Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Najprije sam dobio pilseve koji su mi rasturili probavni trakt. To sam pripisao mojoj nenaviklosti. U životu sam uglavnom pio samo dvije vrste: andol i aspirin, ovisno o tome imam li vrućicu ili glavobolju. Ostalo su bile iznimke.
Moja draga je, nakon što me Nadležni rezolutno skinuo s kemikalija, pokušala klasičnim pristupom – dobri stari normabel. Ne kao samopropisanu terapiju, nego jednokratno, da se smirim nakon što me nešto jako uznemirilo. Popio sam taj normabel od 2 miligrama (dozu za trudnice i dojenčad) i prespavao idućih 16 sati.
Kad sam napokon došao Nadležnom s rezultatima svih testova, dao mi je moditen. Vrag je odnio šalu, to pije moj susjed šizofrenik. Pristanem piti bilo što, ali ne lezi vraže, nije prošlo dugo i meni se počele tresti ruke kao pijancu, a šija mi se kočila kao da vučem vagon zubima.
Onda mi dok ukine to i da mi neki drugi. Fino, sad mi je šija opet slobodna! Ali čeljust kao da se previše opustila, a slinit sam počeo kao beba. Glupo, ne osjetiš. Draga uđe u sobu i kad me pogleda, samo što se ne rasplače. Koji vrag, pa dobro sam, mislim. Da, jesam, jedino mi iz kuta usne curi slina... A kako i ne bi kad stalno drijemam, i kad ležim, i kad sjedim, pa čak i kad hodam.
Pobjesnim na to!
Nadležni je uporan: stvar je biološka. Ili s njim ili protiv njega. Bez liječenja odlazim direktno k vragu, svaki dan bit će mi kao u dane napada.
„Surađuj, samo surađuj!“
Nadležni mi ispod stola da seroquel. Najnovija generacija antipsihotika. Stvarno je ko neki diler, farmaceutska industrija i narkobosovi mogu si dat' ruke. Krećem s četvrt, pa s pola pa s čitavom dozom, sve pomalo povećavajući kroz nekih desetak dana.
I evo me: snovi šareni, pomalo usporen, spavam dvije smjene svaki dan... ali pišem blog i mogu na kraće šetnje za bolji apetit.
Nisu me zatvorili!
Samo su mi malo zatvorili živčani sustav.
Kemijska košulja je podnošljiva.