Hrvatska svadba - seljački dernek s prekršajnim obilježjima

12 travanj 2016

Otkad je zatoplilo krenula vjenčanja. Kad je hladno, kišno i mračno vjerojatno se ne žene/udavaju u ovolikom broju jer je manja vjerojatnost da će biti viđeni kao u proljetnim mjesecima. Skoro svaki tjedan barem tri puta prisiljena sam stavljati čepiće u uši jer se od tog trubljenja i arlaukanja pod prozorima ne može živjeti, posebno ako si lociran blizu svih poznatijih crkvi u gradu. Imala sa priliku nazočiti nekim svadbama i mišljenja sam da bi se, sve do jedne bez iznimke, mogle se svesti na naslov ovog teksta - seljački dernek s prekršajnim obilježjima.

Ponajprije, to suludo trubljenje kroz grad, obavezno sa zastavom na čelu kolone i nekoliko razdrljenih svata koji, prkoseći zakonu gravitacije, izvire kroz prozor auta sve do struka i urlaju ko sumanuti. Bespotrebno trubljenje samo po sebi protivno je prekršajnim propisima. Vitlanje državnom zastavom je također protuzakonito - postoji zakon kojim je regulirano kada i gdje se ističu državni simboli, svadbe u tom zakonu nisu navedene, bez obzira što mnogi, eto, misle da je njihova ženidba/udaja stvar od državne važnosti. No, hajdemo nekim redoslijedom, step by step obraditi ovu temu seljačkog dernečenja na svadbama.

Najprije se ide po mladu. Ona, poput osuđenika na smrt električnom stolicom ili smrtonosnom injekcijom, vedro čeka svoje dželate u vidu budućeg muža, kuma i ostatka raspojasane gomile. Uz nju je i kuma, koja upravo vodi mučnu brakorazvodnu parnicu, no odlučila je zabljesnuti na ovom vjenčanju ne bi li upoznala nekog od slobodnih uzvanika. Eh, onda kad su se svi grupirali - familije s obje strane te prijatelji od kojih će, većina, ubrzo postati bivša, ide se u crkvu. Osim vlastitog primjera, ne znam ni za jedan drugi da su mladenci išli samo kod matičara, na građanski obred. Crkva je obavezna. Isto kao i bijela vjenčanica, simbol nevinosti, koja groteksno izgleda na mladenki u, primjerice, sedmom mjesecu trudnoće.

Po završetku obreda, nakon što su lokalnom popu obećali da će se voljeti, poštivati te ploditi i množiti ko zečevi, sve u ime Crkve i Domovine, svatovi kreću u pravcu zakupljene sale za vjenčanja gdje će dernečenje doživjeti vrhunac. Najam svadbene sale kao i cijela organizacija svatova obično je plaćena podignućem kredita sa hipotekom na nekoj od nekretnina roditelja. Vjenčanje će se otplaćivati još dugo nakon što se mladenci razvedu.

U pravilu, sve sale za ogromna vjenčanja, bez obzira jesu li novijeg datuma izgradnje ili nisu, djeluju seljački. Već sama činjenica da su kapacitetom namijenjene za prijem par stotina duša sa pozornicom sklepanom za lokalni bend kojeg sačinjavaju oni koji su ispali već u prvom krugu natjecanja za Supertalent, dovoljno govori sama za sebe. Kreće muzika, uvodni ples pripada mladencima. Ona je još uvijek besprijekorno našminkana i frizura joj nije popustila. On se vidno preznojava, i sa dvije lijeve noge uspije nekako otplesati valcer. A onda kreće raspašoj, i mladenac nenavikao na fine plesove odjednom stručno šlajfa na Škoru, Thompsona, Bulića, prosto vidiš da iskustvo dernečenja po seljačkim svadbama izbija iz svake njegove pore.

Kako večer odmiče, svatovi se ufuravaju u kolektivnu neubrojivost, iako i na samom vrhuncu svadbe točno možete uočiti tko je s kim zavađen u porodici. Takvi su obično na suprotnim krajevima sale, đuskaju mrko se pogledavajući uz koloplet narodnih pjesama koji trešti isa pozornice. Kad delirij bude na vrhuncu poželjno je ubaciti i neku "ustašku" da se ekipa dodatno razuzda. Skoro na svakoj svadbi na kojoj sam bila, u određenom trenutku se zapjevalo "Jasenovac i Gradiška stara" te odmah zatim prešlo na "Bižuteriju", kao da ništa nije bilo...

Vlakić je posebna priča. Nema svadbe bez vlakića. Što je poseban užitak, posebno kad je ispred vas debela guzica nevjestine majke koja malo zapinje u prolazu. Pa zapnete i vi nosom o to kolosalno dupe.

I tako, red plesa, red žderanja, pa onda uočite da su svi oko vas znojni i smrdljivi, da mladenka izgleda ko žrtva silovanja sa maskarom koja joj se razlila pod okom, pa zapitate sami sebe "Zar je meni ovo trebalo...?"

Dio s podvezicom ću zaobići. Svi znate za to s podvezicom, zar ne? No, ono što najviše sućuti i empatije na svadbama izaziva jeste - bacanje buketa. Koja ga uhvati, ta će se prva udati. Pa se onda u bojni red zbiju sve stare cure, neudane, razvedene ili, jednostavno, očajne, jer drugačije ne mogu objasniti tu potrebu da zgaziš sve konkurentice oko sebe ne bi li uhvatila buketić. Ono što me dodatno fascinira jeste to što su neke hvatačice buketa, na vjenčanjima na kojima sam prisustvovala, doista vjerovale da će služeći se laktovima, kung fu udarcima i taekwando zahvatima promijeniti tijek svoje sudbine u ljubavnom smislu .

Na kraju svadbenog derneka, dok se pijani svatovi razilaze kućama, a mladenci ispraćaju zadnje uzvanike, slijedi najzanimljivi dio svečanosti a on glasi - psovanje po spisku svima onima koji su im kupili za poklon konja za peglanje, jeftinu reprodukciju Murtića ili toster. No taj je dio, na žalost, zatvoren za javnost.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se