Na blogu Tomajude komentirao sam njegov post, ali sam se malo „zapisao“ pa je ispao podulji tekst. Zato ga prenosim i ovdje:
Opreka između poniznog slušanja i obožavanja nekog jer je „mudriji“, „bolji“, „pametniji“, (ajmo reć' idolatrije, kao lakšeg rješenja svojstvenog lijenčinama) s jedne strane i samodostatnosti, poniranja u sebe, traženja božanskog i transcedentnog u bavljenju sobom i „dodira sa sobom“ s druge, zapravo su dvije strane iste medalje. Čitava medalja, naime, slabo što vrijedi ako je predmet bavljenja egocentričan, jer tada su opreke samo prividne.
Postoji, međutim, moment kada stvar funkcionira u oba slučaja. Nazovimo to kako se to i nekoć davno nazivalo: „trezvenost ratnika“. Trezvenost, jer je riječ o osobitom stanju svijesti izrazite bistrine, a ratnika radi toga što se takva jasnoća uma događa u ekstremno opasnim situacijama kad je odlučivanje intuitivno i besprijekorno precizno: o djelićima sekunde ovise život i smrt. Tko je u stanju postići trezvenost ratnika i u svakodnevnom životu u neslućenoj je prednosti.
Evo kako se trezvenost ratnika očituje na gornju dilemu.
Sjevernoamerička plemena u većini slučajeva nisu ni na koji način birala poglavice. Svatko je bio slobodan ići kud želi i raditi što hoće. Zajednički život bio je dobrovoljan, osim u iznimnim slučajevima izgona od strane čitave zajednice. Trezvenost ratnika bilo je ono što je rukovodilo pojedinca. Znati svoje mjesto u poretku stvari bez sumnje i kolebanja. Da, slijedit ću Tupog Ćuka, pametniji je i mudriji. To mi je bolje. Nemam ništa od toga da se pretvaram kako sam ja pametniji i mudriji. Ali ja sam jak, pa će Tupi Ćuk znati kako iskoristiti moju snagu. Šepavi Konj najbolje jaše, Oko Sokolovo ima oko sokolovo itd... Nikakve rasprave. Sve se zna. Trezvenost ratnika. Otklanjanje ega kao nepotrebnog balasta, na benefit svima, pa i dotičnom egu. Uz svo bogatstvo društvenog života koje ostaje nepomućeno: natjecanja u časti, hrabrosti... Trezvenost kao viši stupanj bivanja, ovdje i sada.
Trezvenog ratnika dakle nije vodila neka slijepa vjera nego: povjerenje. Neobično važna riječ. On ima povjerenja u Tupavog Ćuka, baš kao što ima povjerenja u vlastite sposobnosti do razine do koje ih je razvio, i u ostale suplemenike. Ako idu u rat ili lov, to nije šala, život i smrt su u pitanju i najvažnije je - povjerenje! Treba mu još i povjerenje u duhove predaka i prirode, u bogove, ali i poniznost pred silama koje ga nadilaze. Takva je poniznost također bitan izraz trezvenosti ratnika.
Ako ostavimo sad Indijance, odavno već u Vječnim Lovištima, i pozabavimo se ovom zanimljivom riječju „povjerenje“, možemo doći do zanimljivih stvari. Grčka riječ pistis, odnosno latinska fides, uglavnom se na sve jezike prevodi kao vjera, dok bi ispravan prijevod bio povjerenje, budući da se ipak radi o subjektivnom stanju, a ne o nekakvom općenitom pojmu. Nećemo ulaziti u komplicirane probleme prevođenja svetih tekstova, ali zamislimo situaciju u kojoj bi sva mjesta u Novom Zavjetu na kojima se pojavljuje pistis preveli s povjerenje, a ne sa vjera. „Ako imate povjerenja koliko zrno gorušicino...“
Imam li dovoljno trezvenosti ratnika u sebi ne treba mi nikakvo opsjenarsko vjerovanje u vlastitu veličinu i mudrost samo kako bih zadovoljio vlastiti ego, jer mi trezvenost govori koliko zapravo imam i jednog i drugog. Ako se pojavio netko veći i mudriji, kao, na primjer, Isus Krist, ja trijezno i s povjerenjem mogu poslušati što ima reći bez idolatrije, upravo kao da sam poslušao Tupavog Ćuka prije lova jer znam da je pametno savjetovao. Jednako je i u suprotnom slučaju: ako strepim nad svojim malim i jadnim Ja, pa sam sav sretan kad se pojavi vođa koji će me štititi i voditi, u tome nema nikakve trezvenosti. Srozao sam se u slijepog obožavatelja koji u njemu obožava sebe.
Kakva je korist od takve ili ikakve trezvenosti i povjerenja? To je također pitanje postavljeno iz pozicije ega. Jer korist od toga je mnogo šira od pojma korisnosti uopće. Stvar je u odbacivanju nepotrebnog tereta. Trezvenost ratnika je fluidnije i slobodnije, bistrije i daleko prostranije stanje svijesti od one ukotvljene u sebstvu. Fokusiranje na sebe sužava, opterećuje, spriječava kretanje, osporava, koči, zakrčuje i umanjuje broj mogućnosti. Na kraju se gasi u samoimploziji vlastite veličine. Suprotno tome, odbacivanje tog balasta poravnava nas s perspektivom svijeta, širi, obogaćuje, provjetrava i otvara bezbroj mogućnosti, doslovno na kozmičkoj razini. A to je nemoguće bez trezvenosti i povjerenja. Status ega je nepovjerenje u bilo što izvan sebe, i strah od mraka koji ga prijeteći guta, što nije drugo nego sljepilo samoproždiranja.
To znači da čovjeku suštinski treba trezvenost ratnika, a da bi je razvijao treba mu povjerenje; najprije u druge ljude, a kako se vidik širi i izvan ljudskog svijeta i čovječanstva, treba mu povjerenje u bogove.
Na kraju i u onog koji nosi sva njihova lica.
Stanje u kojem se čovjek nalazi takvo je da je odbijati pomoć daleko od trezvenog, pa čak i od oholog – to je naprosto slijepo.
