Večera za 6

Što je čovjek stariji, to je dublje svjestan bolne činjenice - da živi u svijetu kojem kreteni daju završni "touch" i da ga samo smrt može izbaviti iz tog pakla. "Pakao, to su drugi ljudi" rekao je Sartre.

Nedavno sam bila u bolnici na jednom rutinskom zahvatu. Prvih nekoliko dana, dok su me pripremali za operaciju, mogla sam popodne izaći vani i šetati. Tako da sam dva puta dnevno prolazila pored skupine fanatika nejebljiva izgleda koji danima već mole za spas netom ejakuliranih duša, transcendiranih iz nebesa preko mošnji u maternice. Točno su na ulazu u bolnicu tako da ih ne možeš izbjeći. Mole naglas i svi, bez iznimke, imaju onaj odbojan ilčićevski izgled lica kojeg bih nazvala "katolički delirium tremens". Do mene su, enivej, uspjeli doprijeti. Poželjela sam zatrudniti i abortirati.

Kad bih se vratila u bolničku sobu, tortura se nastavljala. Za cimericu sam imala još jednu bogomoljku, koja se prosječno pet puta dnevno molila svom imaginarnom prijatelju. Isti kalibar kao i ovi ispred bolnice, zapravo - ima li više uopće normalnih ljudi u ovom hrvatistanskom samostanu? Hercegovka humano preseljena u Slavoniju. Pa se mi onda čudimo što tamo uporno glasaju za kriminalnu organizaciju. Imala je nekoliko knjižica sa unaprijed štampanim molitvama koje su groteksno zvučale (Vjekoslava Huljić se bacila u duhovne vode???), i onda bi ih blebetala bez prestanka u serijama od po pola sata. Nakon toga bi sjetno uzdahnula "o, Bože" kao da je ogroman teret pao s njenih pleća i zatim bi počela čavrljati sa mnom ( a zapravo sama sa sobom) o svojoj djeci, unucima i praunucima kojih je, po mojoj procjeni, ukupno bilo pedesetak. Logično, jer ništa se ne širi tako brzo kao korov.

Popodne bi otišle u prostoriju u kojoj je bila jedina televizija na odjelu. Bogomoljka je obožavala gledati "Ljubav je na selu" i otrovno komentirati žene koje su se prijavile u taj show. Po bogomoljki, sve su to griješnice koje su prošle "sito i rešeto" i sa kojima ni jedan normalan muškarac ne bi htio biti. Muške nije komentirala - ipak je ona zemljakinja Ljilje Vokić koja se ustaje "kad muško u prostoriju uđe." Ali je svejedno voljela gledati taj razvrat. A poslije toga opet molitva u sobi.

U našem hodniku bilo je nekoliko teških bolesnika, uglavnom starije životne dobi, nepokretni i dementni. Zrakom je, unatoč svojskom trudu medicinskih sestara, neprekidno lebdio gustio oblak napunjenih pelena, taj završni čin poniženja ljudskog bića prije smrti - kada ti drugi mora prazniti pelene i prati dupe. Jedan djedica je bio posebno problematičan, kada bi ga uhvatila žuta minuta urlao je strašnim, neartikuliranim krikovima za koje sam tek naknadno shvatila da znače: "Ubojstvo! Ubojstvo!" I dok je jedne večeri bogomoljka počela sa svojom stupidnom molitvenom litanijom, dedek je počeo urlati. Nervozno je coknula jezikom jer ju je prekinuo usred posla. Kad se malo primirio nastavila je obraćati se "premilom srcu blažene djevice" poentirajući pri tome da "oprosti sve grijehe nama grešnicima" i u tom trenutku dedek je ponovno počeo urlati, groznim, neljudskim krikovima od kojih se dizala kosa na tjemenu. No, nije me toliko užasnula ta agonija umirućeg starca (to me više rastužilo nego užasnulo) koliko sadržaj bogomoljkine molitve ("oprosti grijehe nama grešnicima") i činjenica da i pored sve ove patnje i besmisla postoje ljudi poput nje, ljudi koji ignoriraju tuđu bol, štoviše, smatraju je zasluženom i nastoje sebi rezervirati eksluzivno mjesto u imaginarnom raju kod imaginarnog boga.

Srećom, bolnički su dani sada iza mene. No osjećaj da živim u zemlji koja sve više sliči na džamahiriju, jači je no ikad prije.