Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Da, život je čudna predstava, činovi se smjenjuju neobično brzo. Vrijeme leti, kažu ljudi, a ja znam da Zemlja leti svojom putanjom oko Sunca i da drugog vremena ne poznajemo. To, naravno, ne smijem spominjati doktoru Nadležnom. Čisto radi preventive; budem li previše rabio svemirske pojmove zaključit će da mi se pogoršalo. To bi bilo vrlo loše sad kad je zaključio da sam bolje. Što i jesam! Bolje sam, puno bolje!

Ali kad sam se već držao kakvog takvog kronološkog reda, neću ni sad preskakati. U priči je, dakle, preda mnom novi posjet Komisiji.

Odem sam ovaj put. Rano. Puno je manje ljudi koji čekaju. Puno, puno manje. Možda zato što nije prvi u mjesecu? Pomaknuli su me za dva dana. Na komisiju moraš doći točno u dan isteka bolovanja, to je još jedno od pravila. Nitko ne zna kakva bi se birokratska katastrofa dogodila ako bi se pravilo prekršilo. Vjerojatno nekakav neopisiv kaos.
Nije me briga. Brzo i lako sam naučio da me ne bude briga. Čemu debelo pomažu i lijekovi.

Neobično brzo stignem na red, jedva nešto više od sat čekanja. Uđem bez velike treme, poučen zadnjim iskustvom.
- Dobar dan, izvolite sjesti. – ljubazno veli jedna žena, a druga žena i muškarac me ljubopitivo gledaju.

Oooops!
Sve se zaljulja. I koncepcija i pod podjednako.

Ispred mene kancelarijski stolac. Iza mene zatvorila su se vrata poput kakve zamke. Sva moja biokemijski uspostavljena mirnoća iscurila mi je kroz stopala kao što voda iscuri iz lonca kad zaliješ cvijeće. Stropoštam se na stolac prije nego primjete da su me noge izdale.
No, k vragu, pa u redu je. Nisam na policiji. Ovo su liječnici, oni pomažu ljudima. Pa i policija, na kraju krajeva, pomaže ljudima, pomaže čak i kriminalcima kad ih uhiti pa ih odvede na kavu i pusti uteći kao onoga na Korčuli. Nema panike.

Pa me žena pita kako se osjećam, a najvažnije od svega, jesam li sposoban raditi. Zateknem se kako mucam i petljam nešto, ali sam izuzetno zadovoljan: mogu govoriti! Nije me zablokiralo u grlu. Čak i mirno sjedim i noge mi ne žele pobjeći neovisno o glavi. To mi da još malo samopouzdanja pa nastavim petljati iako mi je jasno da će se iz tog petljanja slabo što razumjeti. Pomognu mi tako što me prekinu i postavljaju mi pitanja na koja se može odgovoriti s da i ne. Ja ne shvatim (shvaćam sada, naknadno), pa požurim svaki da ili ne potkrijepiti novim petljavinama. Njima se, pak, očito žuri, gužva nije mala, iako je puno manja nego prošli put.

- Još mjesec dana, - kažu napokon. – Dobro je što ste došli osobno, htjeli smo vas vidjeti.

Krenem petljajući objašnjavati kako sam još prošli mjesec došao iz istog razloga ali kako me nisu ni pogledali, ali moj vodopad riječi koji nikako nije htio prestati izgubio se negdje u hodniku ustanove kad je muškarac otvorio vrata i viknuo gromko:
- Sljedeći!