Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Tiho zakoračismo u zapadno godišnje doba. U tom koraku uvijek je neka pritajena veličanstvenost. Godina će se sada poznati po svojim plodovima.

Zaboravili smo na to. Uostalom, što je oduvijek bilo pritajeno, sada se olako zaboravlja. Kruške i jabuke i dječje bilježnice sa zalijepljenim lišćem su tu, ali mi smo odavna zaboravili da u tome ima išta veličanstveno. U oblaku jesenske melankolije samo se želimo otresti tog nelagodno-ugodnog osjećaja koji nas uljuljkava u neželjeni mir.

I ništa. Otvaraš prozor, širom otvaraš vrata balkona i puštaš sunce u kuću, a ono prodire nisko po podu do začuđujuće dalekih zakutaka ispod namještaja, do onih koje ljeti nehajno zaboravlja pržeći uvijek ravno odozgo. Donedavno prezaposleno sunce sad već ima vremena i za šalu. Istjeruje odnekud lijenu i debelu, predebelu kasnoljetnu muhu.

Ti znaš da je to posljednja i ne žuriš istjerati je. I ona to zna. Smjestila se na vrata i oklijeva odletjeti u sunčanu slobodu. Svladao ju je nelagodno-ugodni osjećaj i uljuljkao u neželjeni mir. Zaboravila je kako se u njezinu posljednjem letu skriva pritajena veličanstvenost, inače tako daleka njezinoj vrsti, sada ostavljena upravo njoj da je kao dar božje pravednosti pokaže preostalom svijetu.