Čovjek s vilicom u svijetu juhe

ponedjeljak, 26.03.2007.

The Deep Cold Dark Void

- Imate kakvu ideju, što mislite, zašto ne možete spavati? – pita me doktor Nadležni o mojoj kroničnoj nesanici.
- O, ne da mislim, znam točno.
- Ma hajde? Pa baš me zanima, - zapilji se u mene.
Malko se koncentriram, koliko mogu suspregnem drhturavost glasa koja me već mjesecima ne napušta i objasnim iscrpno:
- Zemlja se okreće oko svoje osi. Noću je ova točka na kojoj se mi nalazimo i živimo okrenuta od sunca prema vanjskom svemiru. Tamo iz dubina svemira, pri tome mislim daleko izvan sunčeva sustava, djeluje stanovita radijacija. Nemojte me tako čudno gledati, to će vam reći svaki astrofizičar. E pa, na neki način ja osjećam djelovanje te duboke praznine i to me ispuni nemirom, pa se bojim zaspati. Na nas zrači neljudski i stravično. Nemojte misliti da to uzimam osobno, kao da je neka nepoznata sila uzela mene na pik. Ni blizu tome! Strava i neljudskost jest upravo u tome što nas ta sila niti ne primjećuje, ona nije neljudska jer bi imala štogod protiv ljudi, već je neljudska jer joj ni izvor ni opseg nisu ljudski i da nas ne štiti sunčev utjecaj već bi nas zgazila kako vi ne gledajući zgazite kukca na putu, pomela bi nas ledena praznina...
Do ovog mjesta sam se već malo zanio...
- Nadam se da ste svjesni da vam je ideja potpuno sumanuta i da vam trebaju lijekovi? – pitao me neimpresioniran mojim izlaganjem.
Probam objasniti kako ne vidim nikakvu skrivenu zavjeru iza toga, ali njemu je bilo dovoljno što je čuo. Da. Skrušeno priznam kako bi mi pomogli lijekovi, naravno. Prešutio sam maštariju kojom sam se umirivao i pokušavao uspavati za besanih noći. Bila je to maštarija o nekoj bratovštini koja zna što i ja znam i koja, opremljena dodatnim znanjem i iskustvom bdije noću nad čovječanstvom. Jer, ako sam ja kao pojedinac mogao osjetiti utjecaj Duboke Praznine, valjda su to mogli i drugi ljudi na svijetu, a ako se to događalo i nekad davno, kad radi toga nisu ljude kljukali antipsihoticima, mogli su se i organizirati na dobrobit planete.

I zaista: pomogli su lijekovi. Spavam kao beba, svaki utjecaj je umrtvljen i više ne brinem je li zaštita vanjskih planeta i plinovitih divova dovoljna. Moji su snovi sad šareni i košmarni, ujutro ih zaboravljam.
Sad više ne osjećam ni potrese. Prije bih znao skočiti naglo iz sna jer bi me probudio potres, ali ne potres ovdje gdje živim. Ne, negdje u svijetu, samo ako bi bio dovoljno jak. Moja voljena se već bila navikla, jer bih obično jauknuo i probudio je. Ujutro bismo slušali na vijestima da kažu gdje je bio potres. Rekli bi, svaki put.
I to su potrle pilule. Nije mi žao. Ako sam i bio prirodni seizmograf teško da je od mene moglo biti ikakve koristi. Kakva korist za čovječanstvo ako registriraš potres, a to nije unaprijed? Samo mi je kvarilo san.

- 22:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se