Lijepi muškarci ružno stare

25 rujan 2015

Mislila sam da će točka na "i" ovog sumornog, kišnog dana biti vijest o manijaku koji je godinama spolno zlostavljao svog psa, i koju sam pročitala na nekom portalu uz drugu kavu nakon što ova prva nije bila dovoljna da me suoči sa jutrom - no prevarila sam se. Jer, danas na uglu gdje se križaju dvije ulice kojima ne znam imena naletjeh na njega, iako u prvom trenutku to uopće nisam registrirala. Odnosno, da budem preciznija - nisam ga prepoznala. Da se nije nasmijao i javio nekom tipu, ja i dalje ne bih imala pojma da je to on i prošla bih pored njega kao i pored svakog drugog građanina, no, glas je bio presudan. Po glasu ga prepoznah, i uđoh u pekaru koja je gledala taman na ulicu gdje je on bio da malo bolje promotrim tu očitu eroziju nekadašnje ljepote. Srećom, pekara je bila puna omladinaca koji su navratili da nešto zameze prije škole, pa nije bilo onog unjkavog i dosadnog "izvolite, mogu li vam pomoći", tako da sam na miru kroz staklo izloga mogla promatrati ono što je ostalo od njega.

Zanimljivo je kako lijepi muškarci ružno stare. Ili da okrenem - kako na ružnim muškarcima starenje izgleda kao nešto sasvim lijepo. Uzmimo Olivera Mlakara, na primjer, objektivno gledajući ne možemo reći da je bio lijep u mlađahnim danima, a ako smo nekorektni onda ćemo otvoreno reći da je bio ružan. Sad pustimo na stranu njegovu simpatičnost, šarm i voditeljsku elokvenciju - činjenica je da najveći broj žena ne bi opisao svog idealnog muškarca nalik Oliveru M. No eto, čovjek je ušao u zlatne godine i nekako se ne mijenja, i dok njegovi znatno ljepši vršnjaci povenuše, poružniše, sagnjiliše, on bivstvuje kao konstanta, uvijek isti, štaviše, sad u ovim godinama i obzirom na njih on je - zgodan. Fizička neuglednost u mladosti i starost skladno se prožimaju - nasuprot tome kad je ljepota u pitanju, starost joj se okrutno kesi i izruguje. Sve što je u mladosti izgledalo grubo, neskladno, sve što je štrčalo u disharmoniji sa ostatkom cjeline - u starijim danima dobija neku mekoću, patinu i kao da se vraća u sklad. Postaje oku ugodno. Sa ljepotom je sasvim druga stvar.

Vratimo se Njemu. Rekoh vam da ga nisam prepoznala - a i kako bih kad je u ovih deset i nešto sitno godina dobio barem dva puta toliko na kilaži. Lice podbuhlo, neodoljiva rupica na bradi sad je tek uski prosjek između usta i podbradka. Usne više nisu pune i putene nego mlohave, i kao da slijede neku nevidljivu crtu na svom rubu koja ih vuče prema dolje. Na nesreću, i dalje njeguje imidž dugokosca - samo što kosa više nije crna kao noć, nego prošarana sjedima i, primijetih, poprilično prorijeđena na potiljku. Ne mogu čak reći ni da je preplanuo kao nekad - to je prije neko čudno rumenilo koje mu šikne u obraze kada se nasmije, poput seoske mlade kad odlazi na prvu bračnu noć sa svojim dragim. Pustio je bradicu, valjda da barem donekle vizualno suzi obraze koji izgledaju nekako čudno meki i okrugli. Pokušavam pronaći neki sićušni, diskretni trag nečeg što me prije toliko godina kod njega palilo - ne uspijevam. Jedino što je, možda, isto kao i nekad jesu oči - iz njih i dalje kao da na trenutak zaiskri onaj isti plamen da bi zatim opet zgasnuo. Ali ne da se, još uvijek se ne da. Vidim to po gestikulaciji rukama, tijelom - i dalje je intenzivna, kao da se njome brani od vlastitog odraza u zrcalu, kao da onom drugome govori: "Hej, to sam ja!". Nismo generacija, stariji je od mene desetak godina, no dok ga seciram pogledom iz obližnje pekare ja tu ljepotu koja bespovratno blijedi nekako doživljavam i kao svoj poraz. U ono vrijeme dok smo hedonistički trošili život, nismo ni primijetili da je on na kraju potrošio nas.

Poslije sam izašla i krenula za njim, vidim - outfit je još uvijek isti. Uske traperice i crna košulja, no pogrešni konfekcijski brojevi, pomislih sa rezignacijom. I kao da se malo smanjio, "ušao u se" - nestaje mi s vidika dok se smiješno gega u pravcu obližnjeg restorana.

Došli divlji da otjeraju pitome

18 rujan 2015

Postoji jedna divlja plaža koja izgleda kao da ju je dizajnirala neka viša inteligencija. Između golih škrapa smjestila su se mala žala, jedno od drugih odvojena surim kamenjem koje kupačima pruža intimu i osjećaj stopljenosti s prirodom, svako dovoljno taman za dvoje, troje ljudi. Kao da ste u separeu, odvojeni od ostalih, a opet stopljeni sa ostatkom prirode. Ovaj rajski djelić planete nalazi se na jednom udaljenom otoku kamo odlazim često, u svako doba godine, pa tako i ovog ljeta.

Kupanje na divljim plažama zahtijeva poštivanje nekih nepisanih pravila koja su prešutno poznata svima nama izopćenicima iz mase kojoj ne želimo pripadati. Prvo - ne smetaj drugoga. Ima dovoljno mjesta za sve, bez da drugome dahćeš za vratom. Drugo, ostavi sve kako si i našao, a to znači ne ostavljaj iza sebe smeće, oglodane kosti, kutije od pizze ni limenke "Žuje". Treće - poštuj tuđu intimu isto kao što poštuješ i svoju, ukoliko je, naravno, imaš.

Desilo se tako da smo ja i on jednog bistrog jutra, prije žege, stigli na taj komadić zemaljskog raja, spustili se na jedno od nekolicine rasutih žala i uronili u more poput dviju riba koje su dugo bile na suhom. Bili smo sami u Raju.

Kad ste na jednoj takvoj plaži, grijeh je kupati se u kostimu. Naprosto osjećate da vas nešto sputava, da vam ta dva komadića sintetike umanjuju doživljaj. Ubrzo smo odbacili suvišne krpice i poput dvoje gole, divlje djece prskali se, gnjurili, smijali, vrištali. A onda izmoreni legli na vrući pijesak slušajući otkucaje vlastita srca u simfoniji sa zborom cvrčaka koji je upravo započinjao svoj koncert.

Odjednom čujemo neke glasove. Podigoh glavu i vidim peteročlanu ekipu kako se spušta sa pokretnim frižiderima u rukama, napuhanim buvelima i još čitavom kolekcijom nepotrebnih stvari kupljenih, vjerojatno, preko televizijske prodaje. Muž, žena, dvoje djece i jedna starija žena, vjerojatno punica ili svekrva. "Sranje, moramo se obući," čujem ga kako beštima. "Zašto?" odvratih, "Pa gle koliko je slobodnog mjesta za kupanje. Nisu valjda toliko ludi da dođu baš ovdje."
Nadolazeće krdo čulo je naše glasove i zastalo. Scena kao iz dokumentaraca koji se prikazuju na NGWild - naperili uši, raširili nozdrve poput afričkih bizona, ne bi li nanjušili uljeza. Sa te udaljenosti mogli su vidjeti samo naše glave jer je ostatak, kao što rekoh, zaklonjen prirodnom kamuflažom. Nakon što su nas pouzdano detektirali stali pa se nešto dogovaraju. Naposlijetku, konsenzus je postignut i oni odlučno nastaviše prema nama. Vidim, računaju na svoju brojčanu nadmoć.

Ovaj moj navukao mudante na sebe, a ja neću, pa neću. Ne da mi se prekidati taj divan osjećaj kad te sunce miluje po guzi. Ležim na trbuhu i osluškujem stampedo kako se približava. Pa što i da me vide - od nečije gole stražnjice još nitko nije nastradao. Tim više što je smatram solidno oblikovanom.

Za par minuta evo ih, raspoređuju šugamane i ostalu tešku artiljeriju kao da nas nema. Samo što ne gaze po nama. Odjednom začujem zaprepašteni uzvik, majke očito, koja je detektirala moju nagost i stala iznad moje glave: "Gospođo! Kako možete biti goli u prisustvu djece!"

A ja se onda okrenuh na leđa, uz zaprepašteni uzdah žene i pomalo sjetni njenog muža, te osmotrih kurpulentnu pojavu koja se nadvila nad mene: "Gospođo," rekoh, "Ne zaklanjajte mi sunce."

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se