu.

Ali kako sam samostalno uspio pregrmjeti aždaje na prijavnici, zaključili smo da više nema prave opasnosti, dovoljan je samo razuman oprez.
Volja je osjetljiva biljka.

- 14:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2007.

Dvije kiše

Jučer su pale dvije kiše.

Prva me uhvatila rano popodne dok sam se, žureći, vraćao iz grada. Bila je sitna i prštava, i umjesto da me smoči, samo je ostavila bezbroj sitnih kapljica na mojoj košulji. Kao da je netko uključio prskalicu, padala je iz malog grmećeg oblačka iza kojeg je bljeskalo kao u nekom starom fotoateljeu. Nebo uokolo bilo je potpuno plavo. Patuljasta kiša čak je i vijala nošena vjetrom, dok ju je sasvim tiho pratila jednako patuljasta grmljavina.

Kasnije popodne uživao sam u novoj šetnji, sunce me grijalo jako, onim iscjeljiteljskim žarom koji vraća život u kosti. Ulice su bile mokre i imao sam dojam da jednako uživaju, bestidno kako to samo mokre ulice znaju.

Predvečer, bez lirskog sutona na zapadu, jer nebo se potpuno smrklo pod oblacima, pala je i druga. To je bila ona ravnomjerna i metodična kiša koja pada bez puno želje za umjetničkim dojmom i isticanjem. Nije bila ni jaka, ni teška, više mirna i precizna, kao da joj je jedini cilj smočiti sve što se smočiti može, glatko, bez žurbe i preskakanja.

Možda će netko, uz jutarnji razgovor o vremenu, reći:
- Eto, zamisli! Jučer je dva put padala kiša.

Vi ćete se samo nasmiješiti, jer vi znate da nije dva puta padala kiša, već da su to bile dvije kiše.
I svaka je padala samo taj put, i nikad više.

- 00:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

Tisno – Gaza - Kandahar (refleksija uz 9/11)

Dođe mi u misao noćas: kako se osjećaju stanovnici Tisnog i Vodica sada, stanovnici bagdadskih i bezbrojnih drugih četvrti isto proživljavaju već godinama. Naprosto se netko ne vrati s tržnice. Ili: brata i njegovu obitelj zatrpa ruševina vlastite mu kuće, i ti ih ujutro ne nađeš žive.

Sjetim se i našeg rata. Od svega mi se vratilo, kao da se destiliralo iz ostalog, ono najgore. A najgori je bio osjećaj: nikad kraja. Sve i sva čovjek podnese, ali čudno nepodnošljiv postane osjećaj kako to nikad neće okončati.

I ta nesretna psihoza s kojom se hrvem već godinu dana slična je nekom ratu, samo unutarnjem. Sve utvare i sablasti svlada čovjek, ali samo te jedna stvar zapravo trese: gdje je tome više kraj?

Neka Tisna i neke obitelji u Gazi ili Kurdistanu stalno su zavijeni u crno, a čitava susjedstva guši tuga, očaj, bijes i nemoć. Uvijek se nađe neka budala koja digne bombardere. Neka budala podmetne bombu.
A neka budala, na koncu, samo baci opušak.

I gdje je ta pamet koja će suditi takvim budalama?

- 00:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Zlatokosa i povjerenje


- Zlatokosa, vjeruješ li ti Zlatoustom?
- Ne vjerujem.
- Oh! Pa zar bi on lagao?
- Nikad! Nikad Zlatousti!
- Sad ništa ne razumijemo!
- Kad ste muškarci.

- 00:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.09.2007.

Zlatousti i ženske suze


- Zlatousti, vjeruješ li ti Zlatokosoj?
- Vjerujem!
- A ima li neki i najmanji dio kojem ne vjeruješ?
- Njenim suzama.

- 01:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Otpor! Ni rezanca neprijatelju!

Pa dobro! Kad je već tako, prihvaćamo izazov! Hladnoća ne popušta. Odlučili smo pružiti posljednji otpor. Da.

Skuhao sam "Proljetnu juhu".

Doma je, sukladno navadi, zovemo Istočna juha. Iz vrećice, doduše. To je malo zbog toga što sam ja kuhao, a malo zbog toga što nema pravih svježih namirnica za ozbiljnu i bogatu proljetnu juhu. Ali dobra je, krijepi duh i tijelo! I ne, ne želim se hvaliti kako sam danas kuhao, nego se hvalim kako je moja draga silno marljiva pa se ne miče od računala. Jer kad ona skuha juhu, bratac, zidovi pucaju, a kamo li da se kakva pišljiva atmosferska hladna fronta od muke i šoka naglo ne bi zagrijala!

U novinama, čitam, Vakula objašnjava kako je rujan sasvim prosječan, i po temperaturama i po oborinama, ali nam se radi vrelog ljeta promjena čini šokantnom.

Nitko mene više neće šokirati! Ni prividno! Skuhao sam proljetnu juhu! A za Novu godinu ću, baš u inat, na balkonu okrenuti i ribu na gradele!

- 00:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 07.09.2007.

Barometarski strmopizd

Tri hladna, prehladna kišna dana, kao da je već mrkla jesen. O, ja intimno nemam baš ništa protiv globalnog zatopljenja. Dosadna su mi akademiziranja o tome je li po srijedi emisija stakleničkih plinova ili sunce pušta vjetrove kad mu prorade pjege. Vrlo važno. Probavne smetnje svemirskih tijela daleko su od moje ljudske domene razmišljanja. Ne, ne, otkako sam dopao doktora Nadležnog toga se strogo čuvam! Globalno zatopljenje osjetno je smanjilo moje zimske račune, i meni je to dovoljno, dapače, dobro je došlo.

Ipak, ova tri hladna mokra dana oborila su mi barometar raspoloženja izuzetno nisko. Skakati iz ljeta u zimu bez nekakvog razumnog prijelaznog roka je okrutno. A nije ni duhovito, nijedna šala kad se ponavlja nije duhovita.

Ali, nećemo cviliti. Jesen je ipak zapadno godišnje doba, pa ako je i počela prerano, to samo znači da je još dug put do sjevera, do zime.

- 00:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2007.

Zlatousti i majstori

- Zlatousti, tko je izgradio Piramide?
- Majstori.
- Majstori graditeljstva?
- Majstori Znanja.
- A tko je izgradio Kulu babilonsku?
- Šeprtlje.

- 00:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 05.09.2007.

Veliki dan male pobjede ili pak mali dan velike pobjede, ovisno s kojeg kraja priče gledamo

Krenimo s činjenicama, a onda, s razglabanjima dokle već stignemo...

Činjenica: nazvao sam ale-aždahake na prijemnom psihijatrijske ambulante i naručio se za kontrolu kod doktora Nadležnog.

Dobro, i?

I ništa. Kako rekoh, ovisno s kojeg kraja u crti vremena posljednjih deset mjeseci gledamo. S ovog kraja, pogotovo nakon, recimo, kornatske tragedije, riječ je o pizdariji. Dakle ništa: svakodnevna rutinska stvar koja se trenutno događa u mom normalnom svakodnevnom životu. Moram na kontrolu pa sam se za kontrolu i naručio.

A kako je s drugog kraja priče, u odnosu na početak?

Pa, velika pobjeda, herojski pothvat! Prvi put sam sam, osobno, personalno, okrenuo broj i bez najmanje teškoće razgovarao sa sestrama i naručio se za pregled! Sve do srpnja to je uredno radila moja žena. Nisam mogao. Ni da zucnem! Bojao sam se tih vragova više nego bilo koje crne rupe u svemiru!. Prošli put sam bio kod njih zajedno s doktorom Nadležnim, no to je bilo lako, lako sam bio hrabar iza njegovih leđa, dok smo rješavali neku administrativnu začkoljicu s uputnicom. Vi ćete mene, vještice, sad je tu moj doktor, kad već nema moje drage da urla na vas...

A sada... Zapravo, jedva čekam kad ću ih vidjeti, te simpatične ženice! Bit će to uskoro. A ne moram ni doktoru Običnom prije toga jer mi je već izdao neku dugoročnu uputnicu.

Eto, s tog kraja priče riječ je o pravoj pobjedi. Veliko je malo, malo je veliko. Kako rekoh, „daljnja razglabanja“...

Zapravo, osjećam se potpuno zdrav. Osim, možda, kakve sitnice, neke svakodnevne bedastoće.

Ali, molim lijepo, tko je danas uopće sasvim normalan?

- 13:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.09.2007.

Zlatousti o jednostavnosti


- Zlatousti, zašto nam ne govoriš jednostavno?
- Pa ne može jednostavnije!
- Ali tako da razumijemo!
- Jednostavnost je što ne razumijete.

- 14:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Babino brašno


Danas neću čitati blogove jer je dan žalosti.

Hrabri i mladi ljudi su poginuli za sve nas, i to nije nikakva patetična fraza, to se doista dogodilo, živi su izgorjeli. Radili su što samo hrabri ljudi rade, nešto što je veliko i ozbiljno, i da njih nema dogodila bi nam se Grčka, a možda i gore. Sad ove sedmorice zaista više nema.

I ja tu ništa ne mogu.

Ali nemam živaca čitati ničiju zafrkanciju, mudrovanje, jadikovke i grintanja. Kako se u dućanu opet nisu nasmiješili, kako je neki kreten uništio samopouzdanje nekoj preljubnici jer mu je/nije dala, kako je u svijetu ovo ili ono bolje nego tu, kako se tko obždrao, a kako tko proveo za vikend. Mislim da bi svim autorima bilo puno lakše u ljubavnim, šopingaškim i prometnim „problemima“ ako bi na trenutak pomislili kakvi se problemi moraju motati po glavi nekome tko leži u šok sobi živ izgorio. Jer je radio nešto veliko i ozbiljno.

Zato ništa slično ne želim čitati, i čudim se samom sebi kako mi uopće podleti da sve to inače ipak čitam, makar i letimično?!? Magarac!

Ne, danas ni u bunilu ne mogu čitati blogove.

- 10:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.09.2007.

Zlatokosa i proroci

- Zlatokosa, je li Zlatousti prorok?
- Zar ne znate da više nema proroka?
- Aaahhh... a mi smo se poveselili da baš poznajemo jednog...
- Tko bi normalan htio poznavati proroka?

- 15:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 01.09.2007.

Zlatousti i publicitet

- Zlatousti, Zlatousti! Dospio si u novine! Čitali smo!
- Zašto bih, pobogu, dospio u novine? Niti sam sportaš, niti kriminalac....
- Ne znamo. Stavio te Čovjek-Vadičep.
- Hmm, a jesu li to skupe ili jeftine novine?
- Besplatne!
- Tada nema oštećenih.

- 00:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se