petak, 09.05.2008.
Kradljivci snova
Bila sam umorna od svakodnevne vreve i buke koju su prouzročili ljudi. Stalno nekakva užurbanost, hvatanje vremena i načina kako sve stići u roku. Nisam mogla više slušati njihova jaukanja:“ Ajde, brzo, nećemo stići, brzo, požuri.“ I tako do u beskraj. Odlučila sam poduzeti nešto i pišući pjesmu ostavih svoje misli na početku te krenuh prema izvoru. Put mi je već odavno bio znan, odavno sam znala kuda trebam ići i koje sve pojave trebam proći kako bih dospjela u oazu mira i spokoja. Ovoga puta tamo me čekalo neočekivano iznenađenje. Ugledala sam gomilu ljudi kako sjede i gledaju u jednu točku. Svi od reda, a bilo ih je oko tisuću. Pogledala sam u njihovom smjeru i nikako nisam mogla dokučiti što to oni gledaju. Djevojčica koja je sjedila pokraj mene neumorno je kašljala. Upitah je:“ Oprostite, no možete li mi reći što točno oni gledaju?“ Djevojčica tužno odgovori:“ Mi odmaramo oči.“ Njen odgovor me zbunio pa sam samo sjela sa strane i čekala što će se dalje dogoditi. Naravno, nakon nekoliko trenutaka svi su ustali i krenuli ka izlazu. Nisam htjela da odu pa sam ih povišenim glasom zaustavila:“ Čekajte!“ Nitko me nije čuo i svi su kao mravi otišli.
Ostala sam sama, a jedan stari potok skladao je novu simfoniju samo za moje uši. Bila je to simfonija vjetra i osjećaja. Sve je lebdjelo u zraku i kružilo oko mene. Osjećala sam se zadovoljnom i ispunjenom sve dok odjednom ne začuh dobro poznat glas. „Požuri, čekamo te.“ viknula je djevojka. Bila je to dobro nam znana sreća. Potrčala sam prema njoj, ona me uhvatila za ruku i odvela u srce šume. A tamo, integracija svih mojih snova. Plesao se odavno mi znan ples života, starac je sjedio na klupi i mahao mi, ljubav se nasmijala svojim predivnim osmijehom, anđeo koji me spasio od vatre sada je bio tu, bez tajni, bili su tu još i mnogi drugi, novi i stari. Krenula sam u tu gomilu i osjećala se počasnim gostom te skladne ceremonije. Svi su zapljeskali, a na meni se nalazila plesna haljina, ona koju sam odavno odsanjala. Bila sam zaprepaštena svime viđenim. Bilo je to nevjerojatno, svi moji osjećaji u jednom, sva moja nadanja skupljena u san i sve moje želje satkane u predivan nebeski pokrivač. Bio je tu i stari oblak, smiješio se i plesao po nebu u ritmu pjesme života. Kad sam pozdravila sve, polako me uhvatio i umor, potom sam sjela sa strane i zatvorila oči. Ovoga puta iza mojih zatvorenih očiju ništa se nije događalo, ama baš ništa. Praznina je vladala i nekakav osjećaj klaustrofobije kojega se nisam mogla riješiti.Dotakne me dobro mi poznata ruka i probudi iz tog neželjenog sna. Bila je to ljubav i ovoga puta. Upitala me zabrinutim glasom:“ Što te muči, draga? Pa svi smo ovdje radi tebe, budi sa nama, nemoj odlaziti.“
„Znaš ljubavi“ , spremno joj odgovorih, „ ne znam što mi je, ali ne osjećam se dobro, nemam onu mogućnost snova više, znaš onu da odem u snove kad god poželim.“ Ljubav je po prvi puta ostala bez riječi, ali uspjela je izustiti:“ Pa gdje si je izgubila?“ Rekla sam da ne znam no ipak mi je nešto sinulo na pamet. „Možda sam se sjetila.“, odgovorih zabrinuto. Ljubav se nasmiješi blagonaklonim osmijehom i reče:“ I? Gdje si ih ostavila?“ Nisam joj znala točno reći, ali povela sam je sa sobom. Spremno je krenula i izvukle smo se iz te gomile plesa i smijeha u oazu mira. Tamo gdje su ljudi gledali u jednu točku. Ljubav reče: „ No? Hoćeš li mi pokazati?“ Prvi puta je bila jako nestrpljiva što me iznenadilo. Ja sam joj rekla kako su tu bili ljudi i kako su otišli i nisu me slušali da se vrate. Govorila sam u preskocima jer sam bila malo iznenađena. Ljubav je opet shvatila o čemu govorim pa žalosno rekne:“ Oni su kradljivci snova.“ i spusti pogled duboko u zemlju. Nisam ništa shvaćala pa upitam:“ Kradljivci snova? Ne razumijem.“
Ljubav počne plakati i nije govorila niti riječi te počne svoju priču.
„Jednom davno, sve je bilo savršeno. Svijet je uživao u snovima, i svi su bili baš poput tebe, sanjari, no naravno postojala je i ona druga grupa, onih osoba koje nisu znale sanjati, ali ja sam bila uvjerena da ću ih promijeniti, htjela sam to. Nisu mi to dopuštali, jedino čega sam se sjećala bili su njihovi dječji osmijesi i roditeljski grubi glasovi koji su ih upozoravali na sve probleme. S vremenom, naš svijet se mijenjao, sve više ljudi postajalo je grubo i nesnosno. Jedan dan ušli su u naš mir, ukrali nam snove, prvom zorom, dok je rosa vlažila travke i upijala miris mora. Bio je to čudan osjećaj. Praznina, neopisiva praznina, Barbara. Kao da nam je netko zabio nož u srce i odveo u pakao. Bio je to neopisivo loš osjećaj, zatvoreni u kutu svojih misli i ništa ne možemo, nešto nas jednostavno sprječava. Sigurna sam da prepoznaješ osjećaj. Te osobe su nazvali kradljivcima snova jer su u svom životu samo htjeli narušiti tuđu sreću, makar onaj mali dio. Ukrali su svako blago koje smo imali, i Sreća je znala nastradati no uvijek se spremno izvukla.“ Ljubav zastane, a ja je zagrlim i snažno stisnem. „ Ne plači, sredit ćemo već nešto.“ Ona rekne grubo:“ Ne, ti ne razumiješ, oni će se vratiti, po još, po još snova i uzet će sve, baš kao i onda.“ Ljubav je imala pravo, nisam razumjela, no znala sam da moram spriječiti tu gomilu. Poslala sam ljubav natrag na slavlje, a ja sam se zaputila u ubrzani svijet. Kontrast je bio očit, tamo mir, spokoj, sreća, a vani buka, užurbanost, vreva, psovke, sve u jednom crnom paketu.
Na putu prema kući susrela sam one kradljivce snova i ovaj put još glasnije povikala, s malo grubosti u tonu glasa:“ Svi stanite i pođite sa mnom.“ Gomila se okrene i krene za mnom, bez pitanja. Uvela sam ih unutra, u nekakvu veliku prostoriju, ispunjenu monotonom bojom i par slika. Bilo je tamo i par stolica te jedan veliki stol. Prostorija je bila suviše hladna. Svi su sjeli i čekali da počnem, a ja sam im rekla:“ Ne smijete to učiniti, ne smijete ukrasti snove, oni su blago onoga svijeta. Bez snova ne bi bilo Ljubavi, Sreće, Anđela, Starca niti ikoga drugoga. Zašto to činite? Ako želite, pokazat ću vam kako se sanja, pokazat ću vam put do njihovih odaja. Ne želite zauvijek biti kradljivci, oni otrcani, stari, odvratni, kradljivci koji uzimaju nešto što nije njihovo. Vjerujte, ljudi, neće imati istu slatkoću kakvu smo mi osjećali. Nećete nikada znati snaći se u snovima, osim ako ih sami ne sanjate.“ Gomila me gledala čudno, a ja sam bila toliko izmorena da sam bila na rubu plača. Nisu primijećivali, sve dok jedna gospođa ne zausti:“ Pokažite nam kako da sanjamo.“ Osmijeh mi se vrati na lice i rekoh nježno, sa blagošću u glasu:“ Zatvorite oči, otvorite dušu i poletite. Osjetite ljubav, nasmiješite se, idite tamo gdje nema nevolja, tamo gdje je sve onako kako poželite. Suočite se sa svojim svijetom, sa svojim mislima i svojim željama. Ujedinite sve vama znano, poletite u visine oblaka, zalutajte u svijet mašte. Pustite brige, sada se prepustite meni. Duboko udahnite i smirite svoje srce. Ulazimo u snove. Vrata su vam otvorena. Ljubav se smiješi najljepšim osmijehom, sreća vas grli svojim zrakama, oblaci vam pružaju utočište. A vi, samo sanjajte i ne dajte da vam itko oduzme te snove. Smiješite se do mile volje, uživajte, nemojte dopustiti tugi da uđe u vaš mir. Ovo je vaš svijet, svaki je drugačiji i poseban po nečem. Samo vi možete tamo sanjati i dopuštati osobama koje su vam draga da vas mijenjaju i ulaze u taj svijet. Žmirite još samo malo, osjećate li toplinu? Osjećate li radost? Nije li lijepo uživati u snovima. Lebdite još samo malo i ugrabite mogućnost odlaska u taj svijet kad god to budete poželjeli. Neka vlada osjet sreće u vama, osjet mira na vama, i osjet ljubavi oko vas. Umirite svoje srce, poletite u djetinje snove i sačuvajte osmijeh vrijedan vama. Ne morate pamtiti sve što se događa, u snove ćete se uvijek moći vratiti. Sad otvorite oči, oprostite se pogledom od snova, no samo nakratko, nije ovo rastanak, ovo je samo stanka između snova, koja je potrebna svima nama kako bi zadržali one misli o životu. Otvorite oči i uđite u naš svijet obogaćeni novom spoznajom o novom svemiru.“ Svi su bili bez riječi, u njihovim očima sjale su zvijezde i svaka tajna bivala je sakrivena duboko u njima, tajna koju su dobili u snovima. Nisam ih tražila da mi odaju tajne, htjela sam da budu sretni i bili su, doista jesu. Osjetih kako su mi snovi vraćeni i osmijeh zavlada ne mome licu. Ona gomila kradljivaca postali su sanjari.
Oni sanjari s predivnim osmijehom i izvanrednim sposobnostima. Bili su to osobe koje imaju mogućnost koju nemaju svi, znaju sanjati. Tog trena, Ljubav, Sreća, Anđeo, Starac i svi ostali uđu u našu prostoriju. Bila je ispunjena osjećajem pripadnosti i topline. „Uspjela si, vratila si svoje snove.“ nasmiješi se ljubav. Odvratih joj osmijeh i krenuh prema izlazu. Nisu primijetili da sam otišla. Nisu niti trebali. Ostavila sam ih da uživaju u nečem novom, nečem tek spoznatom sa srdačnom dobrodošlicom svih pridošlica snova. Lebdjeli su u oblacima, slavili i veselili se, a ja sam ih gledala i dijelila s njima tu sreću. Nisam je htjela narušiti, riječi su bile suvišne za ovu situaciju. Izašla sam van, odvratila pogled i začula kako svi u isti glas viču:“ Hvala!“ Osmijeh se ozario na mom licu i pokazala sam ga njima. Zatim sam izašla van, a tamo sve po starom, buka, vreva, panika i žurba. No nisam se dala smesti. Hodala sam polako, nasmiješeno i veselo, hodala sam u svom vremenu iako sam bila u njihovom. Život mi je dao novu šansu za veselje. Snovi su mene uveseljavali, a ja sam ih poklonila nekom drugom. Bila sam sretna i svi oni „užurbani“ ljudi gledali su me čudno. Neka su, nije me bilo briga. Uživala sam u toj buci, u toj vrevi grada, jer sam po prvi puta znala isključiti se iz nje i otići u svoj svijet, u svoje vrijeme, hodajući njihovim vremenom. I taj dar, dobila sam dajući snove novim ljudima. Sve se otada promijenilo, čak i ja kao osoba.
Lebdjela sam po oblacima, a hodala po svijetu, osjećala sam se posebno, a istovremeno sam osjećala miris snažno crvenih ruža koje su mi davale do znanja da i ovaj put hodam po tlu, a srce mi lebdi po oblacima. Krenuh u nove pustolovine obogaćena novim djelima koja su me činila sretnom i ispunjenom. Ljubav me grlila, Sreća uveseljavala, Starac čuvao, a Anđeo obogaćivao. I zar mi je trebalo više od pukih snova? Zar nije ponekad dovoljno uživati u onome što volimo nego jednostavno raditi nešto drugo? Ubrala sam blijedo ljubičasti zumbul, ubacila ga u potok zvan Duša i gledala ga kako pliva ka izvoru, gdje je moja pustolovina tek počinjala.
- 08:14 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
