Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Kod doktora Nadležnog. Sve je spremno za borbu. Kao i obično postavi mi svoja dva-tri lukava pitanja na početku od kojih je najteže ono „kako se osjećate? “, pa se onda veselo osmjehne i kaže:
- Vama je puno, puno bolje!

Aha! Osokolio me.
- To je zato jer sam počeo pisati blog.
- Je li? Lijepo. Date mi adresu?
Pa mu i dam.
Sad ću mu lakše ispričati o potencijalnim komisijskim zavrzlamama, kad je već tako dobre volje, pomislim, a on kaže:
- Mislim da je vrijeme da se polako vratite na posao. To će vam koristiti. Svakako je vrijeme da se počnete integrirati u društvo i normalne svakodnevne situacije.

Ti boga! Ovo ide kao podmazano. Sad ga samo moram nagovoriti da me skine s tableta...

A on veli sam od sebe:
- Terapiju ćemo prepoloviti. Od sad samo jednu navečer, jutarnju preskačemo, tako ćete biti bistriji tijekom dana.

Za ne vjerovat! Ili čita misli, ili sam ja najtipičniji mogući slučaj kakvih je imao tisuću i još ih opisao kao tipične u nekom znanstvenom časopisu... Ne znam što je gore...
Hmm, još nešto... Još uvijek nisam dovoljno bistar da se sjetim što je ono treće bilo tako važno. Češkam se iza uha, ali to nikad nije pomagalo.

Ipak se sjetim. Psihoterapija. Da me opet ne preduhitri brzo kažem kako bi mi pomoglo da počnemo. Na koncu, bar razgovor ili dva prije nego opet krenem u svijet...

- Svakako, svakako. – veli doktor Nadležni i utanači da se vidimo idući tjedan, pa me veselog otpravi iz ordinacije uz poslovično „pozdravite suprugu“.

A ona je kao Kerber čekala pred vratima da uleti ako što pođe po zlu...