Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Otkako sam na pilsevima sanjam u boji. Čuo sam već bio o toj razlici između crno bijelog i sanjanja u koloru, ali nisam pridavao značaj, drugim stvarima sam se bavio u snu. Tek kad sam otkrio prštav kolorit mojih novih snova shvatio sam grandioznost razlike. No ne treba tome pridavati nepotreban značaj. Sad, na primjer, snove odmah zaboravljam.
Otkako sam na pilsevima druge su stvari primjetnije. Puno mi se češće spava, pa tijekom dana obavezno odrapim dvije do tri runde na onih već odspavanih desetak noćnih sati. Katkad mi čitavo lice naotekne i oči mi se sklapaju taman sjedio na vjetrovitoj ogradi mosta: moram prileć. Nabacio sam pokoji kilogram, iako još uvijek ne i viška, usporen sam i snen i sve mi je ravno. Nema uzrujavanja, ali nema ni oduševljenja. Drogiran. Uspješno saniran pacijent u najboljem smislu te riječi suvremene medicine.
Ipak osjećam, na neku čudnu foru, ljekovitost svog tog silnog spavanja. I inače spor, sada još sporiji, bolje zamjećujem što bi mi inače promicalo, i zanimljivije mi je promatrati ljude, što sam ranije izbjegavao.
Skembali su me. Surađujem. Dobro mi je biti spor. Sreća što se to poklapa s mojom prirodom pa mi je došlo ko kec na desetku. Kao u nekom usporenom filmu zamjećujem besmislenost sve te užurbanosti oko sebe i ljudi me više neko ikad podsjećaju na mrave. Iako je to kriva usporedba, jer u mravljoj titravoj užurbanosti ima nekog reda, ljudski je mravinjak kaotičan. Možda mi nedostaje veća perspektiva. Mi ljudi više smo nalik stoci, krdu pa iako trenutno izoliran snom i biokemijskim učinkom ljekova još uvijek dobro osjećam svo nervozno gurkanje svih mojih sukrdnika. Bizonovo tele koje je stalo jer razmišlja, a dok razmišlja ne može hodati, razmišljanje ga umori pa mu se spava. Tako se otprilike osjećam.

Ali ta suradnja nije baš išla tako glatko od samog početka. Lako govorim što sad govorim. Najprije su malo eksperimentirali, a ja nisam mogao drugo do već poslovičnog - unezvjerenog pogleda.