Priča o jednoj kuji

22 prosinac 2014

Ja nikad nisam imala čast upoznati Medu iz prostog razloga jer je živjela dvadesetak godina prije nego sam se rodila.

No unatoč tome, kao i činjenici da je nikada nisam vidjela čak ni na slici, imam detaljnu predodžbu o tome kako je izgledala. Žuta, dugodlaka mješanka, krupnih šapa, jedna od onih vrsta pasa koje uvijek izgledaju kao da se smiju. Ime Meda je dobila upravo zato, jer je izgledala kao dobroćudna, umanjena verzija nekog žutog medvjeda iz bajke, sa krupnom vlažnom njuškom i crnim, okruglim očima. U to poslijeratno vrijeme samo su oni bogatiji imali fotoaparat na tronošcu iz kojeg se dimilo kad bi snimatelj viknuo "ptičica" - i upravo su zato Meda kao i tamnoputa djevojčica koja ju je voljela ostale nezabilježene u slikovnom formatu.

Toliko priča sam čula o Medi, a pričala mi ih je ona koja se prije 8 godina preselila na neko bolje mjesto, gdje ju je njena Meda vjerojatno čekala. Ona je odrasla sa tim kuštravim, veselim psetom, koje je do te mjere svojom ljubavlju i privrženoću obilježilo njen život da je i ona pričama o davno uginulom psu obilježila moj. Kad bi mi pričala o Medi, i ja i ona bismo se pretvarale u klinke i trčale livadom iz njene priče a za nama je, veselo isplaženog jezika, trčala Meda, kuja i anđeo u istom tijelu. Dijelila sam s tom mitskom kujom osjećaj tihog suučesništva kad je maznula sa prozora seoske kuće mesnu pitu koja se hladila na svježem, zimskom zraku, osjećala tugu i ljutnju kad je dala svome životinjskom nagonu da se razmaše i iz polja donijela nesretnog zeca, njen ponosni ulov. A kad je dobila male, žute, kuštrave kučiće koje je sakrila iza štaglja u brlog od sijena i dlake, mojoj sreći nije bilo kraja. Tražili smo je danima gdje se skrila, i već kad su nam najcrnji scenariji pali na pamet - ona se pojavila noseći sa sobom male, debelje, cvileće smotuljke. Nemam pojma do danas tko je bio ponosni otac, a nekako mi se čini da to Medi i nije bilo odveć bitno - bila je to jedna ponosna i emancipirana kuja.

Priča o Medi zapravo je priča o jednoj priči i o tome kako vam pripovjedač i svjedok nekog drugog vremena može vjerno dočarati minulo vrijeme, prenijeti vas tamo iako fizički niste postojali u tim danima. Meni je stara pričala o psu koji ju je naučio ljubavi, ja sada pričam vama njenu priču, sve u nadi da će jednom, netko, možda i dalje pronijeti legendu o jednom žutom psetu koje nekome, jednom, mnogo značilo.

Seljačina u BMW-u

08 prosinac 2014

Vani lije ko iz kabla, spojilo se nebo sa zemljom, sivi tmasti oblaci prekrili su cijeli grad kroz koji hodaju pogrbljene pojave pod kišobranima na trenutke zatečene blještavim farovima automobila. Žurim kući jer je hladno i vlažno i na đonu od postole imam neku mikrorupicu kroz koju prolazi voda tako da su mi stopala mokra. Osjećam se trulo i vlažno, emocionalno blisko sa zgnječenim smeđim usahlim lišćem kestena koje bujica nosi niz ulicu.

Na pješačkom stoji starica pod kišobranom i čeka da se semafor zazeleni. Gleda u mene nasmijano bistrim, plavim očima ukrašenim tisuću i jednom boricom kao posljedicom tisuću i jednog smijeha koji je u životu prešao preko njenog lijepog lica. Sijeda kosa joj je skupljena na tjemenu na onaj damski način starih gospođa, a na ušima ima dvije male biserne naušnice. Elegantno odjevena, prava je iznimka od babetina koje svakodnevno viđam i koje cijeli grad prošetaju u onoj istoj opremi u kojoj obitelji kuhaju sarme nalikujući na ogromne gmazove preživjele udar asteroida. I kroz zrak oštar od hladnoće i kiše osjećam nježni miris ljubičica koji je nekad kupovala i moja mama. Tračak nestale građanske elegancije nazirem kroz kišni slap dok gledam u njeno nasmiješeno lice i uzvraćam osmjeh. Čudno je to - šugavo vrijeme, šugav osjećaj nadolazeće zime i kroničnih oboljenja, i onda vas kao nebeska zraka raznježi blag pogled nekog potpunog neznanca.

Odjednom, poput tsunamija, ogroman val prljave kaljuže sručio se na nas. U trenu registrirah crni, prijeteći BMW koji je prošišao pored nas brzinom sto na sat, bez da iti malo uspori, ne obazirući se što ljudi čekaju prijeći cestu. Bila sam mokra, zalivena, prljava, blatnjava kao i gospođa koja mi se maloprije toplo nasmiješila. Njen bež kaputić sad je bio "ukrašen" mješavinom smeđih i sivih nijansi prljave vode koja se slijevala niz cestu, a na licu joj se razabirao izraz krajnjeg razočarenja. Pogledah u pravcu BMW-a koji je odmicao dalje stvarajući vodoskoke duž nogostupa - za volanom ugledah debelo tjeme i veliku glavu koja kao da je srasla sa ramenima bez posredstva vrata, a na retrovizoru ogromnu krunicu koja se njihala u ritmu divljačke vožnje.

Seljačine. Svuda oko nas su seljačine.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se