Čovjek s vilicom u svijetu juhe

četvrtak, 31.05.2007.

Zlatousti i vjera


- Zlatousti, koja je vjera najbolja?
- Ona jedina ispravna, naravno.
- Koja, koja je to?!
- Dobar odgoj roditelja.

- 22:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 30.05.2007.

Klokan Jack

Dođem u ponedjeljak prvi dan na posao i odmah se razjasni što je to bilo tako čudno prošlog tjedna.
Kad se svi skupili - svi na kavu. Fino, dobar početak!
A ne, ne, nas dvojica moramo razgovarati, veli šef. Pa da, to sam ja predlagao pa ga nikako nije bilo. Službeno je, veli. Da, ima manire službenika pod uredničkom fasadom, pa se ne čudim.

Sjednemo tako, a on bez okolišanja:
- Čuj, znam da će ti ovo biti malo šokantno ovako prvi dan, ali želim ti dati otkaz.
Gledam ga malo čudno. Što ovaj priča?
On nastavi pomalo verglasto (da nije uvježbavao preko vikenda?):
- Nije te predugo bilo, našao sam za zamjenu drugog čovjeka, on mi više odgovara. I tako nisam bio zadovoljan s tobom, sad želim da odeš. Nisi mi se javljao mjesecima, nisam znao na što mogu računati, a na što ne...
- Pa čovječe, bio sam psihički bolestan! Prilično teško! I još sam, samo sam sad ipak socijalno funkcionalan...
- Mene se ne tiče je li tvoja dijagnoza prava ili nije. Ne mogu ti dati otkaz, ali ne želim te više u redakciji, što se mene tiče ne moraš više dolaziti. Konzultirao sam se u pravnoj službi i rekli su da ti ponudim sporazumni raskid ugovora. Ne preporučam ti tužbu jer više nećeš moći raditi ni u jednoj redakciji. Dogovori se s njima. Znam da ćeš me sad mrziti, ali to je tako, navikao sam na to. Ti si prvi, a bit će još većih rezova u redakciji. – veli on i završi razgovor tako što je odsutno tupo buljio nekud u stranu dok sam mu pokušavao nešto reći, ali, naravno, vidim da je besmisleno...

Potom se još minutu promuvao po redakciji i zdimio, valjda s ostalima na kavu, ne zatvorivši ni vrata za sobom.

Koji klokan!

U minuti je uspio biti uvredljiv (ne tiče ga se je li moja dijagnoza prava), tašt (zna da ću ga mrziti), netaktičan, prijetljiv (ne preporuča tužbu) i podao (sad vidim zašto me izbjegavao danima). Ovo mu je svakako rekord u kondenzaciji izražavanja mana u što manje vremena. Inače ih je bar donekle raspršivao.

Sjedim tako pomalo šokiran. Čuj, da mrziti! Pa to je kao da bi mrzio neki probavni trakt koji umišlja da ih mrze oni koji ne nastoje toliko gutati... Ljude-probavne traktove prepoznat ćete po tome što govore na osobit način: svaka im rečenica počinje sa „ja“, ili bar „meni“, a svaka im se misao vrti oko toga što njima znači ovo ili ono. Nekad su rafinirani, a nekad su obični klokani kao moj sad očito već bivši šef.

(Vi buduće i svakako pametnije generacije: u vremenu u kojem živim ovakav se način ponašanja drži čak i znakom dobrog i snažnog karaktera. Svaka netaktičnost je više nego dobro došla. Individualizam i egocentričnost su istoznačnice. Vama, naravno, to izgleda kao slijepo gurkanje stoke u toru, no ovdje se to gurkanje naziva tržišnom utakmicom, a svatko sebe mora prodavati i reklamirati kao ovna predvodnika ili kravu simentalku i pri tome to naglašavati kao osobni uspjeh. Nemojte se podsmjehivati, vi budući! Nije jednostavno biti jedan od vas ovdje u ovom vremenu i promatrati sve to. Ali, ako se od srca nasmijete, ne mogu vam zamjeriti!)

Izađem iz zgrade i udahnem. Osluškujem, po novoj navadi otkako se liječim, što mi govori utroba. Dobro je, moj probavni trakt radi što mu je posao: probavlja hranu. Lagano umrtvljen šokom, miran sam. Znači, ne moram više raditi u redakciji u kojoj se sve pretvorilo u jeftini marketing, a novinarstvo postalo nešto u najmanju ruku neozbiljno, ako već ne sasvim nepoželjno. Bio sam tamo jedini koji nije došao iz svijeta marketinga raditi magazin. Osim Klokana Jacka, no on je od onih urednika koji je tko zna koliko godina morao naporno krčmiti da bi od lektora postao glavni. Uređuje nešto što bi trebao biti zabavni magazin, ali je, jadan, operiran od smisla za humor (kad shvati svaku desetu ili dvanaestu duhovitost koju je netko rekao, nakon plitkog promišljanja na glas kaže: ovo je bilo duhovito, ali se ne nasmije). Od onih je koji tri dana, s rukom na čelu, dok se oko njih sve dimi od koncentriranosti, pišu tekst o nekakvoj boci pića. Kad netko od kolega takav tekst napravi za sat vremena Klokan Jack popizdi i urla da je to nemoguće. Onda, ako si lukaviji, tri dana igraš tetris i kažeš da radiš na tekstu. A ja, pak, nikad nisam vidio smisla u takvim jeftinim pizdarijama.

Skrenem za ugao zgrade i ne okrenuvši se pa lagana koraka odem na pivo. Zaslužio sam ga, k vragu i lijekovi!

Jedino što mi sad predstoji mučno natezanje s upravom oko tog sporazumnog prekida. Mučno radi toga što je nedostojno čovjeka da se oko svoje materijalne egzistencije i oko svog zdravlja mora cjenkati kao da preprodaje kakvu krntiju na Jakuševcu. Mučno, dakle, jer je gadljivo, a ne zbog straha od neizvjesnosti. Kad si predstavnik Vilenjačkog Kraljevstva u ovoj štali robova nepoznati su ti slični strahovi. Znaš što znaš. A znaš da samo treba čekati, jer dok god te u nenormalnom svijetu drže pod lijekovima kako bi se uklopio, možeš biti siguran da si na pravom putu.

Kad dođe Kraljevstvo i normalan poredak, bit ćeš konačno doma. Ljudi će biti ljudi, beštije beštije, a gamadi biti neće.

- 00:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 29.05.2007.

Zlatousti i šarena vrata

- Oh, Zlatousti, kakav si nam to lijepi simbol nacrtao?
- Neke stvari treba vidjeti jer ih se ne može iskazati riječima.
- Hoćeš li nam objasniti što vidimo?
- ...
- O, molimo te!
- Pa sad sam vam rekao. headbang

- 00:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.05.2007.

Gluho kolo


Dr. Nadležni mi je savjetovao, sasvim logično, da se tih zadnjih dana bolovanja pojavim neobavezno na poslu, popričam malo s kolegama, pogledam što se radi, ima li kakvih promjena, i da ću tako najbolje svladati tremu polugodišnjeg odsustva. Tome bih se i sam dosjetio!

Pa tako i učinim. Nazovem najprije, došetam polako i bez problema s nevidljivim barijerama uđem u zgradu. A u redakciji nešto čudno... Svi kao kuhane nogice. Škrt pozdrav. Pitam nešto, škrt odgovor. Pa dobro, dugo me nije bilo, a i nisam nešto intimizirao ni s kim, osobito ne u žestokoj fazi boleštine prije nego sam puk'o. Kao da se boje. Pitam gdje je šef, negdje vani, kažu, ne zna se kad će se vratiti. Promuvam se malo tako kao gluho tele i ništa, odem u grad.

Sutra, ili koji drugi dan, opet isto. Nitko nije za kavu, nitko nije znatiželjan, nitko nije ni za što osim za buljenje u svoje računalo. Šef je opet vani.

Dobijem ga na mobitel.
- Od kad službeno počinješ raditi? – pita.
- Od ponedjeljka. Hoćemo se vidjeti prije?
- Nema potrebe.

A, dobro...

- 14:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.05.2007.

Povratak u budućnost


Trupnem, dakle, nazad na stolac. Nisam se jeftino izvukao. Ali znatiželja da vidim kako izgleda psihoterapijski postupak na vlastitoj koži naposljetku je prevladala nad trenutnim paničarenjem.

Ipak, iz očitih razloga neću o tome pisati. Najprije, stvar je potpuno povjerljiva, samo između mene i doktora Nadležnog. Ni moja voljena neće saznati, ili bar ne odmah, sve što se govorilo, a niti moji bliski prijatelji. Osim toga, riječ je o procesu, pa bi trčanje pred rudo moglo samo štetiti. Treće, i ne najmanje važno, ne želim obezvrjediti ozbiljan doktorov posao pretvarajući ga u cirkusku atrakciju na javnom mjestu. Neka mjerila još uvijek treba poštivati!

Što mogu reći jest da je sve izgledalo kao vrlo neopterećeno ćaskanje, pomalo čudno jer nije među prijateljima. Na kraju sam uočio da je to ipak vješto i neprimjetno vođeno ćaskanje, pa sam Nadležnom još jednom morao odati priznanje. U sebi, naravno. Moja stara mantra „surađuj, samo surađuj“ izgubila je sjenku stravičnosti i pretvorila se u dobru volju znatiželje i očekivanja novih nastavaka. Bolovi i neugoda zbog smanjivanja doze lijekova već su gotovo potpuno nestali i napokon sam se opet počeo osjećati – živim!

A mislim da nema boljeg početka od toga kako bi se čovjek opet vratio u život.

- 21:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.05.2007.

U registraturi


I tako se zaputim. Prvi urečeni sastanak s doktorom Nadležnim koji neće biti u ambulanti s ostalim svijetom. Dao mi je oskudne upute kako ću pronaći njegovu sobu. Tko je ikad nešto tražio po bolnicama, a da to nije neki ogromni odjel odmah pri ulazu u zgradu, zna kakvi su to labirinti. Bilo oni u podrumskim highway-koridorima za rublje ispod gomila nekakvih cijevi, ili oni po vrludavim mansardama. Dr. Nadležni je u jednom takvom potkrovlju. Nakon dugog lutanja i dva upita, napokon se našla dovoljno strpljiva duša da me točno uputi do mog spasioca. Iza kantine je ostava za metle i zahod, a preko puta šanka je nekakav uski mračni hodničić. Nije da sam se morao zguriti, usukati ramena i okrenuti se malo u stranu da bih uopće prošao kroz taj hodnik. Ali skoro. Na kraju hodničića vrata, a na vratima piše „Addiction“. Ispod toga druga pločica na kojoj stoji: „Dr. Nadležni“.

'Enti! Što je sad to?
Kuc-kuc. Ništa. Pa kud su ga tu zbuksali? A možda i nije tako loše, samo otvori vrata i vikne: „Kavu molim!“. Ali kakvo „Ovisništvo“, koji vrag...

Kad eto ga, dolazi sav čio i razdragan; dobar dan, dobar dan, izvolite, uđite... tutne mi u ruke znanstveni časopis na kojem piše „Addiction“, ovo je za vas!
- Sad sam još i ovisnik? Pa da, nisam ni sumnjao...
- Ne, ne, - smije se dr. Nadležni, - to je naš časopis, ovdje je i redakcija, a ja sam u uredništvu!
Aha. Odmah mi lakše.

Sobica ne može biti manja, ali ugodna. Dobro je ponekad biti zbuksan iza kantine na posljednjem katu. Vani je sigurno živo, odmah pokraj je i neka predavaona, a ovdje mir božji. Na jednom zidu polica sa svim godištima „Addicta“.

Ali, sad prvi put mogu primijetiti i osobni štih doktora Nadležnog. Na stolu umjesto pretpotopnog pisaćeg stroja njegov laptop. U kutu uredno složene moderne cipele. On prvi put nije do grla u bijeloj kuti pa vidim da ispod nosi drečavozelenu majicu s potpisom. E, jebem ti! Baš ga imam peh. Izgleda da je neki šminker. Kod mene nema, ja sam starog kova: ušminkani muškarac = svraka popila mozak. Što drugo? Katkad me život demantirao ponekom iznimkom, nadam se da je to i sada slučaj. Na kraju krajeva, najprije sam bio mislio da je štreberko, a pokazalo se da ga Nadležni zapravo dođe nekakav punker među liječnicima. Odmah me pridobio. Vjerojatno će se i sad pokazati da sam imao krivu predrasudu (a koja predrasuda može biti prava, jebate).

Zato samo hrabro naprijed, do sad je sve dobro rekao i učinio!

- Čitao sam blog. – veli nasmijano.
Upssss! Onda je i pročitao sve što sam mu iza leđa napisao. A neka, mislim se, šta sad, a kažem:
- Nadam se da vam je od koristi.
On se cereka:
- Da, da. Ali glavno je da ste već puno bolje. I bit ćete sasvim dobro.
- Pa fino, odoh ja...
- Ooooojs, not so fast! Ne tako brzo! – zauzda me smjesta jer sam ja već ustao sa stolca ne bih li zbrisao, iako ni za živu glavu ne bih priznao da sam se uspaničario malo. Ako veli da je dobro, onda je valjda dobro...
- Kad kažem dobro, znači da je najgore iza vas. Kriza je prošla. Ali pravi posao nas tek čeka. Puuuuno, puno posla!

A jeeeebiga, pomislim.
Pa trupnem natrag na stolac.

- 18:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2007.

Zlatousti i mir


- Zlatousti, kako da pronađemo mir?
- A gdje ste ga tražili?
- Tražili smo posvuda, posvuda!
- I još ga tražite?
- Da, bez prestanka!
- Pa onda odmorite malo! Mirujte, možda mir nađe vas.

- 00:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

Hajde da se drogiramo


Tako tog jutra svečano preskočim svoju pilulu!
E, jesam štreber, pomislim. Sad sam sav hrabar i mislim kako sam i prije mogao preskočiti, samo da sam htio. Ali eto, nisam, baš sam dobar. Kao da doktoru Nadležnom radim osobnu uslugu. Nekako, to mi je draže misliti.
Nitko ne voli priznati da su mu lijekovi zaista pomogli.

Prvi dojam je bio božanstven: bistar i čio, novim sam očima gledao svijet! Dobro, ne baš svijet, ali kuhinju svakako. Divota bistrih misli i bistra pogleda, osjećaj da bih otrčao na Sljeme i nazad, neobičan doživljaj početka dana, a da ti se odmah ne počne spavati. Već skoro pola godine gori sam od Crnogorca: kraj postelje mi je stolac da odmorim malo nakon spavanja.

Prvi dojam kao prvi dojam. Svi su isti. Varljivi. Ne prođe dugo nakon podneva, kad „eto vraga, skok na skok“.
Počelo je najprije kao pritisak negdje uokolo vratne kralježnice. Pritisak se polako širio na ramena, pretvorio u kočenje, a kočenje se širilo i u ruke.
Ajebateled, šta je sad!?
Mrdaj, vrti - ništa. Sad mi se već i vilica ukočila, a jezik otežao kao da sam pijan. Da ne bih prošao samo tako, u potiljku me počne svrdlati bol kakvu nikad nisam osjetio.
Zijevam i cvilim. Samo još više boli. Cvilim bez da zijevam.
Umotam glavu mokrim ručnikom i zaintačim se da ću pričekati da prođe. Samo bez panike!
Sad mi se već znoje dlanovi, a uskoro i tabani. Za mnom ostaje trag stopa kao da sam iz kade izišao. Glava puca, a točka u potiljku kao da je sakupila nekoliko tona. Ne znam želi li sva ta tonaža unutra ili pak van iz glave. Sve kroz tu jednu točku. Zamračim prozore jer mi svjetlo izaziva novi krik bola ako prodre u oko. Ručnik oko glave začas se osuši i postane vruć.

- Bebebebebe...bleh. – nešto blehćem ženi sarmom od jezika koji mi nasukan leži u ustima. Bojim se da ga ne ugrizem.

Moji lijekovi! Sine mi ta spasonosna misao negdje predvečer. Sad me tek spopadne drhtavica i jedva nekako, snagom volje, izdržim da ne popijem svoj pils prije vremena.

Je li moguće da sam u narkomanskoj krizi? Pa, uskoro ću provjeriti: dva sata prije vremena ipak maznem svojih 100 miligrama. Aahhhhh! Nevjerojatno brzo nastupi olakšanje... Bol mine, a šija se otkoči.
E, jebemti, i to sam doživio, pomislim.

Sutradan sve ispočetka, jedino što je počelo malo kasnije, a boljelo malo manje. Preksutra sve još i manje, a dan kasnije još manje, gotovo podnošljivo.

- Doktore, imam narkomansku krizu, tek toliko da znate. Savladavam ju snagom volje jer nije prejaka, ali boli ko sto vragova. – izvijestim doktora Nadležnog kad smo se vidjeli.

- Ma kakvi, lijek koji pijete ne izaziva ovisnost. – veli mi on uz širok osmjeh, potapšavši neku debelu knjižurinu u kojoj valjda piše da ja, taj i taj osobno, nisam imao narkomansku krizu.

Kruh ti tvoj narkodilerski, pomislim, pa jel' važnije što piše u knjižurini ili što ti bolesnik u bolovima kaže?

Nema veze. Glavno da je prošlo.
Ajmo sad: psihoterapija!

- 12:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.05.2007.

Zlatousti i Big Bang


- Zlatousti, gdje je izvor svega?
- To je jednostavno: tamo gdje je i ušće.
- Gdje, gdje je to?
- Gdje nije?

- 00:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2007.

Zora je svanula!

Kod doktora Nadležnog. Sve je spremno za borbu. Kao i obično postavi mi svoja dva-tri lukava pitanja na početku od kojih je najteže ono „kako se osjećate? “, pa se onda veselo osmjehne i kaže:
- Vama je puno, puno bolje!

Aha! Osokolio me.
- To je zato jer sam počeo pisati blog.
- Je li? Lijepo. Date mi adresu?
Pa mu i dam.
Sad ću mu lakše ispričati o potencijalnim komisijskim zavrzlamama, kad je već tako dobre volje, pomislim, a on kaže:
- Mislim da je vrijeme da se polako vratite na posao. To će vam koristiti. Svakako je vrijeme da se počnete integrirati u društvo i normalne svakodnevne situacije.

Ti boga! Ovo ide kao podmazano. Sad ga samo moram nagovoriti da me skine s tableta...

A on veli sam od sebe:
- Terapiju ćemo prepoloviti. Od sad samo jednu navečer, jutarnju preskačemo, tako ćete biti bistriji tijekom dana.

Za ne vjerovat! Ili čita misli, ili sam ja najtipičniji mogući slučaj kakvih je imao tisuću i još ih opisao kao tipične u nekom znanstvenom časopisu... Ne znam što je gore...
Hmm, još nešto... Još uvijek nisam dovoljno bistar da se sjetim što je ono treće bilo tako važno. Češkam se iza uha, ali to nikad nije pomagalo.

Ipak se sjetim. Psihoterapija. Da me opet ne preduhitri brzo kažem kako bi mi pomoglo da počnemo. Na koncu, bar razgovor ili dva prije nego opet krenem u svijet...

- Svakako, svakako. – veli doktor Nadležni i utanači da se vidimo idući tjedan, pa me veselog otpravi iz ordinacije uz poslovično „pozdravite suprugu“.

A ona je kao Kerber čekala pred vratima da uleti ako što pođe po zlu...

- 00:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

Zlatousti i pravednici

- Zlatousti, zašto nepravda toliko boli?
- Zato jer ste nepravedni.
- Kako? Zar želiš reći da pravedne nepravda ne boli?
- Zašto bi ih boljelo nešto čega nemaju?

- 18:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.05.2007.

Revolucija koja teče, seljačka buna i pad Bastille

Pomislih da bih mogao napisati kako izgleda ta moja psihoza iznutra, što se zapravo događalo i kakav je to uopće osjećaj. Siguran sam da doktor Nadležni i njegovi kolege sasvim lijepo znaju prikazati stvar izvana. Plus sva stručna i znastvena s(r)aznanja o tome što se događa u mozgu, ili gdje već.

Cijelo vrijeme frustrira me što mi nitko ne želi jednostavno objasniti što mi je. Što god ti kažu apstraktno je i nerazumljivo. Čitavo more izraza koje možda i razumijemo, jer ih često slušamo, a ne znamo k**ca što točno znače niti imamo približnu ideju.

Meni pada na pamet da bih mogao napisati. Pokušati napisati, budimo realni.
Nekako, osjećam se dovoljno jak. Donedavno, to bi me samo bacilo nazad u to stanje. Sad mi se čini da bih mogao uspjeti, da mogu probati. Ako ne ide, vratiti se u sigurnost bez opasnosti od iskliznuća. Daklem:

Čitava stvar kao da se događa na tri kata.

Počinje u glavi.
Crni oblaci koji se skupljaju nad glavom, kako to bude u crtiću, bio bi točan opis, jedino što je to nekakva ljepljiva crna magla koja polako zamućuje rubove i onda polako, vrlo polako zatamnjuje sve i postaje sve crnja. Sužava ti opseg svjesti, ako se tako može reći, jer je sve manje i manje stvari o kojima možeš misliti bez napora, a istovremeno ti sužava i vidno polje. Vidiš i čuješ samo onoga tko ti je neposredno pred licem. Sve ostalo se gubi ulijepljeno u tu crnu maglu i nekakav romoravi zvuk koji ti u ušima odzvanja kao nepoznati strani jezik.
Primjer iz banalne svakodnevice: sjediti s društvom oko stola u birtiji postaje zamorno kao da pratiš komplicirano predavanje na nekavom stručnom kongresu.
Nije kao kad čovjeku padne mrak na oči. To je drugo, to nam se događa tu i tamo.
Problem je u nevjerojatnoj podlosti čitavog procesa. Crna magla napreduje milimetarski. Zatamnjuje se od nježnobijelog filtera prema crnini milimikronski, danima i danima, mjesecima, možda i godinama, više se ne možeš sjetiti početka. Prirodna je i tu je, kao da je uvijek bila. Pomak je to koji ne primjećuješ. Netko može skužiti da si se promijenio samo ako te dugo nije vidio. To su obično i ljudi i susreti koji ti neće reći, barem ne u lice, „čuj, stari, s tobom nešto nije u redu“. A i zašto bi ti to rekli. U najmanju ruku, kad i bi, jedino možeš reći da ON nije normalan, koji mu je, šta hoće...
Jer: stvar polako odlazi puno dalje od suženog vidnog polja. Mic po mic, svi oni koji su dalje prema rubu prestaju biti osobe koje znaš. Više su kao neki – ljudski oblici. Mrmore dok nešto govore i njihove riječi dobivaju smisao tek kad usmjeriš svu pažnju. Ne pada ti na pamet pitati se zašto su živi ljudi od krvi i mesa, osobe sa svim svojim osobinama, neke tebi vrlo dobro poznate i bliske, najednom postale nekakve utvare na obodu mjehura percepcije u čijem si ti središtu. Da bi se to pitao treba ti energija, a ti je imaš sve manje i manje i svu je usmjeravaš u napor da bi razumio spodobu ispred sebe. Svo drugo romorenje na koje nisi usmjeren sad ti već strahovito smeta, i što je najgore, ne prestaje. Počinje te pratiti kud god ideš, ne želi nestati ni kad već spavaš. Ležiš tako u krevetu i znaš da se ne bi smjelo čuti ništa, no ono ipak traje, kao da ga za sobom vučeš. Sve to svaki dan samo mrvicu više, mrvicu glasnije, tako da i ne opaziš.
Potom, najobičnije kretanje kroz grad postaje napor. Mozak nađe jednostavno rješenje. Zacrtaš si najkraći put od kuće do potrebne točke i ne skrećeš dok ne stigneš. Ne možeš skrenuti u crnu magluštinu. Nema je, ali je tamo. Teško objasniti, ali je tako. Katkad, na ulazu u zgradu gdje radiš i gdje te čekaju svakodnevni napori i problemi, kao da je podignuta barijera koju ne možeš prekoračiti. Tako je i na drugim neugodnim mjestima. U početku je to tek nekakva slutnja, osjećaj, no na kraju moraš zastati na nekoliko minuta i snagom volje nastaviti da bi prošao kroz barijeru. I sve to traje dugo, predugo i događa se presporo da bi primijetio kako to baš nije sasvim normalno. Jednostavno se s vremenom privikneš i ne pitaš se zašto se osjećaj pojačava.
Onda više ne možeš u normalnu prometnu gužvu. Voziti postane nevjerojatno teško i komplicirano, pa prodaš auto. Još imaš snage za racionalizaciju: skup je, nepotreban, pješačenje je zdravije...


Paralelno sa svim ovim što se događa u glavi događa se nešto i kat niže, oko srca. O, sad mi je, otkako se liječim, jasno štošta o ritmu srca. Osim otkucaja koji nas čine živim, srce ima i druge ritmove i spektre. To je ono što, u nedostatku preciznijeg izraza, zovemo osjećajima. Tako su i pluća svojevrsno srce koje nam daje ritam, ritam disanja. Sve se to zbiva na drugom katu, u grudnom košu, i sve što osjećamo - tu osjećamo. Ne u glavi i ne u guzici. Pa tako osim ritma krvi i ritma disanja ovdje osjećamo i temperaturni ritam: naše srce odjednom se za nešto zagrije, pa se opet ohladi, i tako redom, gore dolje duž čitavog toplinskog spektra. Katkad za nešto ili nekoga sasvim omekša, a katkad se skruti. Ljepota nas ovdje udari pa nam nešto oduzme dah, ili nam se nešto zgadi pa nas natjera da okrenemo glavu.
Glava i njezine misli nevjerojatno su spori. Dugo, dugo nakon što se ljepljiva crnina počela zadržavati svuda okolo, glava napokon izdaje nekakvu naredbu srcu, naredbu koje niste uopće svjesni. Ako je uopće izda. Naredba je nekakva nejasna poruka o opasnosti. Srce osjeti da je hitno potrebno ojačati. Počinje se stvrdnjavati. I tako od čitavog spektra raznorodnih osjećaja, srce počinje odabirati samo svrhovite, baš kao da je glava. Sentimentalnosti postaju glupe. Ljepota postaje patetična. Crnina postaje zaštićujuća, jer odasvud počinje vrebati nemir, a jedino praznina donosi mir. Zapravo, počinje utrka za život, a mozak je još daleko od toga da obradi podatke. Srce već zna i odašilje signale opasnosti natrag u glavu, no tamo sve stoji u zastoju. Kao da je peta kolona provalila u tvrdi grad. Izdaja! Srce se našlo u nepopustljivom stisku nekakve izvanjske sile, nekakve Stravične Ledene Šake koja ga gnječi dok ono u panici otvrdnjava.
Primjer iz banalne svakodnevice: netko ti govori kako mu je teško, a ti osjećaš stravu jer ne možeš pronaći empatiju koju si nekoć imao.
S vremenom, kako su putovi tvojih misli postali uži, koncentracija i pamet kraći, srce ti je prestalo govoriti ono što ti je uvijek govorilo, utišalo se, i ti si se osjetio ostavljen. Sada ne žuriš naprijed zato jer te vuče srce, već zato što je zašutjelo, i ti čuješ kako ti negdje iza leđa dahće Očaj. Sve što radiš je samo jedno: umaknuti očaju. Nemaš kamo. Srce šuti, ne osjećaš ništa, a glupa pamet se pravi kao da je sve u najboljem redu, dok joj očaj dahće ravno u uho. Zapravo je paralizirana.

I sad tek nastaje pravi kaos, kad se u priču uključi i najdoljni kat, tamo gdje su ti želudac i crijeva, ostale iznutrice i drek.
Osjećaji su ti sleđeni i skamenjeni, um poluparaliziran, a iznutrice jedva dočekaju da povedu ples. Došlo je i njihovih pet minuta! Jer, čovjek ne funkcionira bez osjećaja. Nema problema, iznutrice imaju rješenje! To su osjeti. Zašto bi osjeti bili gori od osjećaja, a vegetativni živčani podražaji gori od uma ljudskoga!
I tada počinje dernek. Misli najprije kao da zahvati nekakv bijes radi kaosa u kojem gube kontrolu. No ubrzo padnu u apatiju, jer srce ne može proizvesti nikakav drugi impuls koji bi ih potaknuo. Sve je svejedno. Samo treba mirno pričekati smrt. Tada će biti mir. Tada će možda nestati stisak Ledene Šake.
Iznutrice na doljnjem katu preuzimaju kontrolu, puč je uspio, ali one jedino znaju proizvesti nekoliko stvari: nesanicu, proljev, drhtavicu i slično. Na putu prema gore dolaze najdalje do grla. Nemaju pojma što bi s njim, pa ga stežu kao da je sfinkter. Tako zanijemiš i ne možeš govoriti. Mozak, zamračen tamo negdje gore u lubanji, samo zahvalno klima jer ne može više proizvoditi suvislosti kakve bi bile, recimo, rečenice. Sada bi srce počelo vrištati, ali dah je oduzet plućima pa ono počinje divljački lupati, opet po nekoj naredbi odozdo. Iznutrice ništa ne znaju o Ledenoj Šaci, one vjerojatno tumače da je tijelu sila srat. Pa dobiješ proljev.
Ali ni to se ne događa preko noći, iako puno brže nego skupljanje magle u glavi i sleđivanje srca u grudima. Sad već znaš da nešto nije u redu, ali više ne možeš točno vidjeti, ili pouzdano osjetiti.
Primjer iz banalne svakodnevice: odeš doktoru radi neke od fizičkih smetnji, a on ti kaže; smanjite pušenje ili; nisko vam je željezo ili; malo se više odmarajte.
Tako da i ovo može trajati mjesecima. Sve do jednog dana, kad ti i najbliža osoba postane stranac koji od tebe želi nešto što si ti potpuno nesposoban izvesti. Recimo, odgovoriti na neko jednostavno pitanje.

I onda kolaps. U tren oka pretvoriš se u ljudsku ruševinu. Kao da su pobunjeni seljaci poharali plemićev dvorac i odlučili preuzeti vlast, jedino što, glupi i nepismeni, ne znaju što dalje. Plemić se dotle zatvorio u najvišu kulu i čeka u mraku. Oko zidina urla očaj. Seljaci kolju, siluju i piju.
Primjer iz banalne svakodnevice: nevidljivi mrak oko tebe proizvodi divljački strah koji ti grči želudac, srce ti lupa kao da si u predinfarktnom stanju, nijem si i poluslijep. Pitaš se izgleda li tako umiranje, znojiš se kao svinja i nemaš načina da smiriš drhtavicu koja ti trese čitavo tijelo, brujanje oko tebe te dovodi do vrištanja koje ne izlazi iz stisnutog grla, a pred očima ti iskrsavaju vrlo žive slike za koje znaš da su nemoguće jer je u njima i netko tko je umro. Nemir te trese negdje iz centra želuca i najradije bi skočio kroz prozor samo da to sve nekako prestane. Problem je što pri tome nisi u ratu, nisi u zatvoru, nisi ni na kojem posebnom mjestu. Doma si, u pidžami, pred tobom je ugodan dugi vikend, a na stolu mirisna šalica toplog čaja.

Idućeg jutra nađeš se pred vratima Hitne.

Evo, uspio sam!
Ovo sve što si pročitao, ako po putu nisi odustao, gruba je i kratka skica, bez posebnih detalja, za opis nečega što je trajalo godinu, dvije, tri, a možda i više. Iz razgovora koji mi predstoje s doktorom Nadležnim možda saznam koliko točno. Trebalo je proći i još pola godine uzimnja lijekova da bih uopće bio sposoban uobličiti grubu i kratku skicu, makar i ovako nespretno.

Hej, a ipak, osjećam se kao Herkul!




free stats

- 02:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 12.05.2007.

Još ne sviće rujna zora

Voljena i ja razrađujemo strategiju. Slijedi mi novi posjet doktoru Nadležnom. Osjećam se puno bolje i treba ga nekako uvjeriti da bih opet mogao na posao. Prijetnja doktora Običnog je imala učinka, priznao ja ili ne. Ne želim biti invalid! Taj bi mi to još bio u stanju „isposlovati“. Ali postoji ozbiljna prepreka, i dilema: osjećam li se bolje radi lijekova ili radi pisanja bloga? Ili radi nečeg trećeg? Ne mogu znati pouzdano. Ako je radi lijekova, tada je loše. Stalno mi se spava, kronično. Bilo bi u najmanju ruku neodgovorno vratiti se na posao pa onda drijemati svako malo...

Moja žena sprema se Nadležnog uvjeriti kako je vrijeme da me skine s medikamenata. No, to će biti scena, opet ih gledati kako se svađaju! Neobičan odnos su razvili. Oštro, a s uvažavanjem. Kasnije je oštrica otupjela, no moja draga ponovo brusi kandže...

Također, trebalo bi ga nagovoriti da napokon započnemo s psihoterapijom. To je istinski pomoglo mnogima! Znam ih. Osim toga, dobro bi mi došla pomoć da se opet nekako integriram u društvo. Mjesecima uglavnom spavam, ono malo razgovora s nekim izvan kuće uglavnom je i tako samo s njim. Doktorom, mislim. A i on nije baš govorljiv.
Osim toga, znatiželjan sam...

Znatiželja!
Znatiželja je dobar znak ozdravljenja!
Pa ipak, kako se bliži dan novog susreta s doktorom, sve se više i jače počinjem tresti na tu pomisao. O ne, ni blizu kao u početku, ali ipak...
Kada, kada će to sve prestati? Hoće li? Mora! Ali kada?

Daleko je milosrdna smrt.

- 21:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.05.2007.

Zlatousti i san


- Zlatousti, je li istina da je sve zapravo samo san?
- Jest.
- Kako da se probudimo?
- Niste vi koji ga sanjate.

- 21:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.05.2007.

Hej stari plati gem...


- Najbolje da počneš pisati o tome. – veli mi K.

Sjedili smo na ručku, zapravo debelo poslije ručka u ugodnom šumskom restoranu i K. je već imao nekoliko piva u dupetu. Ja sam imao samo dvije, da zalijem bogovsku klopu, i to mi je bilo previše. Lijekovi koje uzimam nikako se ne slažu s alkoholom.

Kolutam očima. Pisanje nije nešto u čemu bih vidio rješenje problema, prije jedan od uzroka. Naime, ja sam novinar. Ne, nisam jedan od onih popularnih zvijezda koje gledate na ekranima ili ste im zapamtili ime i sličicu uz njihove kolumne. Njih je zapravo vrlo malo, možda nekoliko desetaka. I mnogi su amateri, gosti u profesiji. Postoji još nekoliko tisuća anonimnih legionara, „surih“ profesionalaca, i bez njih u novinama i emisijama ne bi bilo materijala: vidjeli biste samo reklame i kolumne.

I ja sam jedan od tih šljakera, već više od dvadeset godina. Kad kažem profesionalno, mislim da od toga plaćam svoje račune i dugove. Trenutak pucanja, kad me dohvatio kaos i povukao u tešku psihozu (što je također rizik profesije i ne jednom sam vidio i mlade i stare kolege kako prolupavaju baš kao vojnici u ratu), zatekao me na mjestu pomoćnika urednika jednog, ajmoreć', prestižnog izdanja jednog od naših vodećih izdavača. Nešto proze, poezije i drugih pisanija sam ukoričio, ili rasijao uokolo po kojekakvim časopisima, pogotovo kad sam bio mlađi, baš kako je i običaj među kolegama sklonima literaturi.

Drugim riječima, i iluzije i činjenice o ljekovitosti ili snazi pisanja meni su vrlo dobro poznate.

K. se nije dao impresionirati. O, ne, ništa od ovoga ja mu nisam rekao. Nisam bio u stanju. To kažem sada. On to sve i tako zna jer se poznajemo sve te godine. Njemu sam samo odmahnuo rukom: „guzico pijana“.

K. se nije dao impresionirati jer je nepopravljivi pozitivac. Za njega je stvar jednostavna:
- To što te „kolje“ mora van. Mislim... Pogledaj malo: ne možeš reći svojoj ženi. Samo je mučiš! Ne može do tebe i izludila je već, a bez nje bi ležao u ludnici, stari moj, to ti ja garantiram! Ne možeš reći nama najboljim frendovima, a sva sranja smo prošli zajedno. Ne možeš reći onom tvom doktoru Nadležnom, on tvrdi da je prerano i drži te drogiranog. Pa onda piši! Tako ćeš reći svima i nikome!
- Čuj, uopće mi se ne da po nekakvim bilježnicama drljat kako se osjećam ovako ili onako...
- A, ne, ne, ne!! – K. se ne da. – Piši blog. Anoniman si, ali je stvar javna. Takac-makac. Što si napisao, napisao. To je prava stvar za tebe!

Opet kolutam očima. Kakav crni blog! Tamo se ljudi iživljavaju, siluju jezik, liječe komplekse ili si potpiruju iluziju o vlastitoj važnosti kad se jednom probiju u krug „popularnih“. Vidio sam tih internetskih „seoskih“ zajednica, hoćeš forumaša, hoćeš gejmera, iskričara, you name it...

- Predrasude! Uostalom, šta te briga, ti nikad nisi bio uklopiv. Nigdje se ne moraš uklapati. Piši svoje, istresi to. Pa nisu svi baš toliko ludi: ako drugi mogu liječiti komplekse, možeš i ti. Nekom može koristiti, a nikom ne može škoditi. Tebi će svakako pomoći!

- Moram prespavati pa ću razmisliti. – najviše je što mu mogu obećati. U zadnje vrijeme sve probleme i tako rješavam spavanjem.

K. zadovoljno otpuhne dim i slegne ramenima. Zna, gad, da sam se upecao.

- 22:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2007.

Ovdje i sada

Ovo je „ovdje i sada“ post. Real time. Ostavljam na kratko priču o bolesti i doktoru Nadležnom, ostavljam Zlatoustog, ostavljam vilenjake, anđele, zmajeve i demone, priče o njima će malo pričekati.

Nakon više od pola godine vraćam se u normalan život.
Ujutro ću ustati, obući se i otići na posao, nešto što sam zadnji put napravio prošle jeseni. Ručat ću, razgovarati s ljudima kao što sam uvijek radio, vratiti se kući, poljubiti ženu i slasno odahnuti kad se budem izuvao.
Bit će prava uživancija provesti nešto što se zove običnim danom.

Ovdje i sada sam miran i sabran. Ako sutra netko bude znatiželjan, ostat ću miran i sabran. Bude li neugodan i glup, ostat ću miran i sabran. Netko će me se bojati i imati predrasude, ostat ću miran i sabran.

Osjećam da sam preporođen, pročišćen vatrom i okupan ledom, kao alkemičar.
Nebo je odlučilo prestati šutjeti i osjećam da mi je položilo dlan na glavu.
Sada znam što ranije nisam.
Ostaje samo učiniti običan korak u običnom danu.

Ovdje i sada misija počinje, i ja je objavljujem.

- 21:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 05.05.2007.

Sexual Healing (u glavu)

Doktor Obični je ljut i vrlo uznemiren tako da trese onim mojim papirima:
- Ja vas više neću moći slati na Komisiju, uskoro će proći šest mjeseci i Komisija vam više ne može odobravati bolovanje!
Gledam ga i pitam se, ako ga klepnem za uho, hoće li doktor Nadležni zaključiti da sam dobro i da više nisam autističan? Što ja do vraga znam o komisijama i zakonskim rokovima!? Govori o toj komisiji tako da mu čujem veliko K u glasu, kao pop o Svetoj Inkviziciji ili boljševički komesar o Centralnom Komitetu.
- Neka vaš Nadležni liječnik dobro razmisli što će dalje s vama jer ću se naći u nemogućoj situaciji!
Meni ga baš dođe žao. Eto, samo što mi ne kaže da sam ga usosio svojom bolešću. A sve je bilo tako lijepo i on je tako lijepo plandovao u svojoj polupraznoj ambulanti. Kad eto ti mene: neuviđavnog pacijenta koji mu samo komplicira život svojom dijagnozom.
- Ako vas i dalje bude htio držati na bolovanju, ja vas moram poslati Invalidskoj! – uzrujano širi ruke, a naočale mu poskakuju koliko se živcira.
- Pa dobro, jebemu, nisam odmah invalid ako sam malo dulje bolestan. – velim ja, a on skoči sa stolca kao da sam mu stvarno šamar stisnuo, toliko sam ga sad već uzrujao.
- Zakon je zakon! Vi ne razumijete!
- Ma steram i tebe i zakon, izliječite me više, debili, dabi debili...
To ipak ne kažem glasno. Bojim se da ga ne klopi herc.

Pa se nađem na cesti s novim uputnicama za Nadležnog. Pogledam uz i niz ulicu, pogledam gore u nebo. Osluškujem si utrobu, pokušavam napipati emocije. U kojem god od tri pravca da odlučim krenuti, ne bojim se. Kako je to dobro!

Jedino, da mi se bar tako prokleto, prokleto ne spava...

- 21:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 04.05.2007.

Zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku?

Prije mnogo stoljeća odlučili smo, ili, bolje, nešto je odlučilo, a mi prihvatili, da ćemo postati strojevi kako bismo si olakšali život automatizmom. Brzo smo se predomislili. Nedavno smo se ponadali kako će nam nove tehnologije pomoći osloboditi se novog stanja, ali vraga! – samo smo dobili električni kabel u guzicu.
Ni sveopći nestanak struje više nas ne može vratiti u normalno stanje.

I ne, niste to već vidjeli u Matrixu, tamo ste vidjeli uljepšanu bajku sa sretnim završetkom, san u snu.

- 13:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.05.2007.

Hoću znati, želim znati

Kad ste na bolovanju, pogotovo na dugom bolovanju, glavno pitanje više se ne vrti oko vašeg zdravlja nego oko vašeg posla. Tako da vam ni u jednom trenutku ne bi palo na pamet da ste nešto drugo nego kotačić u velikom stroju.

Nakon dobra tri mjeseca osjetim se jak i sposoban, nakon kraćih priprema i dugih vježbi disanja, nazvati na posao. Kako ne bih mucao i petljao pripremim se kao đače kako ću odgovoriti na jednostavno i logično pitanje „kako si“. Plan je također bio da se najavim i da ovaj put sam donesem „doznake“ od doktora.

Spoji me tajnica sa šefom.
- Nema te tri mjeseca, - veli on. Ajde, bogati! Inteligentno je to zaključio. Srećom, to ne kažem. Kažem:
- A čuj, nije mi dobro. Stvarno mi nije dobro.
- Koja ti je dijagnoza?
Kako da mu sad ja kažem koja mi je dijagnoza. Ni meni doktor Nadležni ne želi reći koja mi je dijagnoza „jer moram misliti samo o laganim stvarima“. Tamo su mi razni doktori i komisije i psiholozi koji su me testirali napisali barem pet onih F-ova, a Nadležni se na kraju odlučio za jedan. Ali mi objasnio nije ništa, samo ponavlja „to je biološki“ kao papagaj. Tako i moj šef:
- Koja ti je dijagnoza?
- Nemam pojma, imam ih nekoliko.
Nezadovoljno mrmlja.
- Doći ću u ured, zato sam nazvao, pa ćemo razgovarati, - velim, računajući kako će mu možda biti jasnije ako mu pokažem papire s dijagnozama.
Nezadovoljno mrmlja. Još pita:
- Kad se vraćaš? Nema te već tri mjeseca.
- Nemam pojma, - velim. Koji mu je k...? Pa zna da sam završio na psihijatriji. Nisam slomio nogu pa da znam da mi za tri tjedna skidaju gips.
Nezadovoljno mrmlja:
- Moram znati.
- Doktor mi ništa ne govori, - još se i pravdam, a doktor mi stvarno ništa ne govori, navodno za moje dobro.
Nezadovoljno mrmlja.
- Ajd, bok, vidimo se sutra...
- Ajbok.

Haha, osim što sam poludio još sam i pobudalastio! Kao, netko će se pitati kako sam. Kapitalizam je proždro sve! Čovjek je radna funkcija. Točka. Jadni moj šef! Ima rupu u svom komadu aparata pa i njegov kotačić trokira. Zato mora znati. Ne zna da znanje kojim barata ne postoji. Aparat radi sam od sebe, bez znanja pojedinih zupčanika.

Trebam ponavljati da u tom trenutku ovake misli nisu prolazile kroz moju glavu? Ni blizu. Samo me shrvala neka iscrpljenost od tog dvominutnog razgovora pa sam zaspao kao beba, dva sata, sve do ručka.

- 11:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2007.

Zlatousti i suci

- Zlatousti, zašto nikad ne osuđuješ zla djela?
- Osuđujete li vi čovjeka ili njegov postupak?
- Postupak, naravno! Što nas se tiče čovjek?
- Licemjeri! Ako vas se ne tiče čovjek, što vas se tiču njegovi postupci?

- 17:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2007.

Rock Around the Clock

Da, život je čudna predstava, činovi se smjenjuju neobično brzo. Vrijeme leti, kažu ljudi, a ja znam da Zemlja leti svojom putanjom oko Sunca i da drugog vremena ne poznajemo. To, naravno, ne smijem spominjati doktoru Nadležnom. Čisto radi preventive; budem li previše rabio svemirske pojmove zaključit će da mi se pogoršalo. To bi bilo vrlo loše sad kad je zaključio da sam bolje. Što i jesam! Bolje sam, puno bolje!

Ali kad sam se već držao kakvog takvog kronološkog reda, neću ni sad preskakati. U priči je, dakle, preda mnom novi posjet Komisiji.

Odem sam ovaj put. Rano. Puno je manje ljudi koji čekaju. Puno, puno manje. Možda zato što nije prvi u mjesecu? Pomaknuli su me za dva dana. Na komisiju moraš doći točno u dan isteka bolovanja, to je još jedno od pravila. Nitko ne zna kakva bi se birokratska katastrofa dogodila ako bi se pravilo prekršilo. Vjerojatno nekakav neopisiv kaos.
Nije me briga. Brzo i lako sam naučio da me ne bude briga. Čemu debelo pomažu i lijekovi.

Neobično brzo stignem na red, jedva nešto više od sat čekanja. Uđem bez velike treme, poučen zadnjim iskustvom.
- Dobar dan, izvolite sjesti. – ljubazno veli jedna žena, a druga žena i muškarac me ljubopitivo gledaju.

Oooops!
Sve se zaljulja. I koncepcija i pod podjednako.

Ispred mene kancelarijski stolac. Iza mene zatvorila su se vrata poput kakve zamke. Sva moja biokemijski uspostavljena mirnoća iscurila mi je kroz stopala kao što voda iscuri iz lonca kad zaliješ cvijeće. Stropoštam se na stolac prije nego primjete da su me noge izdale.
No, k vragu, pa u redu je. Nisam na policiji. Ovo su liječnici, oni pomažu ljudima. Pa i policija, na kraju krajeva, pomaže ljudima, pomaže čak i kriminalcima kad ih uhiti pa ih odvede na kavu i pusti uteći kao onoga na Korčuli. Nema panike.

Pa me žena pita kako se osjećam, a najvažnije od svega, jesam li sposoban raditi. Zateknem se kako mucam i petljam nešto, ali sam izuzetno zadovoljan: mogu govoriti! Nije me zablokiralo u grlu. Čak i mirno sjedim i noge mi ne žele pobjeći neovisno o glavi. To mi da još malo samopouzdanja pa nastavim petljati iako mi je jasno da će se iz tog petljanja slabo što razumjeti. Pomognu mi tako što me prekinu i postavljaju mi pitanja na koja se može odgovoriti s da i ne. Ja ne shvatim (shvaćam sada, naknadno), pa požurim svaki da ili ne potkrijepiti novim petljavinama. Njima se, pak, očito žuri, gužva nije mala, iako je puno manja nego prošli put.

- Još mjesec dana, - kažu napokon. – Dobro je što ste došli osobno, htjeli smo vas vidjeti.

Krenem petljajući objašnjavati kako sam još prošli mjesec došao iz istog razloga ali kako me nisu ni pogledali, ali moj vodopad riječi koji nikako nije htio prestati izgubio se negdje u hodniku ustanove kad je muškarac otvorio vrata i viknuo gromko:
- Sljedeći!

- 10:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se