Večera za 6

Prije dosta godina, još kao studentica, radila sam sezonski u jednom hotelu. Jedna od osoba sa kojom sam odmah našla zajednički jezik bila je Marina, ljepuškasta cura mojih godina, draga, samozatajna, no već poprilično ispaćena životom. U to vrijeme još se uvijek nadala da će upisati tako željeni pravni fakultet, ali životne kockice su joj se posložile tako da je to ostao tek neostvareni san. Do dvadeset i četvrte izrodila je troje djece i bila u paničnom strahu da će i četvrti puta zatrudniti. "Znaš, kod mene se lako 'hvata"," priznala mi je jednom, "Treći puta sam zatrudnila preko spirale, pilule ne podnosim, on ne želi navući kondom. Kaže da pravo muško ne koristi 'gumu', da je to kao da se seksa s čarapom na njemu. Svaki mjesec kad mi kasni dobijam sijede. Mislim da je ta plodnost uvjetovana genetski," tiše je dodala. "Kako to misliš - genetski?" upitah zbunjeno. Onda mi je objasnila da ima još desetoro braće i sestara, da joj je stara rađala sve dok je mogla rađati, i kad bi se toj brojci pridodali i svi oni spontani koji su se između tih deset uspješnih trudnoća dogodili, broj Marinine braće i sestara bio bi kudikamo veći. Njeni roditelji su bili ponosni na svoj obol natalitetu u Hrvata, vrlo cijenjeni u župi zbog toga jer sjeme nisu prosipali uzalud, a i Tuđman je kumovao rođenju njihova najmlađeg djeteta.

Primijetila sam da joj je neugodno što dolazi iz tako brojne obitelji. "U pravu si," priznala mi je, "Moji su roditelji veliki vjernici i smatraju kako je glavni smisao braka rađanje djece, a ja...ma ne mogu ti opisati kako je to kad vas ima toliko." Marini se prva trudnoća "dogodila" još u srednjoj školi kada joj je bilo šesnaest, htjela je abortirati ali ju je majka spriječila u tome jer je ubojstvo nerođenog djeteta grijeh i zbog toga se ide u pakao. Očajna zbog toga što je obitelj gospodarila njenim tijelom, pokušala je "slučajno" pasti niz školske stepenice, no fetus je preživio pad. Onda se počela obilato trovati nikotinom, cugom i sličnim sredstvima kad je nitko nije gledao, nadajući se tako željenom pobačaju. No uzalud. Devet mjeseci kasnije svjedočila je rađanju novog života i, ujedno, gašenju svoga.

Prošle su mnoge godine i Marinu i dalje često viđam po gradu. Pogrbljena, kose prošarane sjedinama i ispijenog lica, kao da nije moja generacija nego barem dva desetljeća starija. Fakultet nikad nije upisala, no koliko sam čula najstarija kći (ona što je preživjela pad preko skala) studira. Marina radi u pečenjari do tri, a nakon toga čisti mesnice (jer fakultet košta) i povremeno razmišlja o tome kako je baš tužno to što nikada nije uspjela barem pročitati knjigu iz Rimskog prava. Vjerujem, ipak, da je do sada sebe uspjela uvjeriti kako ništa u životu nije propustila i kako su djeca njen najveći uspjeh. Vjerujem u to za njeno dobro.

Igrom slučajnosti imala sam prilike jednom upoznati i njenu majku. Rekoh joj da pozdravi Marinu, da smo ja i ona jednom davno radile skupa. "Marinu? Koju Marinu?" upita ona zbunjeno, a onda nakon minut-dva obrađivanja podataka o imenima članova obitelji, sjetila se da se jedno od njene djece tako zove. "Ah, tu Marinu. Naravno da ću je pozdraviti."