Negdje pored Zemlje...
subota, 26.01.2008.
Ti.
Ti znaš da nitko ne razumije situaciju koja se nalazi unutar mene. Isto tako znaš, da je ni sama u potpunosti ne razumijem. I da sam slaba zbog toga. Znaš da mi takvo stanje ispija krv i ostavlja me blijedu i napola živu. I ti to jako dobro koristiš. Kako si samo prokleta! Ne želim te uopče spominjati. Ti nisi vrijedna bilo čijeg spomena. Kamoli mojeg. Moja je pozicija mnogo višlja od tvoje. sa tih se visina uopče ne vidi nizina na kojoj se nalaziš. Očajna sam. Obračam ti se. Spominjem te. A ti si ta koja slama. Ah, prokleta, prokleta realnosti! Zašto mi pokazuješ svoje pravo lice? Znam da sam to od tebe zahtijevala. Ali ti, koja si tako mudra, ti, mogla si predpostaviti da će me crte tvoga lica sravnati sa zemljom. I sada živim mrtva. Zbog tvoje nepromjenjivosti. Ubija me činjenica da radiš po svom, bez obzira na moje prijedloge. Mrzim te! Tako si prokleto izravna. Močna. Močnija od vjetra. Ti dopreš do kutka potpuno izoliranog sa svih strana. Možeš li mi reći, zašto uništavaš sve pred sobom? Predpostavljam da ne možeš. Možeš mi samo pokazati na način da učiniš još neko zlo, mnogo veće od svih do sada. Nemoj. Kako ti je to uspjelo? Bojim ti se suprodstaviti! Ali ne i reči ti da ću te jednom pobijediti. Neću birati sredstva. Baš kao što ih ni ti ne biraš. Naučila si me da biranje samo sputava.
Hvala ti!
ponedjeljak, 07.01.2008.
"... ostavit cu za neki drugi put"
Umor me ubuzima. Umorna sam od spavanja. Da, od spavanja. A spavam, jer nemam volje raditi nešto drugo. Ni magla baš ne pomaže. Pogledam van, ne vidim ništa, sve je bijelo, sve je prekriveno ne bijelom, nego nekom tmurnom, uznemirujučom maglom. Poželim izači van, no nešto me spriječava. Možda strah, možda činjenica da je šetnja u takvim okolnstima nepotrebna, no, zašto ne? Ipak ne želim ići sama. Ne želim se izgubiti sama u bijelom. To me uvijek plašilo. Bijela boja simbolizira ništavilo. Ili bi to trebala biti crna? Nije... Crna, u njoj ipak ima nešto, ne lijepo, ne dobro, no to, nešto.
Čujem, psi laju, jače i glasnije nego inače, mogla bih čak reći, laju bolno. Zašto? Zašto sada, drugačije? Boje li se oni čega? Vide li oni opasnost u toj magli? Boje li se bića kojih se mi bojimo inače? Boje li se nas? I koja bića? Psi?
-npr. Šećeš ulicom, pustom. Izdaleka prema tebi juri pas, laje, reži. Okreneš se, i počneš bježati u strahu od njega. Kako možemo biti sigurni da će nas napasti? Možda on bježi od negeča, kao što mi bježimo od njega. Fascinira me to, kako jedna vrsta, nikada ne razumije drugu vrstu. Teško je to. Usprodstaviti se dimenzijama, i pokušati razumjeti.
Aha! Ne smijem pasti u depresiju, opet. Obečala sam sama sebi da od Nove neću dopustiti da padnem u spomenutu... Dep.:D Branim se, teško je, no uspjevam, ako zanemarim gornji dio posta.
I da, LOTR je dobar film, stvarno je:)
