petak, 29.08.2008.

Uspomena na prošli život (100.)

Djede, gdje god da tvoje srce sada plovi
moje mu dušu lovi.
Gledala sam kako ideš,
kako letiš svijetom nebeskim,
isplakala suze nebeske i pozdravila te
osmijehom anđela.
Nemoj otići, djede.
Čekaj me gore, na mjestu početka.
Doći ću i ja,
zajedno ćemo letjet prahom života
i hranit' srce mirisima jutra.
I više nijedna nevolja neće biti snažna kao prije.
Smijat ćeš se, djede.
Hodat ćemo morskim žalima,
trčati nebeskim stazama i pjevati pticama našu pjesmu.
Ja ću ušuškavati snove, a ti ukrasti osmijeh vili sanjarici pred ponoć.
Djede, nemoj pobjeći.
Zajedno ćemo baciti sreću morskom kralju,
osmjehnuti se vilama i mahnuti zemaljskom svijetu.
O, vidjet će nas oni djede.
Bit ćemo najsjajnije zvijezde te noći na nebeskom svodu.
Nijedna druga neće sjati jače od nas.
Mamit ćemo poglede i zanosno mahati kao
dvije tek upaljene svijeće.
Samo djede, mi nećemo izgorjeti.
Mi ćemo biti dvije zvijezde nebeske koje će zauvijek sjati.
One koje će generacije i generacije uspavljivati
i na kraju djede,
ti ćeš se nastaniti u očima jednog oronulog starca,
tek suočenog s životnom agonijom,
a ja, ja djede, ja ću biti samo djevojčica sa slike,
ona koja se smije najsjajnijim osmijehom
i oči će nam sjati djede.
Nemoj ići, zar nije ljepše poći u dvoje na pute nebeske?
Ja te sanjam noćima i spuštam svoje srce u tvoje ruke svake večeri.
Ne tražim pomoć djede.
Želim samo da me katkad povedeš na put nebeskog djetinjstva,
uputiš koji osmijeh, osnažiš zagrljajem te zaplešeš ples zvjezdane dobrodošlice.
I to je sve, djede.
Nemoj otići bez pozdrava jer bih se zauvijek mogla pitati što bi mi rekao,
iako dragi moj nebeski prijatelju, tvoj zadnji pogled govorio je više
nego što su bilo kada ičije riječi rekle mome malom srcu.
Nemoj sada otići,
samo me uzmi sa sobom da zajedno letimo i stvaramo povijest
novog života tek uzetog pod okrilje tvog mjesečeg srca.
Možeš li to, djede?
Daj mi bar jednu uspomenu kojom bih mogla nastaviti dalje bez pitanja
tko si bio ti,a tko ja.
U ono vrijeme prošlog života.

Mili moji, ovi mi je jubilarni stoti post. Sretna sam što mogu to podijeliti sa vama i pokazati vam koliko sam sretna što ste bili uz mene čitavo vrijeme. Ovaj blog je zapravo za sve vas, stoga vam ostavljam svoj srdačan pozdrav i osmijeh srebrne vile ladarice koji vam šaljem na krilima ljubavnog svijeta.

Barbara. :)

- 18:27 -

Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

Dijete u nama, budi se i kreće, a pitanje je hoćemo li mu svaki dan otvoriti kavez?

Znate li vi što je to dijete?
To je ono kad se smijete tek toliko,
iz čistog osjećaja.
To je ono kad grlite da bi pokazali da vam je stalo
i proširili malo nebeske ljubavi.
To je ono kad mislite da možete sve odjednom,
a zatim shvatite da vam ponestaje vremena, no
ipak vjerujete.
To je ono kad letite,
a nemate krila.
To je ono kad živite,
a nemate uvjete.
To je ono kad volite, a ne tražite
biti voljeni.
To je ono kad opraštate,a oprost je
težak.
To je ono kad želite nešto i ne odustajete dok to ne dobijete.
Kad trčite da iskažete sreću.
Kad mislite da vam je cijeli svijet u rukama
i da vas ništa ne može izbaciti iz takta,
čak i kad vas izbaci.
To je ono kad svi plaču, a vi se smijete od srca.
Kad vas netko uvrijedi, a vi ga zagrlite.
Kad hodate po gradu i vičete bez srama.
Kad poljubite nekog bez da se bojite da vam on neće uzvratiti.
Kad ste sretni jer ste se probudili.
Kad se prilikom svađe smijete najsnažnijim osmijehom.
Kad va snije strah ničeg i svima dajete do znanja da ste spremni.
Kad vjerujete u trenutak.
Kad volite snove.
Kad znate da je svako prijateljstvo vrijedno.
Kad svakome gledate u dušu i znate da
se skriva nešto dobro na kraju te duboke vode.
Kad znate da ste to vi i da vi to možete.
Kad vjerujete u sebe.
Kad znate što želite.
Kad vas ništa ne sprječava.
I znate što još,
kad ne zaboravite da imate srce
i sanjate bez razloga i znate da
ste vrijedni svega, iako možda niste
i kad dajete sebi do znanja da ćete se svaki dan
ustati sa osmijehom i reći sebi:
Ja sam dijete koje se budi, diše, voli, sanja
i svjesno je svega što život daje i nikad ne stavlja sebe
na zadnje mjesto, ali drži druge korak ispred, tek toliko
da bi uvijek bilo dovoljno dobra u mom životu i da bi
se svako jutro mogao dići i napraviti novi srcokret
i novi osmijeh koji će me voditi dalje u životu.
Ja sam dijete koje živi život i znade da je svatko vrijedan svakoga
i da sve što bismo mogli učiniti mijenja svijet
dio po dio.
Jer naposljetku svi smo mi dio svijeta koji se kreće
i nestaje u trenutku, a priliku svatko dobije.
Ujutro kad se probudi, popije vodu i osjeti
da je živ te krene na svoj cilj sa misli
koja ga svako jutro budi i daje mu snagu da ide dalje
i da mijenja dio svog svemira te dopušta
ulazak svakome koji je svjestan života izvan granica svijeta
i snova izvan granica ljepote.
Takovi znaju živjeti, takovi su djeca.
Svi mi ostali možemo samo naučiti od njih
plesati korake stasitog, životnog srcoplesa.

Dragi moji, pronađite dijete u sebi i prostrite mu put zvijezdama kako bi ono vas učinilo boljim i spremnijim za nadolazeće dogodovštine. Ovo je mali podsjetnik od mene. Ljubim vas izgubljenim dječjim srcem.

Barbara.

- 19:46 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.08.2008.

Prijateljstvo koje nestaje u izmaglici

Prije smo bile prijateljice
onako mlade, naivne, a opet spremne žrtvovati sve što imamo jedna za drugu....
Naše prijateljstvo zaista je bilo predivno, voljela sam ga, stvarno jesam
uživala sam u njemu, dok je trajao
a sada ostale su samo uspomene
koje me uspavljuju dok ležim noćima u suzama bez dna
Uspomene koje mi griju srce kad mu je to potrebno i ostali su samo komadići koji
se ne mogu više zalijepiti, samo prah koji nepovratno pada na dno...
Žao mi je, prijateljice moje, što vas više ne mogu pratiti..
Jednostavno, vaš korak je puno brži od mog...
Užasna je pomisao da ću sada bez vas hodati ovim strašnim svijetom...
znajte da se uvijek rado sjetim proteklih vremena i poželim na makar mali
slatki trenutak
vratiti u njihovu daleku prošlost...
Nemoguće je, znam...
Želim vam sreću u vašim životima, prijateljice moje, želim da uvijek budete sretne i ponosne,
onakve kakve ste uvijek bile....
Ako ništa drugo, uvijek ćete biti jedan mali korak ispred mene, koji će biti toliko sićušan,
a opet dovoljan da nas drži razdvojenima u našim novim životima....

Mili moji, svraćam s vremena na vrijeme i napišem pokoju riječcu. U vašem moru misli uvijek se jasno vidi tko je tko i osjeti svaka pozitivna i negativna vibracija. Pjesma ova je napisana još davno, ali tek sam je sad objavila, ne znam ni sama zašto, valjda zato jer je bilo i boljeg uratka od ovog. Grlim vas sve i hvala na vjernosti, čovjeka to uistinu čini boljim. Nastavljam vas pratiti.

Barbara.

- 11:21 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 13.08.2008.

Pogled u svitanju života

Te oči bile su boje kestena
ujednačene, lijepe i na prvi pogled sretne
Ponekad su sjajile neopisivim sjajem, ali takvi događaji bili su doista rijetki
U tim očima skrivala se bol, strah i tajna prošlog vremena
Njih si jednostavno mogao gledati i utopiti se u njima
Zračile su nekom tugom koja je bila primamljiva i skrivale su tajnu svog vremena
vremena u kojem su one bile sretne
u kojem su one znale što je to život i što je to ljubav.
Od jednog trenutka postale su tužne, tmurne i žalosne
i sreća nije više stupila u njihov pogled
sve što je ostalo bila je samo ogorčenost i bijes
Radi čega ne znam
Možda nitko nikada neće niti saznati,
a možda je toliko očito da bi saznali
Te oči skrivaju jednu tajnu koju nikada nisu mogle reći
tajnu koja leži na dnu te jame ispunjene emocijama, tugom, boli i željom
za srećom. One skrivaju neki događaj koji je obilježio njihov vijek.
Te oči su predivne, ponekad, kad ih pogledam, spuste pogled, a ponekad ga uzvrate
često ih viđam tužne, sjetne i pune suza
Suze su njihove najbolje prijateljice
U tim očima kristalno jasno vidi se bol, vidi se patnja, ali negdje
u dubini tih očiju osjećam ljubav i neopisiv osjećaj slobode
negdje duboko leži njihova tajna
koja može, a i ne mora biti otkrivena
Jedino što znam je da me ta tajna privukla k tim očima
ne želim je otkriti, želim samo u tim očima ugledati sreću
onu pravu sreću, koja je vrijedna svega što te oči daju.
Tužno je vidjeti te oči kako lutaju po svijetu
traže svoj dio sreće, svoj komad radosti, a nikako da nađu
i ponekad
sve što im preostaje je čekati
i čuvati jednu davno zaboravljenu tajnu
koja će biti otkrivena jednom kada noć spusti svoje zvijezde na nebo
i kada miris svježeg cvijeća bude opijao zrak.
Možda te oči do tada zažive, možda osjete tu sreću,
tu radost života i tu dugo traženu ljubav
možda otkriju razumijevanje, možda sigurnost, a možda
jednostavno ostanu one tajanstvene oči s istim tužnim pogledom
koji traži sreću u svakoj stvari, no nikako da je nađe, možda su te oči tako fascinirajuće
jer pružaju pogled pun milosti, pogled pun želje za srećom
koja ih žari velikom jačinom.
Jednom kada te oči zažive, možda otkriju tajnu, a možda jednostavno osjete
onu pravu ljubav i možda je i prava ljubav njihova dugo tražena tajna.
Do tog trenutka, jedino što želim je gledati ih
makar na tren i osjećati njihovu bol koja nikako da prestane
no ponekad je tako primamljiva da tu tajnu nije niti potrebno otkriti.
Želim ih sada samo gledati i uživati u njima, u očima boje kestena jedne
dugo čuvane tajne koja traži osjet ljubavi i mjesto u ovom današnjem svijetu.
Tajna se nastavlja, ali oči su uvijek iste, lijepe, smeđe i s dubokim pogledom
koji ostavlja još dublji , tajnoviti trag života.

Prijatelji, hvala vam za sve.Grlim vas najsnažnijim osmijehom i pružam ruku vječnog prijateljstva punu prodornih stihova.

Barbara. :)

- 11:03 -

Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

Power of love i koja tek bačena u pijesak riječi

Oduvijek sam se pitala kakova je to boja ljubavi.
Je li možda tirkizna, smaragdna,
žuta, crvena, koraljna, staklena,
topla, hladna, živahna, umirujuća ili
možda blago bijela kao vjenčanica tek
kupljena u životnom svijetu.
Bila sam sretna što je ljubav pristala u moju luku,
usidrila svoje snove na mom jastuku i nježno
me plahim pogledom pratila do zvijezda.
Željela sam je sresti i dotaknuti,
vidjeti kakve je boje, kakvog mirisa i pogleda.
Diše li ili samo smireno šuti u uglu.
Toliko sam je toga htjela pitati ili izreći joj.
Nedavno sam tek shvatila da je najljepše gledati
srcem zaljubljenog čovjeka.
Tad vidiš i ono nevidljivo, opraštaš
ono neoprostivo, ljubiš ono neljubljeno,
shvaćaš ono neshvaćeno grliš ono negrljeno.
Lijepo je biti opasan bojama života i bojama ljubavi.
Možda ljubav ne vidimo, u nekim situacijama niti osjetimo,
čak je niti ne možemo dotaknuti, ali svakako
ta boja njene haljinice kojom pleše ples vjetra i svira
odjevena u najdivniju krinolinu proljeća odaje koliko
je lijepo sanjati u njenoj slatkoći, opijen njenim vinom
i nahranjen njenim osmijehom.
Mislim da tu boju rijetko kad zapravo prepoznam
ili osjetim kako mi grli oči ljepotom.
Kad voliš, voliš svim srcem i svaka boja je drugačija,
svaka je intenzivnija i jača, svaka pogađa oči ravno u sridu.
I svatko je gleda na drugi način.
Lijepo je živjeti u životu ispunjenom ljubavlju jer svaka boja
postaje ljubav.
Ne bih rekla da ljubav ima stalnu boja,
njena boja je promjenjiva kao njena skladba, kao njena pjesma,
njen osmijeh i njeno stanje.
Izobličuje se u svakom smislu i poprima kalup svakog srca.
Lijepo je gledati kroz ljubavne oči jer je svaka stvar za ton jača,
a svaka misao za nivo ljepša,
zbog ljubavi naravno.
Ljubav je prazno platno koje mi išaramo svojim osjećajima
i naslikamo predivnu sliku na kojoj prevladava samo jedna boja,
a ta je ona prava.
Naša istinska boja ljubavi obučena u ruho naših pogleda,
u haljinu naših osjećaja i osmijeh naših otkucaja,
ona pleše na pjesmu naših riječi i koraka
te se gubi u našem srcu kao ljubav koja
bude zauvijek zapamćena na piru slabašno slatkih
ljubavnih osjetila.

Prijatelji, ostavljam vam svoj pozdrav, hvala vam na svemu, iznova me oduševljavate. Sve vas grlim osmijehom od srca i mašem s ljubavlju.

Barbara.

- 14:48 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 08.08.2008.

Recept za najslađi ljubavni užitak

Otkad su tvoje misli ušetale u moj život, ništa više nije isto.
Miris kao da poprima veći entuzijazam nego prije,
a ono kucanje srca kad si u blizini je nešto bez čega ne bih mogla dalje.
Možda mi nisi blizu, možda te ne viđam stalno, ali
volim te osjećati kraj sebe, volim tvoje misli stapati sa svojima
ili čak osjećati tvoje prisustvo u mom svijetu.
Ti si onaj koji me mjesecima čuvao od patnje,
danima osmijehom radovao i uvijek znao reći
pravu riječ u pravom trenutku.
Ljubav me oduvijek očaravala, oduvijek sam je voljela osjetiti
i znati kako srce kuca kad je ljubav prisutna.
Hvala ti što si mi to omogućio,
hvala za svaki proveden trenutak s tobom,
hvala za svaki dobar osjećaj,
hvala za svaku toplu riječ,
za svako ohrabrenje,
za svaki poljubac,
za svaki pogled,
za svaki razgovor i
hvala što jesi tu, što postojiš.
Teško je prolaziti životom sam,
teško je živjeti bez ikoga.
Ljubav je kao leptir, sleti kad je najmanje očekujemo,
ponekad živi kratko, ponekad dugo, ali obiđe sva srca jednakom
brzinom.
Ne može se ljubav bacati, niti odbijati, ne možemo je prezirati
ili suviše hvaliti.
Ona je jednostavno sve što čovjek u životu postane,
sve što čovjek jest i što želi biti.
Sretna sam što si baš Ti dio mog života i dio moje ljubavi.
Volim tvoj miris, obilježava tvoje stanje, volim tvoj osmijeh,
osjećam ga na daljine.
Volim sve što životna ljubav može pružiti.
Htjela bih ti pokazati sve što mogu i hoću,
sve što bih ti htjela dati i pružiti.
Ljubav je toliko velika da ne stane čak niti u pjesmu,
kada bih je pisala na papiru koji nema granica, ne bi stala.
Ljubav je dobra, mirna, draga, brza, spora, mirisna, morska,
kopnena, duga, kratka, ali uvijek je ljubav.
Bez obzira na to u kakvom obliku se pojavila.
Ne bih mogla riječima izreći svoju ljubav prema tebi,
ne bih je mogla prepisati iz bilo koje kajdanke pa ti je
otpjevati kao dijete, ne bih je čak ukrala starome pjesniku
iz pjesmarice ili oduzela koji stih kakvoj pjesmi starih davnina.
Mogla bih ti je samo pokazati, dokazivati i pokazivati godinama,
a ono što je najslađe je to da bi ona uvijek bila ista, nepromijenjena.
Svaki put bi mi kucalo srce, svaki put bih dobila najljepši osmijeh na lice,
svaki put bih te jedva čekala zagrliti i svaki put bih znala da si ti onaj kojeg čekam.
Bila bi uvijek ista jer bi uvijek imala toliku količinu dovoljnu da te očaram,
a opet dovoljnu da dobiš želju za drugim putem.
Kažu da otrov dolazi u malim bočicama.
Rekla bih samo da je moj otrov ljubav,
da mi treba više doza dnevno,
da sam ovisna o njoj,
da ne mogu bez nje,
da bih je nakupovala za čitavu vječnost
tako da ne bih trebala u dućan po novu,
za slučaj da nestane
i da bih uvijek znala kako je uzeti,
polako, sa osmijehom, malim srcem,
velikom dušom i sa voljenom osobom
kojoj bi taj otrov imao isti okus kao i meni.
Tad bih znala koliko je ta ljubav jaka
i opet bih iznova čekala da uzmem novu dozu
tog slatkog otrova.
Ne znam bih li bilo dovoljno kupovati nove bočice, ali
znam da sam sa tobom naučila način kako sama spraviti svoju
dozu.
Komad srca, malo osmijeha, pokoja suza,
poljubac, zagrljaj, miris, more,
malo uzbuđujućeg šećera,
zlatna nit sreće, želja za idućim putem,
pokoja pjesma i sve to dobro promiješati dok ne
postane crveno poput ruže, a zatim
popiti kap po kap sa osmijehom da bi
se uvijek mogli sjećati kakav je osjećaj
piti je u malim količinama,
ali najvećeg mogućeg učinka.

Dragi moji, danas je mom dragom rođendan, eto ovo je moj način čestitke, ali ne samo njemu, svima vama za ljubav. Hvala vam za sve.

Barbara.

- 21:47 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 05.08.2008.

Sladak rastanak i pitanje kako krenuti naprijed

Ne želim se sjetiti onog mirisa kad sam te srela,
niti tvoje košulje koja je spokojno lelujala na vjetru.
Ne želim znati kakav je to osjećaj kad ulaziš u prostoriju
i nježno mi rukom dotakneš kosu.
Tužno je što si otišao pored mene i prošao
kraj moje duše kao da nikada i nije bila tvoja.
Zaboravila sam već kako osmijeh izgleda tvoj
ili kako se oči tvoje cakle u daljini prekrivenoj prašinom.
Ne gledam više tvoj odsjaj na dalekom jezeru pogleda
i rastanka.
Ne tražim više tvoje korake na putu do sna,
niti pogledom pratim tvoje slike u daljini svojeg
pamćenja.
Nekako mi je srce preboljelo tvoje riječi
ili zavoljelo druge pjesme.
Sve što sam imala od tebe sada je samo izblijedjela
slika staroga filma na kraju moje ladice uspomena.
Svaki pogled je sada suza, svaki osmijeh je sada tuga,
a sve ono što me tjera naprijed jesu te uspomene
i nada da možda na kraju puta osjetim tračak sreće u srcu.
Veseli me povratak u snove, sretna sam što krećem naprijed.
Znam da si mi obećao ono jedrenje, znam da smo obećali one
riječi.
Nažalost, teško je odraditi nešto za što su potrebne dvije ruke samo jednom.
I žalosno je krenuti ispočetka kad si već došao pred kraj.
Sada ću samo podignuti glavu, stisnuti zube i
zategnuti osmijeh.
Nemoj se pitati zašto, odgovora nema.
Sve ovo je jedno veliko MOŽDA, ali
nadam se da će barem netko to moći pretvoriti
u pozitivnu rečenicu.
Sada ću graditi na uspomenama i oslanjati se na prošlost.
Ti to nećeš moći, oduvijek si bio impulzivan i plitak.
A, ovo je samo još jedan moj recept za preživljavanje
kojeg kao i uvijek nećeš moći prepisati u svoju bilježnicu
u kojoj na kraju još uvijek stoji nacrtano moje srce puno
tajanstvene ljubavi.

:)

Dragi moji prijatelji, poznanici i svi oni koji svrate s vremena na vrijeme. Ne pišem kao što sam pisala, ali ponekad znam uhvatiti vrijeme pa skoknem po malo teksta u snove ili ljubav ili tugu. Uvijek nađem materijala. Mislim da možda i neću pisati puno više, a možda i hoću, ovisi kako me uhvati, hvala vam što ste mi vjerni i što me sa oduševljenjem čitate. Ja ću nastaviti hvaliti vaša djela i čitati vaše misli. Vratila sam se iz Dalmacije i iz Varaždina i sad samo ostatak ljeta nastojim uživati u blagodatima. Ljubim vas sve i nadam se skorom susretu u snovima.

Barbara.