Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Tih košmarnih deset dana traženja nadležnog liječnika niti se mogu niti želim detaljno prisjećati. Neprobojna vrata i recepcije, ali i moja smušena tvrdoglavost da poslušam savjete. Iz Vinogradske su me slali u Vrapče, ali nisam htio ni čuti za to, unatoč mantri „surađuj, samo surađuj“. Predrasuda je bila prejaka. Sama pomisao da odem tamo raspaljivala je moju paniku na najjače. Doktor opće prakse nagovarao me da odem na Rebro gdje je navodno vrlo kompetentan tim, no ni tamo me nitko ne bi natjerao, traume iz djetinjstva su me vezale uz to mjesto.
Tako sam obilazio ambulante u nekoliko domova zdravlja i bio otpiljen. Sve se odvijalo kao u ružnom snu. Napokon, valjda u trećem pokušaju, nakon duge i žestoke borbe moje drage sa sestrama-aždajama, dok sam ja susprezao drhtanje na ulaznim vratima zgrade, ove su se smilovale i ja sam bio naručen za pregled u Vinogradskoj, bolnici u kojoj sam se i rodio. Tu sam se rodio pa je red da ovdje i krepam, mislio sam, i zaista sam se osjećao kao da neću preživjeti, da je to kraj, da sam otpjevao što sam imao i da je sve dalje mrak i kaos.
Ali eto, doktor Nadležni je pronađen! Olakšanje, trema i znatiželja.
Kome sam dopao i kako će to izgledati? Nikad me još nisu psihijatrijski liječili.
A taj tračak znatiželje govorio mi je da mrak nije tako crn i da u meni još ima nešto zdravo, jer znatiželja je generalno zdrava, osim možda za mačke.