Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Bio sam bahat, to ti je.
Brkao sam predrasude i uvjerenja. Mislio sam: barem su neke stvari jasne kao dan! Ne, ja nisam imao što tražiti pred vratima psihijatra, a da bahatost bude potpuna, mislio sam da tamo nemaju što tražiti ni drugi. Kog vraga, pa barem nije neki problem srediti se!
Oni te samo nakljukaju kemikalijama.
Glupani i štreberi, neostvareni kirurzi koji misle da mogu mesariti po tuđem umu kako to rade po tijelima.
Kog vraga hoće ti pitiespiovci deset godina poslije rata? Svaka čast, ali dajte malo ljudi...
Ovaj svijet i tako nije normalan, kako uopće znati tko je zdrav?

E, a tada, tada je došao dan raspada sistema, moja mala unutarnja kataklizma i ja sam se našao pred vratima na koja prije toga ne bih ni mrtav. Pa, zapravo, i bio sam na neki način mrtav. Najednom ništa nisam mogao sam. Najednom ništa nisam mogao. Pomoć, pomoć, pomoć, bilo tko, bilo što, bilo je jedino što sam mogao razumljivo reći. Bijes, stid i strah, da, prvi put neki neopisivi strah. Strava nad posljednjim tračkom svijesti koji mi je pod kontrolom volje i koji mi govori da sam bespomoćan.
Sad sam molio za bilo kakve tablete.
Sad sam htio da mi bilo tko kaže što mi je.
Sad mi je u sekundi sinulo kroz kakav pakao prolaze svi ratni i neratni prolupali. (Opet stid.)
I sad sam jedina briga samom sebi bio ja sam, kakav svijet! (Opet srditost.)

I odjednom, stvari više nisu bile tako bjelodane, a na moje veliko čudo to im je tek sad dalo potpunu jasnoću. Znači, zato Neda mnogo lakše kaže "da"...

Doći pred vrata je velik dio posla. Ali ulazak je već posao za sebe.