nedjelja, 02.12.2012.

Novo razdoblje za nove elemente najdivnijeg mozaika!

Sjetivši se da vrijeme snova nikada ne prestaje,
Odlučila sam se na još jedan magični pothvat.
Kako doprijeti do samog sebe i otvoriti se samome sebi?
U ovo predblagdansko vrijeme nekako težimo nostalgiji. I svi ćete to priznati.
Znate da se sjetite onih starih dana kad je sve bilo ljepše, kad smo bili mlađi, sretniji zbog neznanja koje posjedujemo, više nego zbog znanja kojeg ćemo posjedovati, kada smo bili zaljubljeni ili voljeli, kada smo samo kroz prozor sneno čeznuli i dopustili si da čeznemo.
E pa blagdani kakvi jesu, bude u nama svakojake doživljaje, probude bujicu osjećanja koje spremno potiskujemo tokom godine i onda puknemo u jednom trenu.
I tako sam ja odlučila biti nova ja, ohrabrena nadolazećim blagdanima ili samo idejama da postanem nova ja.

Znate da se često pokušavamo osloboditi sebe, okova prošlosti, oblaka budućnosti.
I stalno tapkamo ne bismo li shvatili smisao nečega, a ni sami ne znamo čega.
I tako ja odlučih u ovoj blagdanskoj bujici osjećanja, vratiti se pisanju.
Ne nužno pjesama, možda bih ovaj blog htjela pretvoriti u neku vrstu šarolikih vjeroispovjesti ljudi u malom. Oduvijek sam htjela pisati kolumne, u kojima bi se ljudi utopili na pet minuta i izašli van obogaćeni njenim kapljicama, tj. mojim kapljicama veselja i sreće.
Odlučila sam pisati o pojavama koje me vesele, koje me rastužuju, koje vas vesele i rastužuju.
Poeziju nekako vraćam u ladicu ZA KASNIJE. Treba i toga malo. Napisala sam se pjesama i pjesama, o ljubavi i neljubavi, sreći i nesreći, lažima, snovima, nadanjima. I sad se nekako prepuštam blagdanskoj sebi, pisat ću o onome što me dira, a ne smijem reći nikome jer ipak mi žene tako jake i emancipirane, ne bismo smjele biti slabe.
Dopustit ću si biti slaba i vama da budete slabi, pa bih htjela da ovo bude mjesto gdje ćemo biti slabi zajedno. Makar samo došli napisali nešto što se inače ne usudite reći ili nešto što mislite, a ne znate kako izreći.

Zovem vas, novi i stari blogoprijatelji da mi pomognete da stvorim neki novi, svoj, naš svijet ispunjen bujicama šarenih balona, za svakog ponešto.
I nadam se da će ovo biti zanimljiv svijet, utočište za malene duše slabih srca i jakih odluka.
Tako da vas pozivam da mi se pridružite u ovom pothvatu, jer nekako,
Među nama,
Ljepše je disati kada znaš da zrak koji udišemo, biva isti.
Jer dijelimo li breme ili sreću, sve je ljepše kad se razdijeli na više manjih komadića.
Udijeljujem vam novu sebe, bez poezije, bez muških šarlatana i ženskih izljeva jada, sebe koja će pisati sve što želi i sebe koja jedva čeka čuti vaša mišljenja o pojedinim temama.
Pa eto, pišimo zajedno, neka ovo bude adresa boljeg života i nove mene.
Malo ludih ideja, nikad nije dosta za slatko-gorki život, zar ne?



Svima šaljem puno pusa

Vaša *

- 22:48 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 19.06.2012.

Rast u divljini



Bilo je teško, znaš.
Vratiti se ponovno u taj svijet ideala i maštanja, osjećaja
Tek nedorečenih i zaboravljenih,
Sada si potpun stranac u mom svijetu
I svi koji su se izredali poslije tebe,
Kao jedine konstante od koje se mjeri vrijeme
Prije i poslije D.
Svi oni su nekako prošli, baš kao i prostor i vrijeme iza nas.
Što reći, starimo, a tako i naši bezvremenski stihovi.
Voljela bih staviti jedan tren pod zvono i promatrati ga kako raste i bježi i pokuša prerasti
Taj prostor za koji je predoređen.
Šimić je rekao da je smrt ta koja nas preraste i dalje kraljuje sama.
Ja bih rekla da i mi kraljujemo sa njome.
Naša uspomena, odnosno trag nas u ljudima budućnosti.
Kada govorimo o strahu svi uvijek osjetimo isto.
Jer on jest primarna emocija i koliko god se trudili, osjećati ju drugačije,
Ne možemo.
Panika i apatija, kaže Šoljan, duh su njegove generacije.
Pa moglo bi se i tako reći.
Ali kratki izlet kojim tražim smisao, već je postao jedna rutinska navika,
Jedan ključ bez spasenja.
I eto, javljam se da kažem da dišem i da mi ide.
Da dišem punim ljetnim plućima.
Jer to je ono što odista volim i želim.
Vrijeme ide, boje se mijenjaju, pa čak i ljeto i vrućine imaju svoje čari.
Stoga, dopustimo si osjetiti strah, dopustimo si krenuti na kratki izlet
Pronalaska smisla, ne stavljajmo na sve baš veliko slovo.
Malo je ipak ono što nam treba.
Malo slovo početka, zar je to tako teško?
Budimo prpošni, veseli, sanjivo morski,
Jer toliko je problema, briga,strahova
I svi ih opet osjećamo isto, negdje u kutku srca
Tamo na jeziku u predjelu za gorko,
U lijevom režnju mozga,
U drhtavim rukama, klecavim koljenima,
Pokvarenim želucima,
Ma toliko ih je.
A svima nam samo treba jedno malo slovo, bez točke na kraju
Pa da pišemo i dišemo kako nam paše
I da sanjamo i ganjamo kad nam se prohtije
I što će nam više?
Najljepše je krenuti, a ne znati kada je kraj
Jer kraja zapravo nema
Ti čovječe rasteš, dok ne prerasteš daljinu i strahove,
A zatim dalje cvjetaš dok ne procvjetaš budućnost i prošlost
I bujaš, bubriš, pucaš dalje i dalje,
Čak i kad te nema, u nekom svijetu i dalje rasteš,
I svaki ti ima dio tebe u nekom od budućih Ja.
Zapamti čovječe da rasteš i rasteš dok ne odrasteš, porasteš,
Zarasteš, prirasteš i uzrasteš u nešto predivno
I tako u vijeke.



tu sam, rastem s vama i u vama


pozdrav najsrdačniji što ga jedno srce može dati:*

- 22:22 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2011.

pedeseti put, isplati se čitat opet i opet

Ono što sam htjela, bio je zaborav.
Nešto dugo željeno, a nikada dobiveno.
Pa čak i kad bi me opet ugušio osmijeh nedovoljnog osjećanja,
Ja bih se pak okrenula tebi.
Primila ti ruku i dopustila joj da me morem čitanja odnosi
Do stopostotnog ekspresionizma.
Dohvatila bih svježe novosti koje sam si sama nudila,
Morem bih uspavala osjećaje i podarila se slobodi
Neizmjernoj, slobodi koja otvara i nudi širenje horizonta.
Jer kao što jednom kaže pametan čovjek,
Slobodni smo onoliko koliko su horizonti pred nama otvoreni.
A mi smo imali cijeli svijet.
Svijet pun trenutaka, koji su se događali sada a mi bismo ih već onako
Đački, bezazleno i nenamjerno prepričavali kao da su bili nekad, htjeli smo
Ih pamtiti, pa čak i prije nego su se dogodili.
Jer često žurimo za uspomenama, prije nego se one uopće stignu u našem
Svijetu ostvariti
A onda ne uživamo u trenutku stvaranja.
Ono što najviše boli jest bol koja s vremena na vrijeme kao da nestane
Pa onda opet zapeče jako i ode.
Tek toliko da podsjeti da ne zaboravljamo.
I tražeći prošlost, nećemo nikada otkriti budućnost.
Iznova spoznajući sebe, otkrivamo sebe.
Kad me podsjeti da te nema, ne boli me
I kao da kamen koji je vječito visio na nisci bisera osjećaja, polako,
Dapače potpuno nestaje.
Teško je nakon stare savršene ljubavi, okrenuti se novoj.
Vječno tražimo tragove, tapkajući stazom sjećanja.
A zaboravljamo da sve novo ujedno daje snagu za naprijed.
Pa što ako pogriješimo, na greškama nitko još nije naučio u ljubavi.
Jer je tu ta nada koja nas drži u zabludi, pa hajd još ovaj put znadosmo reći.
I bio je još taj i još idućih pedeset.
Pa što, recite vi sebi.
51. put ću naučiti.
I ako nećete, što vas to dira.
Postoji još bezbroj neotkrivenih istina u onim otkrivenima.
I da mažete oči sebi i svima oko sebe, tako je svejedno dok god vama srce tuče.
I ako niste dugo bili zaljubljeni, zaljubite se u prirode, u cvijeće, u ljude oko sebe
I ljubav će doći.
U ovom ili onom obliku ona svakako postoji.
A ako mislite na ljubav kao ljubav, ljubav sa vašim muškim ili ženskim partnerom,
Pa što i ako je nema,
I ako ste bili ostavljeni, ostavili ste, rastavljeni, nevoljeni, odbačeni pa čak i žustro
Željeni a to niste nikako htjeli.
Ova pjesma je za vas.
Neka vam bude putokaz za one noći kad vas zapeče pa nestane
I kad vas grcanje u suzama po milijunti put natjera da se zapitate
Pa kud baš opet.
Pa što vas briga, i onaj pedeseti put nećete naučiti.
No, ako ikada naučite javite nama da i mi probamo.
Pa ako i tad nećemo, doći će dan kad ćemo nesvjesno početi
Ispravljati sami sebe u vlastitim greškama, dan kada ćemo shvatiti
Da svime učimo, svakim pedesetim putem, svakim osmijehom i suzom učimo.
Jest da nikako da naučimo,
Ali što sad.
Naučit će nas naša mora, naši prijatelji, naše suze
Da smo svi zajedno u tome
Pa nam nikada više neće pasti napamet da smo sami.
Jer negdje tamo u Australiji, Bliskom Istoku, Zanzibaru
Pa možda čak i baš do vaših vrata
Živi netko, koji će zajedno s vama učiti.
I svih pedeset puta ćete griješiti zajedno.
Ako ne nađete nekog takvog, a sigurna sam da hoćete kad-tad
Pa što sad i za to postoji pedeset i neki put ponavljanja.
Ako još ikog, pa i sebe čujem ovo je zadnji put
, sjetit ću se da me čeka još četrdeset i devet
I tako u nedogled.


mnoštvo jesenskih pusa za vas lijepi moji:*****

- 20:44 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

subota, 30.07.2011.

gramatika hrvatskog jezika

U trenu smo osjetili otkucaje
Spremili ih daleko pod ormar i kao izgubljenu bateriju
Odgurnuli daleko, nek se nađe,
Kad budemo čistili.
I nakon te ljubavi ostade energija.
Ostade sat koji kuca za neke neispunjene sate,
Sporo otkucava tvoje dane i ljubi tvoje uši ironijom
Pijeska.
Ostadu nedorečene misli,
Neizrečeni bijes i tek pokoji osmijeh dobrote.
Ostade pjesma nepodnošljiva za uho i film
Sarkastično dobar za nas.
I ostadosmo mi nakon te ljubavi.
Ostadoh ja i ostadoše ti.
Nakon toga udarila sam po bubnju i odlučila svoje pjesme
Oblikovati prirodom.
Ljepotom leptira osjetih sebe
I započeh nezapočeto.
Aoristima se gubim u imperfektu,
A perfekt tek postade prezent.
Pa tako i naučismo sve to.
Jer kondicionalom našeg uma zapovjedismo sebi da je imperativ
Ići dalje.
I doista je bilo tako.
Sa pola čaše krenusmo u puninu dubina
Zaronismo u ljeto i
Napisasmo gomilu riječi bez smisla.
A opet znali smo da će svi naći taj smisao, na ovaj način.
Jer um koji biva podražen, reagira umjesto nas,
Mi postadosmo figure perfekta
Trudeći se ne postati marionete života.



baš sam vam načrčkala danas, ali eto da me ne zaboravite
tražim inspiraciju:))

puse od ljetne vaše*

- 22:06 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.05.2011.

šum šum šum bez suza šum

Skokom u prošlost,
Otkrili smo nekoliko ispisanih kopija sreće.
Mi, kojima uvijek započinjem ove pjesme koje kraja nemaju.
Povezala sam se sa mjestom svoje ljepote i davno udahnula već izdisani zrak.
U kutu sobe za igračke, bila je lutka bačena, cikalam zaboravljena
Mimoza zapaljena.
I ljepotom njenog uma otkrili smo kako stvoriti novi atom sreće,
A ja sam već odavno znala kako te atome pretvoriti u molekule.
Ma nije bilo suza, nije bilo odslušanih pjesma,
Dalekih miomirisa, slatkih uspomena,
Ničeg nije više bilo.
Sjedeći na molu svoga srca, radoznalo sam mahala u budućnost,
Tupim pogledom podarena, odjednom osjetih impuls kako žustro kruži mojim tijelom.
I tada, već napola mrtva,
Krenem pisati stihove.
I svakom željom sam bila sve bliže svom cilju.
Automatski ću ažurirati prošlost,
Povezati se sa mjestom svoje sadašnjosti
I okovima uhvatiti budućnost.
I ponovno kod broja 3,
Stavljamo simbol,
Zaboravljenih dana,
Pišemo romane drugih ljudi,
I dajemo sebi za pravo,
Da iako ne znamo voljeti,
Usuđujemo se pokušati.
Dohvatit ću oblake pogleda i sjetno
Ih ubaciti u srce tvoje ljepote.
Jer napokon roman koji smo napisali,
Samo je početak priče
Bez kraja.
A ja uzimam sebi za pravo, reći
Da je ova pjesma kraj,
Pa makar i jednog poglavlja.
Skokom u prošlost,
Otkrili smo nekoliko ispisanih kopija sreće
I zapalili ih osmijehom rastanka.


Vaša*

- 09:33 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2011.

Kuc, kuc

Pogledom u sjeni, dotaknuo si moje oči
I neprestano ih vukao iz one dvije rupe koje smo zvali osmijeh.
Dopustio si mi da odsjednem na mjestima koja su me u mislima znala jako prestrašiti,
Ali uz tvoju ruku tada je sve bilo moguće.
Čak i ona daleka pisma kojima bih vječito zazivala svog boga bila su
Suviše terećena prošlošću da bi ih uzimali k sebi.
Svojom rukom prelazio si preko mojega tijela,
Zaustavljajući se na mjestima na kojima bih ja laganim uzdahom
Davala do znanja da želim to što želiš i ti.
Shvatili smo da imamo iste želje,
Želje kojima bi zakrpali ta dva uništena srca,
Davno povrijeđena nekom suviše surovom ljubavi.
Htjeli smo samo trenutak, kojima bi vrijeme pokratilo sve one nazivnike sreće
Trenutak u kojima bi se ja na zadnjem sjedištu tvoga srebrnoga leptira
Izgubila u mislima o budućnosti.
Poput balona u kojem smo sjedili, dodirivala su se naša srca.
I ništa izvan nije bilo bitno.
I moram priznati čak niti sreća koju toliko obožavamo,
Nije bila prisutna.
Nije bilo leptirića, padanja u nesvijest, gorčine u trbuhu,
Bila je samo noć.
Noć koja nas je prekrivala svakoga puta prilikom našeg susreta.
I čak tada osjećala bih se odraslijom za svaki trenutak.
I ne, nisu to bila doba naših života,
Niti je to bila tuga koju bih vječito provlačila kroz pjesme dok
Se ne bi pojavio novi princ.
Bilo je to jedno jedino mjesto,
Za sekundu od gradske vreve udaljeno
Skriveno, tako dobro tempirano,
Napravljeno za zavođenje ovih mojih okusnih pupoljaka,
Za zavođenje jagodica na mojim prstima,
Mjesto gdje bi mi rekao da imam lijepe oči,
Makar samo sjedili u mraku.
Znam da smo znali da neće funkcionirati,
Jer se brojevi broje.
I svakim brojem, bili smo sve udaljeniji.
Ali nekako,
Te večeri, taj sjaj u mom srcu,
Uzdah na tvome licu,
Bili su dovoljni,
Da zakrpamo ova dva oronula svijeta.
I odista jesmo.
Izgleda da nam sada preostaje samo
Od rođendana pa do rođendana.
Dalje znaš, ne?


Sretan Uskrs, lijepi moji.
Sto pusa vam ostavljam.


Vaša*

- 12:05 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 04.02.2011.

dišem.

Sreća je kapala kao miris tek zaboravljene ljubavi.
I donosila sam si slobodu.
Slobodu i samostalnost kojom bih si dala do znanja da sam ja zapravo ja sama.
Uhvatio me osmijeh,
Zarobio moje avete prošlosti i omogućio mi da dišem.
Da, taj osmijeh.
I riječi kojima bih opisala svoje osjećaje toliko su nepodnošljivo nove.
Često kažemo nikad više.
Pitanje je mislimo li to zaista.
Ja ne mislim.
Moje nikad više upravo se pretvorilo u ponovno,
I zato sam sretna.
Otkrivam nove tajne, nove tuge, nove poljupce
I sretna sam.
Tuga me vuče k sebi, ali ja sam sretna.
I srećom obasjavam ovaj svoj kutak.
Već dugo sunce nije svanulo, i sada konačno jest.
Otkucajima srca mjerim sreću i znam,
O znam da je opet tu.
Moj stranac me konačno pronašao
I svakoga puta me pronalazi ponovno.
Tko zna možda je on taj koji će ovu kulu osvojiti ciglu po ciglu.
Ako i nije, znajte da ću mu dopustiti makar pogled na sporedni ulaz.
Jer sreća zna boljeti.
Ali slatkoća te boli daleko je savršenija od one prijašnje.
Otpuštam te vraže iz svoje duše i dajem ti da letiš.
Jer teret kojim bih se tješila, teret kojim bih si davala do znanja tko sam,
Teret koji m definirao je daleko.
Sada vidim samo svijet oko sebe.
I srećem zelene oči u dalekom svijetu mašte.
Da, te zelene oči me osvajaju.
Nažalost, moje savršenstvo je postalo klišej.
Ali klišeje svi volimo.
Čak i onda kada znamo da nisu naši,
Čak i nakon onog nikad više.
Udari nas,
Kada najmanje očekujemo.

Tko još kaže da se isplati čekati?

Vaša*

- 22:00 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 30.10.2010.

jedna brzinska..

Razotkrivena mašta,
utapkala je svoje stope u naša srca.
I omogućila nam posljednji udisaj daljine.
Posljednji poljubac pogleda i jedan zbogom.
Sreća u našim srcima tapkala je polako prema planini.
A mi ostadosmo sami, ogoljeni i napušteni.
I sad ja krećem dalje, na nov put kao i uvijek.
tko zna čije srce će sad kucati zajedno sa mojim.
Još uvijek se tražim,
a toliko je vremena prošlo.
Katkad osjećam da stojim na mjestu
i jednostavno se ne mičem.
Isti osjećaji, događaji, trenuci...
A preobrata ni za lijek.
umjetnošću pobjeđujem svijest i sada samo
čekam.


Vaša*

- 20:42 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.09.2010.

pomorcu plavih očiju.

Bilo je to jednog dugog kolovoškog jutra.
Onog jutra kada bi sve brige bile odmaknute samo jednim pogledom kroz prozor.
A na prozoru, zelene planine, drveća puna savršenih listića i zrak kao izmišljen.
Nebo je toga dana bilo tužno, a vjetar koji je odnosio sve naše želje
Bio je toliko grub da bismo se sklanjali pri svakom novom zapuhu.
Te noći bio si kraj mene u mislima i srce mi je poskakivalo pri svakoj pomisli
Na ono da bi se nešto moglo dogoditi, nešto što će nas promijeniti.
I sad dok ti pišem ovu pjesmu, prisjećam se tvoga glasa, razgovora dugih
O temama koje su ionako završene, zaključene i pokopane duboko u svijetu mašte,
Prisjećam se tvog pogleda, tvojih sneno plavih očiju i dima koji smo te noći djelili.
Naša meditacija ostat će našom tajnom, pomorče i čak kad se otisneš u daleku pučinu,
Na dalek put, pouzdam se u tvoja sjećanja na mene.
Toga jutra donio si mi snijeg usred kolovoškog dana i čak tada smatrala sam te
Čarobnjakom. Sve riječi upućene meni bile su kao igra, ispreplitale su se u našim očima
I odbijale o naša srca.
Bilo je lijepo željeti taj dan i te večeri kad si spontano ugrijao moje hladne ruke,
Bilo je lijepo osjetiti te na mojoj koži.
Čak niti kiša koja je dopustila da se rastanemo i zadržimo sebe htjela je da
Ponesemo kući bar jedan od mnogih dodira.
I znali smo oboje da godine predstavljaju nešto nedodirljivo i da je ljubav
Tek daleka riječ u našem odnosu.
Ali te večeri sam voljela tvoj glas, tvoj pogled i tvoj dodir.
Čak i tvoj smijeh sam voljela.
Bila je to jedna ljetna večer puna aure mene i tebe.
I zamišljali smo slike koje su mogle biti.
A nikada nismo znali, da je ono što je ljeto ostavilo nama
Bio samo kratki poljubac pod budnim pogledom tvojih plavih očiju.
I polagano ti pustih ruku i otisnuh se na svoju pučinu, daleku i toliko
Stvarniju od tvoje.
Teško je bilo ostaviti polovicu duše, ili bar tebe kojim sam te smatrala svojim.
Iza zavoja okruženih ogromnim planinama zelenila, izgubih se u cesti i odvojih se od tebe.
I znam da srest ćemo se opet, skoro.
I osjetit ćemo ono što nam je nedopušteno, neprimjereno.
I znat ćemo da ništa nije naše, osim onog dodira, poljupca i duge kolovoške noći.




Vaša**

- 09:41 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 21.08.2010.

čovjekova milina

Bilo je tako lijepo voljeti slobodu,
upravljati njome i dopuštati joj da diše zajedno sa mnom.
Odjednom osjetih divan miris velebitskoga cvijeća,
i ono me digne daleko, tamo su me čekala mjesta u kojima bih
nježno ispunjavala svaki redak svoga života.
I tko zna kakve avanture čekaju ovu personu.
I da usudim se nazvati se tako,
jer baš poput leptira moja unutrašnjost
lebdi nad svijetlom mi budućnosti.
Okušat ću se u lovu same sebe i trijumfalno si dopustiti
okret za 180 stupnjeva koji će u daljini pjevati manjinu moga srca.
Granica koju upravo prelazim je ona prekretnica
i ne vraćam se.
Od sada idem samo naprijed.
Jer budućnost je ta koja nas čini osobama, a prošlost je samo priprema za taj suludi strah pred nama.
Korak po korak doći ćemo daleko, dok trčeći stižemo samo na mjesta koja bježe dalje od nas.
Pa tako krenimo na put oko svijeta.
Neka mi budemo naš hir za cijeli život.





Hvala ti, H.



Tu sam, idem opet, mislim na vas, kad god sam tu posjetim vas i ostavljam trag u srcu.

Pusa od mene

Vaša*

- 21:39 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Sve ono što želim, a možda neću uspjeti postati.

.....slikice i sve po malo :D......



Free Hit Counter
Free Hit Counter




Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Ljubav, da bi nas usrećila
ne smijemo shvaćati ozbiljno
nego je doživljavati kao ugodnu i neobaveznu zabavu.




Jedan kratki trenutak trajanja u snovima o ljubavi vrijedniji je od cijeloga života slave.



Trenutak je dovoljan da se upozna, trenutak je dovoljan da se zavoli. Ali samo trenutak moze razoriti sve sto je trenutak uspio stvoriti.




Tvojim rijecima vjerovala. Tvome dodiru se predala. Nocima se suzama pokrivala i na kraju bez tebe ostala!



Image Hosted by ImageShack.us


Svidjaju mi se tvoje usne, samo toliko da znas. Ali jos vise bi mi se svidio tvoj poljubac koji nikako da mi das.


Image Hosted by ImageShack.us


Slusaj sad: U dusi sam dijete koje ne zna mrziti, u zivotu sam putnik koji uvijek pronadje pogresan put, a u stvarnosti sam budala koja uzalud VOLI


Spavaj kao da ne postoji sutra, kao da nema jutra, spavaj i snivaj slatke snove i sanjaj me noci ove!!!!!


Sanjaj nocas kad sklopis oci, moje su budne i ove noci. Moja je noc bez tebe cudna, uvijek tuzna bez tebe budna. Ove rijeci srcem pisem samo za tebe duso disem


Image Hosted by ImageShack.us



Free Image Hosting at www.ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us



"Ljubav je partija karata, gdje svi varaju. Muškarci - da bi dobili, a žene - da ne bi izgubile.


Na početku ljubavi ljubavnici govore o budućnosti. Kad se ljubav približava svom kraju govore o prošlosti."


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us
ž

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us





Oprosti

Oprosti što plačem
i što nemam mira
kad čujem da netko
na gitari svira.
Oprosti što tvoje ime
po klupama pišem
i sjećanje na tebe
neću da izbrišem.
Oprosti što nisam
htjela da te molim
i što više neću
prestati da te volim!!!

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Zašto?

Zašto se bol za bolom vraća?
zašto se ljubav suzama plaće?
zašto pati onaj koji voli?
zašto suze na rastanku bole...

Zašto ljubav voditi, kad je ljubav bol,
Zašto suze ronit zbog te riječi ON?!
zašto neki ljudi ne mogu da shvate
da oni šta se smiju najviše pate!


...što znači voljeti...


šta ti misliš što znači voljeti?? jeli to samo zabluda?? ili samo gorka istina koja poput kave bez šećera ostavlja vrlo neugodan okus u ustima.....istina je da ljubav boli..ona boli više od najveće povrede..za mene ljubav boli više od smrti....kad nestane ljubavi to je gore od smrti..to je kraj bez ponovnog početka, to je bol koja para srce i dijeli ga na dva mala dijela...
...riječ volim te je tako podcijenjena..svi je govore kad im to pada napamet a nitko ne shvaća jačinu te riječi....kad ja čujem tu riječ s tvojih usana srce mi brže zakuca i koljena mi klecaju...
sjećaš se, mili, onoga dana kad si mi rekao tu riječ...sjećaš li se kucanja svog srca ??
...ja mislim da se ne sjećaš...jer da se ti , dragi, sjećaš nebih ja sada sama plakala i jecala na svaku tvoju riječ.....čini se da ipak nismo vječni, mili....vjerovala sam ti zato jer sam ti htjela vjerovati, a sada je kraj.....ova ljubav koja boli nema smisla više....kad jednom prođeš pokraj mene nemoj me pogledati...ne gledaj bolno i krvavo, srce...ja ti sada želim svu sreću u tvom životu iako znam da kad jednom osjetiš gorak okus boli..pitat ćeš se, baš kao i ja, što znači voljeti?..jeli to iluzija ili samo stvarnost koja traje vječno....


Samo pogled

Kad bude noć pala na moja leđa
Kad se svijet sruši na moja ramena.
Kad me svi budu mrzili
Kad ja budem mrzila sve...

Daj mi samo jedan mali
Pogled.
Daj mi pogled jer to je sve
Što mi treba.
Ustat ću na noge,
Krenuti dalje.
Samo pogled mi daj.

Kad se budem vraćala
Od nekud tužna, umorna.
Kad se srce moje slomi kao štap,
Kad se smrzne kao kamen...

Daj mi samo jedan mali
Pogled.
Na sekundu neka vidim
Tvoje oči.
Upregnut ću teret, krenuti dalje,
Sa svijetom se suočit.
Samo pogled mi daj...


NAKON MOJE SMRTI

kada umrem, ne želim
da suzama zalijevaš zemlju moga groba.
ne želim da tvoj život stane
dok sklopljenih očiju ležim nepomično
u zatvoru vječnosti.
bili smo posebni, stapali smo se
kao kišna kap sa zemljom,
nadopunjavali smo jedno drugo
i u najmanjem pokretu,
vodili smo jedno drugo
putevima volje božje...
otkrivali si mnoge skrivene tajne.
za mene poseban si dio čovječanstva,
zato želim da sanjaš moje snove
da živiš kao da sam ovdje,
kao da nikada otišla nisam...
moj duh je i dalje sa tobom,
nosi me u daleku budućnost
koju ja neću upoznati...


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se