Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Jedna od stvari koje sam naučio zahvaljujući psihičkoj boleštini toliko je jednostavna da me zaprepastilo kako sam na nju mogao zaboraviti. Još gore, toliko sam na nju zaboravio da sam zaboravio da sam je uopće znao. A znao sam, jer se inače ne bih sjetio. No to nije sve! Nisam samo ja zaboravio. Svi su zaboravili. I izgleda da se nitko ne može sjetiti, sigurno ne sam od sebe.

Stvar je, dakle, bezobrazno jednostavna. Bezobrazno, jer kaže: ništa nije tako jednostavno. Ili bolje: ništa nije kako se čini. Mi volimo pojednostavljivati, ali to činimo na krivim mjestima, u krivo vrijeme i na krivi način, tako bi se isto moglo reći.

Lijeni na razmišljanju, a dresirani tako od prvog slova koje čujemo, mi smjesta donosimo zaključke, i što smo zaključili pohranjujemo bez puno daljnje obrade. Kad smo jednom rekli: to je to, sve smo rekli, zadovoljni. Onaj čovjek je glup. Onaj je lijep. Ovo brdo je visoko. Gotovo. Zauvijek. Ne mislimo da bismo o tome trebali opet misliti. Čak si osporavamo i pravo da se bez grča predomislimo. I za predomišljavanje postoje sistemi. Onaj čovjek više nije lijep. Sada je radi nečeg poružnio i od sada je ružan. (Slijedi odgovarajuća ladica).

Uvjereni kako pojednostavljujemo i rasčljanjujemo, zapravo pretvaramo svoju sliku svijeta u deponij okamina, pa se gdjekad čudimo kad se fosili pomaknu. Ili da se izrazim akademski: svi smo mi bez iznimke žrtve aristotelovske logike. Upijamo to od rođenja i ne budimo se iz opijenog sna.

Stvari, naravno, stoje potpuno suprotno. Glupan nije uvijek glupan, niti je amnestiran od toga da kaže ili učini nešto pametno. Ali kada smo spremni priznati „pametno“ nekome koga smo jednom zacementirali u rubriku glupana? O toj krutosti govorim. Ta armatura je toliko jaka, gotovo čarobna, da nismo u stanju ni priznati kako uopće postoji. Ja? Ne, gospon, ja sam velikodušan i širokogrudan kako samo moderan čovjek može biti! I opet ladice. Nikad mi ne bi sebi priznali – sebe. Koji još uvijek i nismo pravi mi. Nego sve sami mali Aristoteli.

E, ali kada dospiješ psihijatrima u ruke i kad te obrade i nakljukaju... Tada sve priznaš! Sve priznaš, i nije te briga koliko se oprašta; pola, trećina, ništa ili sve! Sve priznaš jer i ne priznaješ nikom drugom nego sebi, i ništa ne priznaješ nego sebe.
Liječiti se psihijatrijski zapravo je religiozno iskustvo.

A kad si jednom priznao sebi sebe, svejedno na koji način (jer ima, o, ima načina), ladičarska logika gdje je a a, a be be zato jer nisu ce, raspada se u ono što je i bila, u ništa. Ti više nisi onaj čovjek koji si bio nekad, onaj „normalan“. Sad si samo šašav, jer nakon liječenja više nisi lud.

I odjednom ti je sve jasnije. Lijep čovjek je imao lijepu majku. Onaj glupan uopće nije rekao glupost, bio je to samo dio izgovorenog koji si čuo. Ono visoko brdo zaista je bilo visoko, jer si tada bio malen dječarac. Eto, sad je sasvim obično brdo. Nitko i ništa nije samo ovo ili samo ono. Ništa nije tako jednostavno. Upravo je lijepo u svoj toj tajanstvenosti i složenosti, i u toj umočenosti u vrijeme koje sve rastapa ili kristalizira, već prema naravi stvari.

Da, ja znam da i dalje funkcionira Aristotelova logika, da ona i dalje ima svoje mjesto, svrhu i upotrebu, ali sad vidim koliko su a, be i ce više od toga da budu samo a, be i ce... i koliko je vulgarno to kartezijansko raščlanjivanje kojim smo dresirani.

Upravo zlokobno za kratkoću naše ljudske pameti i otrovno za naša tupava srca.