Čovjek s vilicom u svijetu juhe

petak, 30.03.2007.

Ekipa s naslvnice (vremeplov u socijalizam)

Podne toga dana. Čekaonica puna kao ujutro pred laboratorijima za vađenje krvi. Pola stanovništva u ovoj zemlji treba psihijatra, pomisliš. A većina kao da je dopala istom doktoru kao i ti. Stari, mladi, svakakvi. Uplakane slomljene žene u jeftinoj odjeći, valjda neke radnice. Pijanci u recidivu popucalih kapilara, tateki potumplanih očiju i drhtavih ruku. Mladići neurotičnih kretnji, mnogi očito u problemima s narkoticima. Tihi i vrlo vrlo mirni muškarci s očima ubojice. Autistične cure s crnim makeupom. Ekipa s naslovnice, kad bi pakao izdavao svoje novine.
Ipak, stvar se brzo razbistri jer ljudi ulaze na tri od četiri vrata. Kad čuješ kuckanje pisaćeg stroja nakon što je netko bio unutra desetak minuta, znaš da će uskoro van. Lagano nadrealno, kao da si se vratio trideset godina unazad, svijet zaboravljenih slika.

Napokon ulazimo žena i ja. Ordinacija je zapravo sasvim mala kancelarija, ali je srećom prozor ogroman, s pogledom na zelenilo.
I eto ga: doktor Nadležni!
Mlađi kit. Prilično mlad, još i dodatno djeluje balavo. To mi se odmah dopadne. Ima oči dječaka, smijuckaju se, iako govori vrlo ozbiljno. Ozbiljno i sluša. Samo mu se te oči smiju i od toga kao da ti bude malo lakše.
Sluša kako sam povraćao, imao proljev i spavao nekoliko sati u pet dana otkako tražim nekog tko će me početi liječiti. I žena i ja fizičke muke pripisujemo lijeku koji uzimam. On me ispituje svašta, prilično detaljno, a tada dugo ispituje i ženu mi, da čuje kako to izgleda gledano sa strane. Osim toga, ja slabo što mogu i reći. Potraje to dosta dugo, mene opet stane obuzimati napad panike. Napokon uvlači papir i kucka energično po nekom prastarom stroju.
Ukida mi ljekove. Ne želi uspostaviti dijagnozu.
Ali ja želim dijagnozu!
Ustrajan je, treba obaviti još pretraga i psihološko testiranje. Sumnjivo mu je nešto i ne želi riskirati. Pokuša me umiriti kako zna i umije, a ja osjećam olakšanje jer više ne moram piti ljekove.
Dugo smo ostali kod njega u sobičku i meni je postalo neugodno zbog svih onih ljudi koji još čekaju.
- A, ne, ne! Prvi put ste ovdje, moramo obaviti posao kako valja, - veli on ozbiljno ispod smijuckavih očiju.
Šarmirao me, gotovo je. Mislim da oni to zovu transfer, ili tako nekako.
Kupio me brzo, iako sam se ja potajno nadao da ću dospjeti nekoj seksi plavuši u najboljim godinama, hrapava glasa i snenih očiju.

- 22:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.03.2007.

U tunelu ti je uvijek drago kad ugledaš izlaz

Tih košmarnih deset dana traženja nadležnog liječnika niti se mogu niti želim detaljno prisjećati. Neprobojna vrata i recepcije, ali i moja smušena tvrdoglavost da poslušam savjete. Iz Vinogradske su me slali u Vrapče, ali nisam htio ni čuti za to, unatoč mantri „surađuj, samo surađuj“. Predrasuda je bila prejaka. Sama pomisao da odem tamo raspaljivala je moju paniku na najjače. Doktor opće prakse nagovarao me da odem na Rebro gdje je navodno vrlo kompetentan tim, no ni tamo me nitko ne bi natjerao, traume iz djetinjstva su me vezale uz to mjesto.
Tako sam obilazio ambulante u nekoliko domova zdravlja i bio otpiljen. Sve se odvijalo kao u ružnom snu. Napokon, valjda u trećem pokušaju, nakon duge i žestoke borbe moje drage sa sestrama-aždajama, dok sam ja susprezao drhtanje na ulaznim vratima zgrade, ove su se smilovale i ja sam bio naručen za pregled u Vinogradskoj, bolnici u kojoj sam se i rodio. Tu sam se rodio pa je red da ovdje i krepam, mislio sam, i zaista sam se osjećao kao da neću preživjeti, da je to kraj, da sam otpjevao što sam imao i da je sve dalje mrak i kaos.
Ali eto, doktor Nadležni je pronađen! Olakšanje, trema i znatiželja.
Kome sam dopao i kako će to izgledati? Nikad me još nisu psihijatrijski liječili.
A taj tračak znatiželje govorio mi je da mrak nije tako crn i da u meni još ima nešto zdravo, jer znatiželja je generalno zdrava, osim možda za mačke.

- 18:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 27.03.2007.

Majmun među zvijezdama (ne na red carpetu)

Da sam se rodio, recimo, negdje u Indiji, čovjek poput mene koji osjeća potrese i slične senzacije, možda bih bio lokalni svetac kojeg selo hrani na drvetu na kraju šora. Jer bi zajednica uvažavala čudnu osobitost jednog među njima.
Čak i u Rusiji, mnijenim, uzeli bi me kao pokusnog kunića na neki od onih instituta za paranormalno. Istok je još uvijek daleko suptilniji prema takvim stvarima od nas zapadnjaka. Što te kod nas snađe? „Valjda vam je jasno da su to sumanute ideje?“ i pljas, kemijskom supstancom ravno u mozak. Ti ćeš nama svemirska zračenja...
Da, sve kao sjekirom, tako funkcionira zapad, uzdanica čovječanstva i svekolikog napretka. Tako funkcionira iz prve ruke i na vlastitoj koži, ne preko sumnjivih antiglobalističkih brošura.
Siguran sam da na zapadu čak ni svi ti buljuci alternativaca i newagera ne bi imali sluha, bagra šarlatanska, i njima su jedino zapadnjačke stvari na pameti. Na primijer, na primijer... eh, lova!
Također vrlo suptilno.

Zato uvijek volim zamišljati kako je nekoć davno moralo biti bolje. Drevni zvjezdoznanci sigurno bi mi znali dati suvisli odgovor. Tko zna, možda bi otkrili kako sam talentiran za astrologiju, kad sam već tako podložan kozmičkim utjecajima.

Ali ne vrijedi kukati nad vremenom u kojem živiš, tu pomoći nema. Astrologija je degenerirala, ona tri mudraca što su potegnula čak do Betlehema vrtjeli bi se u grobovima kao propeleri kad bi im netko kazao kako je njihova plemenita znanost postala rubrika horoskop na kraju novina, a natalne karte i ine stvari izračunavaju dokone domaćice i razni neobrazovani ignoranti koji nijednom nisu prošetali ni do obližnje zvjezdarnice. Suvremeni astronomi koji su njih trojicu i njihove drugove odmijenili opsjednuti su brojanjem i prebrojavanjem umjesto značenjem.
A psihologija, ona je pak premlada. Što ne razumijemo - sjekirom. Otpili živom majmunu tjeme, u mozak par elektrodi, da vidimo kako funkcionira mozak. Aha, serotonin... Šta, onaj ima sumanute ideje o svemiru i anksiozan je? Misli da nešto nije u redu sa svijetom u kojem živi? Sigurno mu fali serotonina, puknimo mu 50 miligrama. Kod majmuna je funkcioniralo...
Da, psihologija je još mlada i misli da smo zapravo majmuni.

Karikiram?
Pa naravno, ja sam sumanut. Meni nikad nije palo na pamet živom majmunu otvarat lubanju da vidim kako radi ljudski mozak.

- 01:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.03.2007.

The Deep Cold Dark Void

- Imate kakvu ideju, što mislite, zašto ne možete spavati? – pita me doktor Nadležni o mojoj kroničnoj nesanici.
- O, ne da mislim, znam točno.
- Ma hajde? Pa baš me zanima, - zapilji se u mene.
Malko se koncentriram, koliko mogu suspregnem drhturavost glasa koja me već mjesecima ne napušta i objasnim iscrpno:
- Zemlja se okreće oko svoje osi. Noću je ova točka na kojoj se mi nalazimo i živimo okrenuta od sunca prema vanjskom svemiru. Tamo iz dubina svemira, pri tome mislim daleko izvan sunčeva sustava, djeluje stanovita radijacija. Nemojte me tako čudno gledati, to će vam reći svaki astrofizičar. E pa, na neki način ja osjećam djelovanje te duboke praznine i to me ispuni nemirom, pa se bojim zaspati. Na nas zrači neljudski i stravično. Nemojte misliti da to uzimam osobno, kao da je neka nepoznata sila uzela mene na pik. Ni blizu tome! Strava i neljudskost jest upravo u tome što nas ta sila niti ne primjećuje, ona nije neljudska jer bi imala štogod protiv ljudi, već je neljudska jer joj ni izvor ni opseg nisu ljudski i da nas ne štiti sunčev utjecaj već bi nas zgazila kako vi ne gledajući zgazite kukca na putu, pomela bi nas ledena praznina...
Do ovog mjesta sam se već malo zanio...
- Nadam se da ste svjesni da vam je ideja potpuno sumanuta i da vam trebaju lijekovi? – pitao me neimpresioniran mojim izlaganjem.
Probam objasniti kako ne vidim nikakvu skrivenu zavjeru iza toga, ali njemu je bilo dovoljno što je čuo. Da. Skrušeno priznam kako bi mi pomogli lijekovi, naravno. Prešutio sam maštariju kojom sam se umirivao i pokušavao uspavati za besanih noći. Bila je to maštarija o nekoj bratovštini koja zna što i ja znam i koja, opremljena dodatnim znanjem i iskustvom bdije noću nad čovječanstvom. Jer, ako sam ja kao pojedinac mogao osjetiti utjecaj Duboke Praznine, valjda su to mogli i drugi ljudi na svijetu, a ako se to događalo i nekad davno, kad radi toga nisu ljude kljukali antipsihoticima, mogli su se i organizirati na dobrobit planete.

I zaista: pomogli su lijekovi. Spavam kao beba, svaki utjecaj je umrtvljen i više ne brinem je li zaštita vanjskih planeta i plinovitih divova dovoljna. Moji su snovi sad šareni i košmarni, ujutro ih zaboravljam.
Sad više ne osjećam ni potrese. Prije bih znao skočiti naglo iz sna jer bi me probudio potres, ali ne potres ovdje gdje živim. Ne, negdje u svijetu, samo ako bi bio dovoljno jak. Moja voljena se već bila navikla, jer bih obično jauknuo i probudio je. Ujutro bismo slušali na vijestima da kažu gdje je bio potres. Rekli bi, svaki put.
I to su potrle pilule. Nije mi žao. Ako sam i bio prirodni seizmograf teško da je od mene moglo biti ikakve koristi. Kakva korist za čovječanstvo ako registriraš potres, a to nije unaprijed? Samo mi je kvarilo san.

- 22:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

...kako izgleda sreća kad se uveća?

Neodlučnost da nastavim s pričom novim nasrtajem na zidine.
Odlučnost da ću se izvući iz ovoga i oporaviti.
Nikakvo čudo da me proglase bipolarnim.
Jedino mi nije jasno zašto nisu postavili takvu dijagnozu svijetu u kojem živimo. Možda i jesu. Ne zove li se to dijalektika?
Kad ozdravim, ostat ću u bolesnom svijetu. Jedini lijek je otići odavde. Treba strpljivo čekati. I šutjeti, jer bi doktor Nadležni to sigurno sasvim krivo shvatio. Za njega i njemu slične ovaj je svijet leglo sreće. Idući put ću ga pitati misli li da je svijet bipolarno poremećen. Sjever - jug, bogati - siromašni, kršćani - muslimani, istok - zapad, ljevica - desnica...
Imaš za to kakvu pilulu, dok?
Meteor posred čela, jedino to. Leglo sreće trebalo bi zatući prije nego svoju sreću počne širiti galaksijom.
Sreća je općenito precijenjena. Može se doživjeti samo s velike, kozmičke daljine, a sve što ljudi rade je grabež, kao da je sreća nešto što će moći i lijevom i desnom prigrabiti, stisnuti i zadržati.
Avetinjska posla i cerek.
Bolje da odmah maznem svoju pilulu.

- 01:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 23.03.2007.

Picina dlaka, retro

Danas (baš danas, petak) kontrola kod doktora Nadležnog.
- Pa, kako se osjećate? - pita.
- O, dobro, dobro. - malo lažem.
Malo časkamo kako doktor s pacijentom, dakle pacijentu pomalo besmisleno, a doktoru pomalo dosadno. Produžuje mi bolovanje za još mjesec dana.
Malo gunđam, ali ne baš uvjerljivo.
- Mislite da biste mogli na posao? - pita me.
Pokolebam se. Nisam baš više siguran. Kalkuliram u glavi koliko gubim od plaće već mjesecima, ali si predočim kako bi izgledao neki od dugih sastanaka na kojem bi me uhvatio nezaustavljiv drijemež i san, ili posvemašnji manjak koncentracije, ili unezvjeren pogled kad mi se štogod naloži da obavim, ili, sačuvaj bože, nešto još gore, poput kompulzivne potrebe da čitam psalme, što je već bio slučaj prije eskalacije krize.
- Pa što su vam rekli na poslu, jeste li se vidjeli s njima? - nuka me on.
- Jesam. Nekako sam stekao dojam da misle kako mi nije nešto bog zna kako ozbiljno. Tim prije što mi i vi previše ne govorite, pa nisam znao najbolje objasniti, osim da imam taj bipolarni poremećaj, ili kako se već to zove, taj ef.
Malo me gleda.
- Od kad ste na bolovanju? - pita.
- Od prvog jedanaestog. A kod vas, otkako ste dijagnosticirali što mi je, pa, negdje od dvanaestog mjeseca kako uzimam ljekove.
- Dobro. Sad ću vam nešto reći. - veli on.
Čovjek je uvijek nekako nepovjerljiv prema sugovorniku kad ovaj izrijekom najavi da će nešto reći. Srećom, sad sam već dovoljno dobro da mogu suspregnuti unezvjeren pogled, možda mi je samo pobjegao na trenutak.
- Kad ste bili došli k meni, - nastavlja moj Nadležni, - odlučio sam riskirati. Sad mi je drago da sam to učinio jer vam je svaki put kad se vidimo sve bolje i bolje.
Sad se ja malo ukakam jer ne znam kakav je to mogao biti rizik.
Odmah stigne odgovor na nepostavljeno pitanje:
- S obzirom na stanje u kojem ste bili trebao sam vas hospitalizirati. Oporavak je dug i mukotrpan, i to bi bilo na barem šest mjeseci. Ali vi ste vrlo dobro kooperirali i vaša supruga mi je bila svojevrsna garancija da ste u dobrim rukama i da ćete se uspješno oporavljati doma, svakako ugodnije nego da ste ležali u bolnici.
Zblenem se malo. Znao sam ja to i slutio, bilo mi je jasno iz nekih opaski i razgovora koje sam načuo tijekom ove odiseje po psihijatrijama. Ipak, kad ti bude rečeno ovako otvoreno...
- Dakle samo dalje s lijekovima, a kad vam bude dobro osjetit ćete to sami, garantiram vam.
Nažvrlja potpis i klepne štambiljom kao da je ovjerio garantni list, a ne onaj doktorski listić s nerazumljivim čvrkljama.

Odlučim da ću mu vjerovati.

- 19:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

...i opet vrtim i opet đon. Tražim pozivni za Samarkand

Čačkam, čačkam,
i opet čačkam
i opet lom.

Kao da jurišam na zidine Samarkanda. Dovoljno mudro a da bi bila glupost, dovoljno glupo a da bi bila mudrost.
Kanda starac i dijete u isti mah.

- 10:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2007.

Odiseja: na kavi s Polifemom

Nakon hitne, potraga za "nadležnim" liječnikom. Svi znaju sve o traženju medicinske usluge u našem sustavu ako nemaš kakvu dobru vezu. Ne želim na to potrošiti ni slova viška. Ljudi ostavljeni da krepaju u kolima hitne, seljakanje ljudi s hercenklopfom iz bolnice u bolnicu, mito za bolnički krevet, čekanje na pretrage po godinu dana s dijagnosticiranim tumorom... svi sve znamo. Nisam bio ni blizu čemu takvom.
Što je zanimljivo je - perspektiva. Dakle, psihotičan si, ali ti nisu dijagnosticirali da si psihotičan, a ti moraš pronaći nekog da ti kaže bilo što i pomogne bilo kako jer si fakat fucked up. Nešto kao: ti si lud, oni su zbunjeni. A zbunjeni, opće je poznato, ne jebe ludog.
Pa je tako i bilo. Nitko te ne j... ni za suhu šljivu.
Sreća u nesreći je način na koji to doživljavaš. Unezvjeren pogled jedino sredstvo komunikacije.
"Ne možemo vas primiti...", "Ne kod nas...", itid. Možda nisam kucao na prava vrata. Možda. Ali dobro je da sam kucao na bilo kakva, u stanju u kom sam bio. Po nekoj svojoj pameti radio sam kako najbolje umijem.
Ipak, najbolja je bila doktorica koju sam zatekao na pustom hodniku pred njezinom ambulantom s kavom u rukama.
- Mi smo prepunjeni, žao mi je! - obraća mi se sućutno dok energično mješa plastičnom žličicom. Prije unezvjerenog pogleda u nju i njezinu žličicu bacam unezvjeren pogled po praznim klupama čekaonice u njezinom carstvu lijenosti na zaboravljenom katu doma zdravlja. Glas mi ne izlazi iz stisnutog grla, srce mi lupa skroz dolje u nožnim prstima, a kapljicu znoja osjećam svim bićem dok mi se cijedi niz kralježnicu u utor guzice. Svaki nerv ponaosob mi je kao Teslin primopredajnik na Long Islandu, a babuskara u menopauzi odjevena kao hipi procvrkuće mi:
- A zašto ne zvrcnete početkom idućeg mjeseca? Iako, ništa ne garantiram...

Aha. Da zvrcnem... Kao i uvijek tih dana, radnja prelazi u slow motion, ma kakva radnja, čitav svijet, vidljiv i nevidljiv, usporava se baš kao na filmu, glasove kao da čujem daleko u nekoj bačvi kako ječe i moj jedini pravi, snažni, istinski i zdrav poriv je da raspalim po toj njezinoj plastičnoj čaši da odleti daleko, daleko niz prazan hodnik. Sjećam se, jedino što sam bistro pomislio bilo je kako bi bio gušt gledati tu kavu kako će se razletjeti sad kad sam u sloumoušnu. Zašto ne zvrcnete...

Ali naravno, moja jedina zakonita bila je čitavo vrijeme tu. Ona unaprijed zna svaku moju pomisao, psihotičnu ili ne, i njezina ruka već blago, ali čvrsto, vuče rukav. Ruka se ostaje tresti tamo gdje je i bila, a kava nestaje za vratima zajedno s kandžama što su je nosile.
Mora negdje postojati neki nadležni doktor za mene, pomislim, a moja žena kimne glavom. Još pomislim kako mi je za taj dan dosta i previše, a ona opet kimne.

Krenemo doma, polako se vraćam u brzinu, ali mi ne izlazi iz glave slika lebdeće kave u medicinskoj bjelini čekaonice i vrisak koji bi dolazio negdje iz dubine nevidljive bačve.

- 01:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2007.

Sunce izađe i zađe, zemlja se okrene... Blogom oko vruće kaše

Ovaj blog sam započeo jer sam osjetio potrebu ispričati svoju priču.
Jednu od svojih priča.
Pritom sam imao na umu izbaciti iz sebe to što me kolje već skoro pola godine, (moj "nadležni" doktor tvrdi da je to i malo dulje). Htjedoh pomoći samom sebi (Uvijek moraš pomoći samom sebi, to je jedino pošteno. Što manje druge gnjaviš, to čišći računi). Ali to sam mogao i tako da uzmem staru bilježnicu. Ali, nek ide u svijet, pomislih, priče o tuđim nevoljama mogu nekom biti i poučne, nikad ne znaš.
Zadao sam sebi, kad sam počeo, da ću se držati isključivo priče. Nisam htio pisati o pisanju, o blogu, i kako to već bude. Ali ispalo je da je priča za mene poprilično vruća kaša, pa sam oko nje kružio, kružio, kako i treba ako si pošten mačak vrijedan svog ofucanog krzna koje nosiš kroz sedam ili devet ili koliko već života. I nisam razočaran, dobro je kružiti.
Ali šta. Eto me sad kako pišem o napisanom i objašnjavam (samom sebi) što je pisac htio reći.
Jok. Nešto se dogodilo, a ispada da je i to dio priče. Mačak je liznuo i ipak se opekao. Ništa strašno. Tek, zadnji post izazvao je reakciju koja me natjerala da se zamislim. Taman sam ga bio napisao kad me spopali isti simptomi koji su me tresli tamo pred vratima psihijatrijskog hitnog prijema. Neću ih opisivati, ne ponovili se. Dva se dana oporavljam, uspješno.
Zadao sam si što sam si zadao, opekao se, obliznuo, i shvatio. Blog je ljepljiva stvar. Pišući ga kad tad moraš i o njemu pisati. Čitajući ga, brzo se prilijepiš za neke pročitane pa ih moraš i komentirati. Otvorivši svoj blog našao si se u posebnom svijetu koji ima svoje granice i stanovnike.
Oprostite mi na ovom otkrivanju tople vode.
Jer to nije sve; dok sam pričao priču, blog je postao i dio te priče, ljepljivac se ubacio drito u radnju! A to je već, molim, sasvim osobno!
Sad sam se našao pred dvojbom. Naime, nakon dva ili tri mjeseca pitao sam šrinka hoćemo li raditi kakvu psihoterapiju, a ne da me samo kljuka seroquelom. Ne, ne, nikako, nije vrijeme za to, rekao je mudro. I sad vidim da je imao pravo. Još nije vrijeme za ispumpavanje septičke.
Ali ovaj me ljepljivac odmah pošteno uhvatio pa me eto ovdje gdje pišem o njemu, okrenuvši još jedan krug oko vrele kaše.
Kao i većina dvojbi i ova će se raspetljati sama od sebe.
Jedan okret zemlje i sutra će se već znati što se nije znalo danas. I zaboraviti ono što se znalo.
Ponekad se pitam, ne okreće li se i naš svijet oko neke svoje vruće kaše...

- 00:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2007.

F, a nije F1

Psihijatrica na hitnoj bila je ljubazna i profesionalno empatična, nekako suzdržano draga. To je osokolilo već započeto djelovanje sunca u mojoj psihološko-biokemijskoj nutrini, pa sam se malo umirio, iako mi usta i glas još uvijek nisu odgovarale na zapovijedi mozga.
Kasnije, kad sam se mogao nasmijati patetičnosti vlastite situacije razabrao sam i patetičnost sistema s kojim sam se uhvatio u koštac: sestre su bad guys, zadužene za filtraciju, a liječnici su onda good guys koji one koji napokon prodru k njima tretiraju humanije. Ironično, bolnica se zove "Sestre milosrdnice".
Moja mantra "surađuj, surađuj" urodila je zaključkom kako "sada nema indikacija za hitnu psihijatrijsku hospitalizaciju". Dijagnoza za prvu ruku F41,2 (koja se kasnije proširila na F41, F43, a još kasnije na F21 i F23, na čemu je za sada i ostala). Nemam pojma što je to, ali dobijem tablete Luxeta. Kasnije mi netko kaže kako to piju PTSP-ovci. Još su mi preporučili kontrolu nadležnog psihijatra za tjedan dana. Dakle, imam tjedan dana da pronađem psihijatra. I to nadležnog. Ali to nije ni izbliza lako kako izgleda, psihijatri su poput runolista: rijetki i zaštićeni obitavaju na nepristupačnim mjestima.

- 19:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.03.2007.

Ludlud se popeo na stolac. Sinulo mu je pa propovijeda svom desktopu

Zanimljivo je kad moraš djelovati iz pozicije slabosti. Nekad, uvijek bih polazio s pozicije snage. Pa polako smanjuješ, prilagođavaš brzinu drugima. Kao kad voziš, sigurnost ti daje znanje kako još rezervne snage drijema u motoru. Započinjati svako božje svakodnevno djelovanje s pozicije slabosti neugodno je do zla boga, ali je zanimljivo i daje novu perspektivu. Vidiš sebe u novom svjetlu, ali vidiš i svijet.
Na primjer, odjednom su svi pažljiviji u ophođenju s tobom. Vrlo brzo uvidiš da je to ono što bismo svi trebali biti prema svima, uvijek. Uvidiš kakav si sve bio i prema kome i zašto. Sve me stid, zaista. Više se ne mogu sjetiti pravog razloga za svu onu "nepotrebnu upotrebu sile" tako često u životu. Znam, sigurno je uvijek bio neki dobar razlog, ali sad mi ne izgleda drugačije nego kao čista obijest. Izgovora se više ne sjećam, samo tog osjećaja obijesti. Biti jak izaziva obijest. A pri tom bi netko tko me pozna vjerojatno rekao kako sam se manje više uvijek ponašao kao pristojan, čak pitom čovjek. Ako se ja osjećam obijesnim, kako tek mora biti u doista bezobzirnih ljudi?
Svijet potiče bezobzirnost. Kapitalizam i sva ta sranja koja me uopće ne zanimaju. Svi lažemo oko jedne lažne konstrukcije i svi znamo da lažemo i uporno i dalje lažemo, a laganje je strahovito zamorno. Zamorno je pojedincu s njegovim sitnim, intimnim, ako hoćete, banalnim lažima, a kako tek neće biti kad tom već opterećenom i od sebe sama zamorenom pojedincu natovarite i beskonačno breme civilizacijskih laži, gorku popudbinu povijesti čovječanstva, da je nosi i da se s njom nosi od koljevke pa do groba, ili kako se to danas popularno kaže "kroz cjeloživotno obrazovanje".
Svijet potiče bezobzirnost, biti jak je prava stvar, a već unaprijed je svatko slab jer se pod bremenom i rodio, dakle treba lagati, lagati o snazi. Pa se još više umoriti pod bremenom sve veće laži.
Krenuti s dna, iz slabosti, moglo bi biti osnažujuće iskustvo. Nema laži i snaga se vraća, a snaga je očišćena i pročišćena od popudbine, od obijesti i oholosti, i ima novu kakvoću.
Nekad sam bio jak, a nisam znao da sam zapravo slab. Sad kad sam slab, kao da sam dobio novu, pravu snagu. Što sve čovjek nauči dok je živ!?! Ma sve to već negdje piše, znam, sve je to već netko rekao, ali nemaš uvijek iste oči kojima čitaš ni uši kojima slušaš.
Gluho je doba. Nedjelja. Svakom želim mir u srcu, svakom jakom peace in heart, a svakom slabom peace in mind.

- 02:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 17.03.2007.

I kada gubim veliku igru igram je potpuno fer...

Otkako sam na pilsevima sanjam u boji. Čuo sam već bio o toj razlici između crno bijelog i sanjanja u koloru, ali nisam pridavao značaj, drugim stvarima sam se bavio u snu. Tek kad sam otkrio prštav kolorit mojih novih snova shvatio sam grandioznost razlike. No ne treba tome pridavati nepotreban značaj. Sad, na primjer, snove odmah zaboravljam.
Otkako sam na pilsevima druge su stvari primjetnije. Puno mi se češće spava, pa tijekom dana obavezno odrapim dvije do tri runde na onih već odspavanih desetak noćnih sati. Katkad mi čitavo lice naotekne i oči mi se sklapaju taman sjedio na vjetrovitoj ogradi mosta: moram prileć. Nabacio sam pokoji kilogram, iako još uvijek ne i viška, usporen sam i snen i sve mi je ravno. Nema uzrujavanja, ali nema ni oduševljenja. Drogiran. Uspješno saniran pacijent u najboljem smislu te riječi suvremene medicine.
Ipak osjećam, na neku čudnu foru, ljekovitost svog tog silnog spavanja. I inače spor, sada još sporiji, bolje zamjećujem što bi mi inače promicalo, i zanimljivije mi je promatrati ljude, što sam ranije izbjegavao.
Skembali su me. Surađujem. Dobro mi je biti spor. Sreća što se to poklapa s mojom prirodom pa mi je došlo ko kec na desetku. Kao u nekom usporenom filmu zamjećujem besmislenost sve te užurbanosti oko sebe i ljudi me više neko ikad podsjećaju na mrave. Iako je to kriva usporedba, jer u mravljoj titravoj užurbanosti ima nekog reda, ljudski je mravinjak kaotičan. Možda mi nedostaje veća perspektiva. Mi ljudi više smo nalik stoci, krdu pa iako trenutno izoliran snom i biokemijskim učinkom ljekova još uvijek dobro osjećam svo nervozno gurkanje svih mojih sukrdnika. Bizonovo tele koje je stalo jer razmišlja, a dok razmišlja ne može hodati, razmišljanje ga umori pa mu se spava. Tako se otprilike osjećam.

Ali ta suradnja nije baš išla tako glatko od samog početka. Lako govorim što sad govorim. Najprije su malo eksperimentirali, a ja nisam mogao drugo do već poslovičnog - unezvjerenog pogleda.

- 22:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2007.

Napokon saznam zašto je Kožarić prizemljio sunce

- Gdje stanujete? - pita sestra na prijemnom hitne.
Gledam je unezvjereno.
Moja žena kaže ulicu.
- Ne znam spadate li k nama... - vrti ova glavom. Kao za peh, mojom ulicom prolazi granica područnih uprava. Aždaja nije lijena nazvati kako bi provjerila. Želi nas ekspedirati, to je očito. Znojim se još više, tresem se još više, kao uzet sam, ne mogu govoriti. Ne bih imao što ni kazati, ne mogu misliti. Samo kovitlac osjećaja, a svi negativni. Nikad se u životu nisam bojao, sad se tresem ovdje ni zbog čega, zapravo, zbog gluposti i malo birokracije. Taj kretenski osjećaj nemoći raspaljuje u meni bijes, a nikad u životu nisam bjesnio. Kao u nekoj spirali, ti bjesovi podbadaju jedan drugog negdje na dnu mog trbuha i osjećam da ću se srušiti, crnilo mi se navlači na oči, glasove kao da čujem iz daljine. Ako padnem gotovo je, spakirat će me u košulju, kemijsku ili platnenu, svejedno, i neću vidjeti sunca mjesecima...
Sunce! Sunce je jako važno, Sunce je najvažnije.
"Samo surađuj, samo surađuj..."
Kako, do vraga, kako?
Pomisao na sunčev sjaj kao da kapne dvije kapi utješnog svjetla u kaos u mojim grudima, i ja se ponadam kako bih se mogao malo sabrati, dovoljno da sve ovo prođe.
- U redu, ovaj put ćemo vas primiti, ali to je samo ovaj put - sad već iz velike daljine čujem glas jedne od zmajolikih žena, - Sjednite malo, potrajat će. Doktorica će vas pozvati.

Nekako isteturam van, i dok moja voljena sređuje papirologiju sjednem na neki stolac ostavljen pred ulazom. Nešto poznato i blago dotakne mi lice.

Sunce!

- 18:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2007.

Prisjećam se mnogih stvari, ali pamtim jedan doživljaj...

Prije nekoliko godina, nazvao me Z. i rekao kako je jedan naš zajednički poznanik završio u Vrapču. Odlučili smo posjetiti frenda. Dospio je tamo nakon malog kućnog kravala u kojem su letjeli tanjuri. Bio je student, živio s majkom, a žena je valjda zaključila kako je prevršio mjeru i pozvala policiju, koja je pozvala hitnu. Dospio je u ludaru na tri mjeseca. Klasika. Sve mi je to izbrifirao Z. dok smo se vozili tamo.
I.-a smo pronašli lako, i susret me dojmio. Nismo bili bliski, bio je dosta mlađi, nisam ga dugo ni poznavao, ali nakon dva mjeseca što se nismo vidjeli jedva sam ga prepoznao. Učenik nekoliko borilačkih sportova sad je bio debeljuca pospana pogleda s jedva toliko snage da nam se nasmiješi.
- Ako ikad dospiješ ovamo, samo surađuj. Samo surađuj.
To je, otprilike, bilo sve što je I. htio i mogao reći. Još je i dodao kako se zeznuo što je spomenuo Krista, ali to je bilo vrlo nerazumljivo i očito mu je, drogiranom, bilo teško nešto povezano ispričati. Samo surađuj, samo surađuj, ponavljao je svoj bottom line. Ne hvala, nemam namjeru dospjeti ovamo mislili smo i Z. i ja svaki za sebe i odahnuli kad smo napokon otišli.

"Samo surađuj" prolazilo mi je neprestano kroz glavu dok sam vrlo, vrlo nesigurno koračao prema aždajama u kutama. Ali bilo je nekako očito da me se one žele otarasiti, a ne dokopati, pa se moja nesigurnost umnogostručila. No ipak nisam prestajao mantrati: samo surađuj...

- 14:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2007.

Pad Valinora danas (vilenjačka borbena, ali i tužbalica, kako je običaj u vilenjaka)

Nisam paranoidan
doktore, časna riječ,
ali netko me gleda 0-24.
To je Oko Sauronovo.

Nisam šizoidan
doktore, časna riječ,
ali netko mi govori 0-24.
To su Usta Sauronova.

Nisam apatičan
doktore, časna riječ,
ali nešto me vuče dolje 0-24.
To je sigurno Prsten Sauronov.

Nisam anksiozan
doktore, časna riječ,
ali malo se bojim i vas i vaših kolega
i svih tih trgovaca što me salijeću 0-24.
To su Sluge Sauronove.

Nisam fobičan
doktore, časna riječ,
ali masa bezdušnih mrkih spodoba gura se ulicama 0-24.
To je Vojska Sauronova.

Nisam melankoličan
doktore, časna riječ,
ali oko mene je siv, zagušljiv i pust vilajet.
To mora biti Mordor, Zemlja Sauronova.

Pa ipak, doktore,
ja se ne bojim.
Nije mi klonula ruka od mača
niti sam spustio Pouzdan štit.
Istina mi je znana i dana.

Moćni je Sauron sitna riba jer
i on bje sluga tek strašnoga Morgotha.

Avaj, avaj i triput jao!
Najebasmo, braćo Vilenjaci.

Njemu nećeš podvaliti
svoje pilulice
doktore, časna riječ.

- 13:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Nacrtajte to svojim riječima

- Pa, recite, kako se osjećate? - pita doktor.
Gledam ga unezvjereno, sjedimo sučelice.
- Slobodno, svojim riječima. - frajer rutinira.
Kaos je neopisiv.
- Kaos je neopisiv - velim ja, glupo mi je što to uopće moram govoriti.
Mudro klima glavom prikrivajući da je njegov red za unezvjereni pogled.
Štreber prokleti medicinarski! A trebam ga, kaos treba raskaositi. Kasnije ću se već snaći sam, kao i uvijek.
Kasnije, kad smo došli do "anksioznosti" i sličnih mudrih riječi poput "maniriranja" ili "stilizacije", tu zapada u logoreju. Ipak, zaorali smo nekako, posijali smo nešto i plodovi zriju.
Ali nema kaleža bez potrage (da ne kažem nema grala bez questa), sad, nakon toliko mjeseci, sve izgleda lako. Sad, kad su aždaje u kutama dobile pitomija lica.

No tog su prvog dana još bile višeglavo čudovište, hidra iza prozora prijemne recepcije i korak prema njima činio se kao korak prema giljotini.

Iako je neopisiv, kaos ima neobičnu moć izazivanja strave u čovjeku, i samo me to natjeralo da korak i učinim. I giljotina je bolja od ovog, mislio bih tada da sam bio u stanju misliti. Pretpostavljam da sam tu misao osjećao.
Noge su se pokrenule.

- 02:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2007.

O, o, ooo, život što je tooo? Čuvaju ga aždaje u kutama

Život je općenito precijenjen. Svijest je ono što se računa. Bez svijesti, život je manje više sluzava, smrdljiva i truljenju sklona biološka činjenica sa sposobnošću prokreacije. Valjda otud i strah od gubitka razuma, budući da je razum dosta usko vezan uz svijest.
Ali nije mi sad do kvazifilozofskih definicija. Hoću reći kako je teško ostati normalan u svijetu koji nenormalno uzima kao glavni kriterij, standard normalnosti. Postoje, tako, neke stvari koje nikad ne smijete reći psihijatru. Njima je strašno stalo do toga da volite život, pogotovo svoj život, i ako dovedete u sumnju taj tabu u opasnosti ste da vas proglase suicidalnim, a vama samoubojstvo nije palo na pamet ni u pričuvi.
Također, jako im je važna motivacija. Nedao bog da niste motivirani. Vi uvijek morate nešto željeti, nešto htjeti, kovati dugoročne i kratkoročne planove i imati ambicije. Pa ako na stvari gledate pomalo drugačije nego većina ostalih, naći ćete se u vrlo nezgodnoj diskrepanciji između vlastitog zdravog razuma i općenito prihvaćenih mediokritetskih uvjerenja. Nije čudo da će vam dati pilule i zdrav razum proglasiti bolesnim.
Nekoliko svjetskih laži mi pada na pamet, i volio bih naći čovjeka koji nije popušio barem jednu od njih.

Na primjer:

Život je neprocjenjiv. Na prvi pogled to je jedino što imamo. Licemjerje je u tome što nam to neprestano ponavljaju, a crna kronika je ipak uvijek na naslovnicama. Život ne vrijedi ni poštena obroka, ljudi ginu ko muhe samo na prometnicama, a svi na to pristaju kao da je to normalna pojava. Gangsteri pucaju u prolaznike, teroristi ubijaju kog stignu jer im vlastiti život nije važniji od života nekog kukca. Mislite da sam banalan? Aha, čudno izgleda ovako napisano, ali reći ću vam što je zapravo banalno: život. Ostalo je uljuljkavanje u samozavaravanje.
Svijet je lijep. Je, na razglednici. Priroda je surova i nehumana. Ekolozi bi krepali za tri dana bez civilizacijske logistike. Živimo na planetu na kojem smo pola vremena u mraku, a to je ipak najbolje mjesto u svemiru na kojem se može živjeti. A da bismo mogli živjeti kako živimo, i to malo mjesta što imamo zagađujemo.
Sveopći napredak. Kad zemaljska kugla obiđe svoju putanju oko sunca, za godinu dana nađe se točno na onom mjestu na kojem je bila. Ipak, iz godine u godinu mjeri se napredak. Pa dobro, priznajem nekakvu promjenu, ali iz godine u godinu sve se zapravo ponavlja, u varijacijama. Kamo svijet napreduje? Pa, nikamo, vrti se. Izgleda da su starije civilizacije bile mudrije pa su gradili stonhedge i piramide i jasno pokazali što se zapravo događa.
Tko je bogat taj je i pametan. To su vjerojatno izmislili bogatuni kako bi se malo umirili. Tko je pametan, taj se i obogati, druga je varijacija iste laži. Nemam ništa osobno protiv imućnih ljudi, ali kad bi koji od njih bio u stanju malo razmisliti, nikad ne bi povjerovao u svoju superiornost u bilo kom pogledu. Bogati su bogati radi općeg konsenzusa. Pametni ljudi bi, na primjer, izbjegli upotrebu novca u svojoj civilizaciji.
Doručak je najvažniji obrok. To vam tupe od kad znate za sebe, svi, od liječnika do brižne bakice, od djetinjstva pa do neslavne mirovine. E pa, doručak nije najvažniji obrok! Već u Hrvatskoj ima 60% pretilih, odnosno prekomjerno teških. Još je gore u naprednijim (vidi o napretku gore) zemljama. Ne treba biti Einstein da bi se uočila veza: ljudi se debljaju jer svako jutro bespotrebno žderu. Kome je moglo pasti takvo što na pamet; jesti na prazan želudac. I to proglasiti zdravim. Znam ljude sklone debljanju koji se svakodnevno maltretiraju izbjegavajući jesti navečer. Liježu gladni i proklinju sebe i život, ali ustraju jer tako drže liniju pod kontrolom. Kakav gaf! Čemu patiti glad po noći, a onda se ujutro obždrati, sve pod izlikom kako im treba snage za naporan dan. Umjesto da jedu, kako bi i bilo normalno, kad je sunce već visoko i kad su zaista gladni.

Negdje je nešto ozbiljno pošlo krivo. Na prijemnom šalteru psihijatrijske klinike nisu mogli znati kako gledam na stvari, na svijet oko sebe. Svi znamo da sam u pravu, a ipak se pravimo da nisam, pa ja, normalan, tražim pomoć od predstavnika nenormalnog dijela čovječanstva da mi pomogne biti nenormalan, da se uklopim u njihovu sliku. Oni nisu mogli znati što mislim, pa ipak su me htjeli odbiti.
Okrenuo sam se bez riječi da odem, ali me ona koju volim zgrabila za rukav i okrenula ponovo licem prema aždajama u bijeloplavim kutama.



free stats

- 15:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2007.

Karta za dvoje

I raj bi za Adama brzo postao pakao da je ostao sam, pretpostavljam. Ali vodiš li za ruku u zjalo pakla onoga kog voliš, pitao sam se, a i sad se pitam?

Što ti je akustika, buraz! Sve je palo u vodu, pomislio sam. Kako i ne bih, nikad još nisam čuo takav PLJUS. Zapravo, u vodu sam pao ja. I još ronim, a oko mene ničeg. Lukavo sam shvatio: da je sve palo u vodu, sad bih vidio nešto od toga, jer sam očito pao i ja. To mi je vratilo nadu, još se samo trebalo pravilno orjentirati.
Hluuunk... hluuunk...hluuunk!
Sonar se čuje iz smijera koji mi se nikad nije sviđao, no trenutno si ne mogu priuštiti odveć izbirljivosti.

Rano jutro, sedam. Sestra je otvorila vrata i ja sam predao iskaznicu. Nisam. Moja žena je.
- Možete ući, - veli sestra ubrzo.
Moja draga i ja ulazimo zajedno.
- Obično ne primam ljude u paru, - gunđa liječnik.
Ja se bez riječi okrećem da odem.
- Ovaj put ćete morati napraviti iznimku, - veli moja žena i zaustavlja me povlačeći mi rukav.
Doktor diže obrvu.
- N...nije mi dobro... - jedino je što mogu propentati gledajući ga unezvjereno.
Uzvraća mi unezvjeren pogled i sjeda za svoj stol.
- Najbolje da odmah napišemo uputnicu za psihijatriju, hitnu. Idite smjesta. Hoćete moći sami? Ne trebam nikog zvati?
Možemo sami.
I danas se pitam kako sam tada morao izgledati i što je taj nesretni lječnik morao susresti u mom pogledu kad me odmah poslao u ludaru. Ne sjećam se više, ali mislim da je ipak neko vrijeme razgovarao sa jedinom mi.

Predigra je svršila, vrata još uvijek čekaju, ali u mulju moje svijesti nazire se vrlo bitna novost: stisak drage i poznate ruke.
Ja ovdje ne stojim sam!

- 00:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.03.2007.

Tek sad kužim zašto Neda lakše kaže "da"


Bio sam bahat, to ti je.
Brkao sam predrasude i uvjerenja. Mislio sam: barem su neke stvari jasne kao dan! Ne, ja nisam imao što tražiti pred vratima psihijatra, a da bahatost bude potpuna, mislio sam da tamo nemaju što tražiti ni drugi. Kog vraga, pa barem nije neki problem srediti se!
Oni te samo nakljukaju kemikalijama.
Glupani i štreberi, neostvareni kirurzi koji misle da mogu mesariti po tuđem umu kako to rade po tijelima.
Kog vraga hoće ti pitiespiovci deset godina poslije rata? Svaka čast, ali dajte malo ljudi...
Ovaj svijet i tako nije normalan, kako uopće znati tko je zdrav?

E, a tada, tada je došao dan raspada sistema, moja mala unutarnja kataklizma i ja sam se našao pred vratima na koja prije toga ne bih ni mrtav. Pa, zapravo, i bio sam na neki način mrtav. Najednom ništa nisam mogao sam. Najednom ništa nisam mogao. Pomoć, pomoć, pomoć, bilo tko, bilo što, bilo je jedino što sam mogao razumljivo reći. Bijes, stid i strah, da, prvi put neki neopisivi strah. Strava nad posljednjim tračkom svijesti koji mi je pod kontrolom volje i koji mi govori da sam bespomoćan.
Sad sam molio za bilo kakve tablete.
Sad sam htio da mi bilo tko kaže što mi je.
Sad mi je u sekundi sinulo kroz kakav pakao prolaze svi ratni i neratni prolupali. (Opet stid.)
I sad sam jedina briga samom sebi bio ja sam, kakav svijet! (Opet srditost.)

I odjednom, stvari više nisu bile tako bjelodane, a na moje veliko čudo to im je tek sad dalo potpunu jasnoću. Znači, zato Neda mnogo lakše kaže "da"...

Doći pred vrata je velik dio posla. Ali ulazak je već posao za sebe.



- 23:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Zašto lažemo čim zinemo? Gdje su ta vrata?

Znao sam da će se prije ili kasnije dogoditi. Pao sam im u ruke. Njima? Kome "njima"? Pa psihijatrima, doktorima, komu drugom.
Hmmm, odmah na početku zvuči paranoidno. I odmah sam izrekao laž. Nisam nikome pao u ruke, sam sam došao. I ništa nisam znao unaprijed. Da, ponekad kažem samom sebi: "znao sam da će se ovo dogoditi", ali ako bih htio biti sasvim iskren, tada bih rekao: "bojao sam se"... Svi se mi pomalo bojimo da ćemo skrenuti, svatko na to pomisli u nekom trenutku u životu, pa sam tako i ja. A jednog tmurnog jesenskog jutra to se dogodilo.
Našao sam se pred vratima hitne psihijatrijske klinike...
Teško je naći pravu točku za početak priče, ali na to se mogu vratiti i kasnije. Tog jutra našao sam se pred vratima i u izmaglici i drhtavici uskomešanog uma ipak sam znao da više ništa neće biti isto kad jednom uđem.
Danas se pitam nije li tako sa svim vratima ovog svijeta? Tu je još i problem portira, svaka vrata imaju svog čuvara, no to je također prerano spominjati.
Vrata su dobra točka za početak priče jer sam upravo sada u potrazi za vratima.
Ali ovaj put želim van.

- 14:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se