Zbog jedne šalice čaja
Poput najnježnijeg dodira....
...Pitao me u jednom trenu da li me može nazvati telefonom. Htio je razgovarati sa mnom. Htio mi je reći sve ono što je pisao. Rekao mi je da ne moram ništa govoriti...samo slušati.....
Ma ne, ni slučajno...ja to ne mogu. Kako bi i mogla?
Kako bi i mogla? On je stranac. Osoba koju do prije dva dana nisam ni poznavala. Ne mogu razgovarati s njim. Ne mogu. Rekla sam mu da je inbox moja psihološka granica. Da u inboxu mogu napisati što mislim i da mogu pročitati njegove riječi u kojima mi govori da me želi ljubiti, dirati...da me želi dodirnuti po mačkici...igrati se jezikom. Sve to mogla sam pročitati i od tih riječi ona bi se navlažila još više. Bilo je prerealno. Kao da to stvarno radi. Govorio mi je da se diram i ja bi se poslušno dirala. I svršavala. Nakon dugo vremena ponovo sam osjetila ono treperenje u njoj, grčenje i vatru. Ali ne ...nikako nisam mogla dopustiti da me nazove. To bi jednostavno bilo previše. Granica koju nikad neću preći. Imala sam dobar izgovor. Ne mogu s njim pričati telefonom. Djeca su u drugoj sobi. To se sve čuje.
I on je rekao da nema problema. Neće inzistirati. Ali me zamolio jednu stvar. Morala sam sutradan u Zagreb na kontrolu, uzela sam sobu u hostelu i on je htio samo jedno. Kad kasno navečer dođe s posla da me nazove, tek tako da se upoznamo.
"Nećemo ništa raditi, obećavam. Želim samo da se upoznamo. Da malo popričamo. Tamo te nitko neće čuti. Samo par riječi, vjeruj mi."
I ja sam pristala. Ok, ništa loše u tome...pričati ćemo. Par rečenica i to je to. Nećemo otići predaleko. Jer ja to ne želim...
Koga sam ja to zavaravala? Jedva sam čekala da padne noć, čekala sam nestrpljivo u hostelu opet jedan ujutro, kad je dolazio s posla i trenutak kad će me nazvati. Zamišljala sam kakav će mu bitiglas. Tamnoputi muškarac, sa dubokim pogledom. Zamišljala sam glas možda malo grub, dubok.
Srce mi je lupalo kao ludo dok sam čekala da dođe s posla jer sam znala da će zvati.
"Evo stigao sam...samo da skuham čaj. Smrzao sam se" pisalo je u poruci...
Nisam uspjela ni napisati : Dobro... mobitel je zazvonio...njegovo ime na ekranu. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala stisnuti i prihvatiti poziv. Glas mi je drhtao, znam to. Jedva sam prozborila: "Halo..."
I onda sam mu čula glas. Ostala sam šokirana. U životu nisam čula tako topao i meki glas. Ne sjećam se što je govorio. Nešto o tome kako je hladno i kako je stavio vodu za čaj. Pričao je brzo, i svašta... namjerno, da me opusti. O bilo čemu. Izvlačio je odgovore iz mene. Pokušavao se šaliti. Osjetio je da sam zbunjena. Da mi treba vremena da se naviknem na novu situaciju.
A ja se samo sjećam da sam mu u jednom trenutku rekla: "Imaš predivan glas" ... Nasmijao se i pitao: "Misliš?"
Taj glas je bio nešto sasvim drugo od onog što sam očekivala. Milovao me poput naj nježnijeg dodira. Bez obzira na to o čemu pričao. I premda je namjerno pričao o svemu samo ne o seksu ja sam svejedno drhtala. Osjećala se napetost u zraku. Znala sam da razmišlja o tome i da sva njegova priča u stvari vodi jednoj točki. Samo nisam znala u kojem će se to trenutku dogoditi. Sjedila sam na krevetu...ležala u stvari, naslonjena na jastuk. Razgovarala s njim i osjećala kako me lagano prolazi jeza....On je pričao, prepričavao svoj dan, a ja sam osjećala kako se nemir u meni budi sve više i više. Onaj osjećaj iščekivanja. Bila sam sigurna da neće ostati samo na tome da pričamo o nebitnim stvarima. I ako smo se tako "dogovorili". Uzbuđenje u meni bilo je sve veće. Pomilovala sam spontano svoje grudi. Bradavice su bile nabrekle, tvrde. Željne toga da ih stavi u usta, stisne zubima. U sebi sam zaječala. Nisam htjela da on primjeti što se događa s ove strane telefonske linije. A znala sam da je i on uzbuđen sigurno. I da svaka njegova nova rečenica vodi onom što sam željela duboko u sebi.
"Jesi vlažna"? Pitanje koje sam očekivala, a koje me ipak šokiralo, jer je bilo izgovoreno tiho, nježno, pomalo drhtavim glasom....
"Ne znam...jesam" ...
"Probaj. Dodirni se....Prođi prstima po njoj. Samo po klitorisu. Nemoj staviti prst unutra."
Neku čudnu moć imao je u sebi. Bez pogovora poslušala sam ga. O da, i te kako sam bila vlažna. Prst je samo kliznuo preko nje i osjetila sam toplinu, ljepljivu vlažnost na svojim prstima. Prošla sam prstom preko klitorisa i zadrhtala. ...
....nastaviti će se
02.05.2017. u 16:26 |
2 Komentara |
Print |
# |
^
I riječi su dodir....
1.25h iza ponoći...kad sam već mislila otići na spavanje odjednom komentar na nekoj od stranica koje sam pratila: Ajde u inbox! Što mu je palo na pamet da me tako javno zove u inbox?
Ženu u nekim ozbiljnim godinama. Jer on je bio mlađi. Nisam mogla procijeniti točno koliko ali bilo mi je neugodno da ostali pročitaju da me zove da se javim privatnom porukom. Ipak, skočila sam s kauča i umjesto da ugasim laptop kako sam imala u planu par minuta prije toga, otišla sam u poruke i našla njegovu: "HEJ TI, tu saaam!" Morala sam se nasmijati. Nevjerojatno spontano, i nevjerojatno drsko. Mogla sam ignorirati poruku ili mu samo kratko odgovoriti. I nikom ništa. Ali nisam to učinila.
Ja ni danas ne znam objasniti što se to dogodilo tu noć. Od prve rečenice koju smo razmijenili, sve je teklo tako spontano. Priče o ljubavima, prošlim, sadašnjim. O poslu, životu o meni i o njemu. Njegovo pitanje u jednom trenutku: "Što je s tobom? Muž?" i u isto vrijeme smo odgovorili i ja i on na njegovo pitanje...ne bi bila online u to doba noći da je sve u redu.
I nije bilo....
Nakon 23 godine braka, moj se život iz temelja promijenio. Muž je otišao, malo svojom voljom, malo jer sam ga ja na to natjerala. Nije mi trebao netko tko je bio uz mene reda radi, kad više nije bilo nikakve emocije. Muž i žena koji žive poput sustanara. Koji nisu spavali zajedno mjesecima.
Izbjegavala sam ga koliko god sam mogla. I on je to osjetio. I nije inzistirao. Čudna se hladnoća uvukla među nas i bilo je pitanje kada će puknuti. I puklo je, naglo, uz prasak...kraj priče. Bila sam sama sa svoje dvoje djece, koji su pokazali nevjerojatnu zrelost u tom trenutku. Bili su uz svoju mamu i ja sam u tom trenu shvatila da više nisu djeca, nego odrasli ljudi. Ako zbog ničeg drugog, zbog toga je vrijedilo doživjeti ovo. Raspad sistema, kako sam ja to nazvala. Brak koji se držao samo iz navike i iz potrebe da ne budeš sama. A nekad je bolje biti sam. Jer tišina u dvoje ubija još više.
Sati su prolazili i meni je nekoliko puta prošlo kroz glavu: "Dobro, što to radiš?"
"Dopisuješ se cijelu noć sa potpunim strancem i nikako da jedno drugome poželite laku noć?"
Razgovor je bio na trenutke prijateljski, na trenutke šaljiv. A u nekim trenutcima je opasno išao prema nečemu uznemirujučem. Nečemu što nisam dugo osjetila. Malo provokativno, zadiranje u intimu. Ne previše. Tek toliko da zagolica maštu. Neke njegove rečenice, kao da su me dodirivale na čudan način. Onako ovlaš, poput prstiju, lagano...osjetila sam da bi mi se koža naježila samo čitajući neke njegove riječi.
Što se to događa? Erotski naboj koji sam osjetila a trebalo je biti samo prijateljsko dopisivanje i zezanje. Bilo je skoro pet ujutro, kad smo konačno poželjeli laku noć jedno drugome. Zaspala sam uz jednu misao: jedva sam čekala jutro da mu se opet javim...ludost.
Slijedeća dva dana prošla su u dopisivanju. Bio je tu cijelo vrijeme. Poruke od jutra do mraka. Više se ni ne sjećam o čemu smo se sve dopisivali. Pričali smo o svemu i svačemu. I naravno o sexu. Čitala sam u to vrijeme knjigu "Grey", nastavak "50 nijansi sive" i on je, znatiželjan, našao neke citate. Dominacija, vezanje, seks koji graniči sa boli. Privlačio me opasno način na koji je on opisivao da bi volio to probati.
Znam da smo u jednom trenu opasno prešli granicu onog što sam ja mislila da ću ikada napraviti. To sam mislila tada. Sada znam da granice ne postoje. Barem kad se radi o njemu. On je uspijevao svojim porukama probuditi u meni vatru za koju sam mislila da se davno ugasila. Mjesecima nisam vodila ljubav sa svojim mužem, prije nego je otišao i već sam mislila da možda sa mnom nije nešto u redu. A on...jedna njegova riječ i ja bi osjetila ono čudno treperenje. Njegova igra riječima dodirivale su me poput najnježnijih prstiju i ja bi osjetila kako bi se uzbudila. Dodirnula bi se po "njoj" i osjetila bi kako je vrela i vlažna. Tako mi je nedostajao. Taj osjećaj. Tako mi je nedostajalo da mi netko izmakne tlo pod nogama i da mu se prepustim potpuno.
On je to uspijevao, ovako virtualno, bez izgovorene riječi...samo tipkajući riječi....
"diraj se po njoj"...jesi vlažna? Što bi dao te mogu sad dodirnuti."
..Ježila sam se od tih riječi, zamišljala kako bi to bilo...da se stvarno dogodi. Nisam mu puno pisala jer nisam imala hrabrosti. Neka blokada u meni nije mi dopuštala da mu kažem što osjećam. Neke stvari su bile jače od mene.
Ali želja je ipak bila jača od svega.
Pitao me u jednom trenu da li me može nazvati telefonom. Htio je razgovarati sa mnom. Htio mi je reći sve ono što je pisao. Rekao mi je da ne moram ništa govoriti...samo slušati.....
.....nastaviti će se.....
Oznake: erotika
30.04.2017. u 10:48 | 8 Komentara | Print | # | ^KAO GROM IZ VEDRA NEBA
Dok je autobus lagano klizio po kolniku, izlazeći iz malenog grada u kojem sam živjela,
zamišljeno sam gledala kroz prozor.
Bila sam uzbuđena i uplašena u isto vrijeme. Nisam mogla sama sebi objasniti što sam
sve osjećala. A opet, na neki čudan način bila sam tako smirena. Jer konačno je došao taj dan koji
sam čekala proteklih dva mjeseca.
Nisam mogla vjerovati što mi se to događa. Samu sebe nisam mogla prepoznati.
A opet, to sam bila ja...više nego ikada prije. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da radim pravu stvar.
Osjetila sam da će sve biti u redu. Ovo je bio još jedan od mojih odlazaka u Zagreb. Bilo ih je i previše u zadnje vrijeme. Ali pravi razlog mog odlaska mi nije bio ni na kraj pameti.
To je bilo nešto što ću sutra obaviti, jer moram.
Ali pravi razlog je čekao u Rijeci na autobusnom kolodvoru. Pomisao na njega budio je u
meni čudan nemir. Onaj isti nemir koji je osjećala proteklih gotovo dva mjeseca. Onaj isti nemir
koji sam osjetila večer prije kad sam ga prvi put ugledala, dodirnula i zagrlila. Kako je moguće da ti
se stranac tako uvuče pod kožu? Kako mi se to moglo dogoditi?
A dogodilo se.
Kao grom iz vedra neba. Netko potpuno nepoznat, osoba za koju nisam ni znala da postoji sada je odjednom postao tako važan. Zbog njega sam se smijala, a zbog njega sam i plakala.
Mislila sam da se to nikada više neće dogoditi. Mislila sam da je vrijeme zaljubljenosti i leptirića u stomaku daleko iza mene. Takve se stvari događaju mladim curama, sedamnaestogodišnjakinjama. Ne zrelim ženama u četrdesetima koje imaju bračni brodolom iza sebe.
Kako sam se prevarila!
Kad se samo sjetim kako je sve počelo bezazleno.
Jednim najobičnijim komentarom na facebooku.
Jednim banalnim "hmm".
Ne znam što ga je natjeralo da napiše taj komentar. Nije mogao biti toliko isprovociran mojom rečenicom da su muškarci slabi na riječima? Ili možda je? Kasnije kad sam ga upoznala malo bolje bilo mi je i logično da je reagirao. Dugo nisam upoznala osobu koja toliko voli pričati o sebi, o drugima, o ljubavi, o životu...o svemu. I znao se dobro izražavati. Možda ga je stvarno naljutila moja izjava da muškarci ne znaju kako bi nešto rekli. A možda je samo tražio način da skrene pažnju na sebe. Nisam ga nikad pitala. Nešto je bilo u tom njegovom "hmm" koji mi je privukao pažnju. Nešto je bilo drsko i hrabro u njegovom načinu na koji me je pozvao "na red" zbog mojeg komentara. Bio mi je simpatičan način na koji je komentirao. Sa dozom humora, pomalo provokativno. Znatiželja mi nije dala mira... kliknula sam na njegov profil. Morala sam vidjeti o kome se radi. Tamnoputi mladić, sa nestašnim pogledom koji je na profilnoj kraj sebe imao malog dječačića. Sin? Tek sam kasnije doznala da se radi o nećaku. Profil mu je pun slika tog malog
dječaka da mi je bilo nevjerojatno da je "samo" nećak. Sa toliko ljubavi je pričao o njemu. Velika ljubav. Familija.
Te sam večeri gledala slike na njegovom profilu i na svakoj njegovoj fotografiji prvo bi primjetila oči.
Prodorne, tamne oči koje kao da su me gledale sa fotografija. Zanimljiv muškarac. Karakterne crte lice. Stalno sam se vraćala na njegov profil. Zašto? Zbog jedne rečenice na facebooku?
Ima tako nekih ljudi koji ti se na prvi pogled, sa prvom rečenicom uvuku u misli. I ne možeš prestati razmišljati o njima. Na neki čudan način, u sekundi se stvori veza i imaš osjećaj da ih poznaješ oduvijek.
Je li i on bio jedan od takvih ljudi? Jedan od onih koji ostave trag?...
nastaviti će se ....
29.04.2017. u 17:55 | 1 Komentara | Print | # | ^
