Nisam osoba koju je lako snužditi i rastužiti,ali ovakve stvari me ponekad doista deprimiraju...
Znam da ne tako daleko od nas žive ljudi čiji se život u potpunosti razlikuje od našeg... Oni iz dana u dan hodaju bosi, ne njeguju svoju kožu svakakvim kremicama, nemaju udobnih kreveta da se zavuku pod plahte pri oblačnoj i hladnoj noći... Ljudi koji nemaju obrok svaki dan,oni koji ne jedu svako jutro topli kruh...
Hm,čudno kako se uvijek uhvatim tema koje izražavaju tugu i žalost zbog loših strana ovog našeg svijeta...
Ali tako je to,kad su oni najdublji osjećaji vezani za negativna iskustva i doživljaje... Zbog toga pišem o jednom nesretnom djetetu kojem je sudbina odredila mučan put... Put pun znoja, suhoće,put bez okrjepe...
Njegova priča tretira ga poput običnog,sporednog lika, poput nekog za kog jednostavno nema dovoljno milosti...
On postaje samo još jedan dio prehrambenog lanca, samo nevažna stepenica na putu do onih koji dominiraju...
I kako da itko pored takvog prizora ima hrabrosti reći da nije zadovoljan onim što mu je pruženo???
Jeli svijet zbilja toliko okrutan ili je Bog nekima od nas predodredio takav život samo u svrhu toga da bude utjeha drugima??? Samo u svrhu toga da se mi ostali ne žalimo da je nama loše???
Jeli zbilja potrebno da bilo tko na svijetu pati??? Zašto uopće postoji patnja,kakva je njena svrha na ovom svijetu???
Kako rekoše neki drugi ljudi- da nema mraka,nebi znali što je svijetlost...
Da nema zla,nebi mogli prepoznati dobro...
Pa što je tako loše u tome da ne postoji ništa osim dobra? Sve bi bilo monotono,dosadno i manje cijenjeno?
Kakva je svrha svega toga kad velika većina čovječanstva pati ovdje gdje sad živimo?
Jeli to djelo podzemnog svijeta?
Jeli to nešto u stilu borbe dobra i zla? Bog čini sve dobro, no sotona mu prkosi vršenjem svojih nemilosrdnih djela?
Stvarno neznam... Stvarno me zbunjuje cijeli pojam života i smisla cijelog
našeg postojanja...
Osoba sam koja vjeruje da život treba iskoristiti najbolje što možemo, ali
kako da uživam u životu kad me okružuje nezadovoljstvo i nesreća?
Trebala bih zaboraviti na sve gladne ljude koji trpe nepodnošljivu bol i ljude koji nisu ništa skrivili,a na nekoj razini plaćaju tuđe pogreške?
Ne sviđa mi se takav svijet,ne sviđa mi se uopće...
I neznam što da činim, kako da sve to ostavim iza sebe, zaboravim na one koji pate i živim svoj život...
To jest najbolji način; gdje bi svi mi bili da iz dana u dan razmišljamo o tuđim nesretnim životima na koje ionako ne možemo utjecati...
Užasno je kako naša snaga,naša volja može učiniti tako malo za druge... Možemo usrećiti bližnju osobu, razveseliti prijatelja i time napraviti nešto prekrasno,ali zašto čovjek, kao tako nevjerojatna osoba, ne može napraviti nešto više i ispuniti sve svoje snove?
Još nešto me muči... Kad je čovjek postao tako nevažna ličnost u vlastitom svijetu? Kad je čovjekov život postao samo puka mrlja na platnu?
Ljudski životi oduzimaju se bez treptaja, svakim danom sve je više hladnokrvnih osoba koje su sposobne dići ruku na svoju braću i
završiti nešto što je moglo na pozitivan način utjecati na svijet.
Stradaju i krivci, ali i oni nevini... Ne shvaćam gdje ovaj svijet vodi...
Mislim da još dugo vremena neću shvatiti...
Očito nismo dovoljno važne ličnosti da bi napokon dobili neke odgovore...
Odgovore koji bi nas uvjerili da nismo budale koje slijepo vjeruju u nešto što nemogu dokazati i klanjaju se nečemu što ne razumiju...
Kad je postalo tako teško samo biti ono što jesi i uživati u onome što ti je dano? Gdje je ljubav koja nam je prije davala snage za dalje?
Gdje je prijatelj koji te čvrsto zagrli kad dršćeš od plača i tuge?
Gdje je vjera da nam podari spas?
Gdje je volja za ići u novi dan?
Sretni smo mi koji imamo sve nabrojano,ali što s onima koji to nemaju?
Što s ljudima koji sami samcati lutaju ulicama ne videći razloga cijeloj ovoj priči zvanoj život?
Toliko pitanja,a nijedan odgovor... Niti jedan pišljivi odgovor...
Blago meni kad ću se sutra opet probuditi u svojoj sobi, u svom toplom krevetu, okružena ljudima koji me vole...
Ali uvijek ću u srcu nositi one kojima nije lako... Kao što jednom prije rekoh... Iz nekih starih,stranih razloga koji me tjeraju na to da budem čovjek i brinem o čovječanstvu...
I živim dalje,bez odgovora,još uvijek ne shvaćajući razloge sve ove patnje koja me okružuje...
Zapamtite da uvijek u životu treba biti sretan i zahvalan jer jednog dana sve može nestati... Ali ne valja živjeti u strahu, valja disati punim plućima i cijeniti ono što nam je dano... Jer nikad neznaš što imaš dok to ne izgubiš...
Općepoznata stvar...
I ne žalite se da nemate najnoviji mobitel ili neko drugo elektroničko čudo jer neki naši vršnjaci nemaju ni kap vode ni komadić kruha...
Neki ljudi su stvoreni samo da pate... I to je najveća nepravda u ovom svijetu... Ne to da vi nemate novaca za novu frizuru, nepravda je to što neki CIJELI ŽIVOT SAMO PATE...
Uff,dosta mi je ponavljanja iste stvari...
Oprostite na ružnoj temi,ali shvatit ćete kad vidite sliku koja me natjerala na sve ove riječi...
Mnogi od vas su vjerojatno već i vidjeli ovu fotografiju,a ja mislim da bolje od ičeg pokazuje surovost i okrutnost svijeta...
Na fotografiji je dijete koje u vrijeme gladi puzi prema obližnjem kampu već iznemoglo od gladi i ostalih nevolja... U pozadini je lešinar koji u zraku osjeća miris smrti,te čeka da dijete umre kako bi nastavio hranidbeni lanac...
Odvratna i užasna slika... Dovoljan je podatak , da se čovjek koji je fotografirao ovaj prizor, ubio nedugo nakon toga...
Pokušajmo zatvoriti oči i zamisliti da to nije istina... Da je samo ružan san...
Anušk@
:
Ja i Marinko še puno lolimo...hehe:
Ovo smo Ury i ja:
Sara Lovrić (demonkica moja) i ja:
Ovo je naš Eko koga jadnog stalno mučim 
Marin i Ursulica:
Anči i Ury:
