Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Trupnem, dakle, nazad na stolac. Nisam se jeftino izvukao. Ali znatiželja da vidim kako izgleda psihoterapijski postupak na vlastitoj koži naposljetku je prevladala nad trenutnim paničarenjem.

Ipak, iz očitih razloga neću o tome pisati. Najprije, stvar je potpuno povjerljiva, samo između mene i doktora Nadležnog. Ni moja voljena neće saznati, ili bar ne odmah, sve što se govorilo, a niti moji bliski prijatelji. Osim toga, riječ je o procesu, pa bi trčanje pred rudo moglo samo štetiti. Treće, i ne najmanje važno, ne želim obezvrjediti ozbiljan doktorov posao pretvarajući ga u cirkusku atrakciju na javnom mjestu. Neka mjerila još uvijek treba poštivati!

Što mogu reći jest da je sve izgledalo kao vrlo neopterećeno ćaskanje, pomalo čudno jer nije među prijateljima. Na kraju sam uočio da je to ipak vješto i neprimjetno vođeno ćaskanje, pa sam Nadležnom još jednom morao odati priznanje. U sebi, naravno. Moja stara mantra „surađuj, samo surađuj“ izgubila je sjenku stravičnosti i pretvorila se u dobru volju znatiželje i očekivanja novih nastavaka. Bolovi i neugoda zbog smanjivanja doze lijekova već su gotovo potpuno nestali i napokon sam se opet počeo osjećati – živim!

A mislim da nema boljeg početka od toga kako bi se čovjek opet vratio u život.