My private Černobil

12 kolovoz 2014

Ljeto 1986. Velika, zelena lubenica dozrijeva na balkonu. Stara je zaključila "da ne odzvanja kako treba" kad je kucneš prstom, te je ostavila vani na plus trideset da dozrije.

Na televiziji simpatična gospođa Alica Bauman objašnjava da je radioaktivni oblak iz Černobila negdje na pola puta do nas. Sa milozvučnim glasom zagrebačke dame i dobroćudnim licem tetke iz susjedstva kod koje nas uvijek čekaju domaći kolači, tješi zbunjenu naciju koja nema blage veze što se, zapravo, dogodilo. A svi naslućujemo da je nešto loše, mnogo lošije od onog što nam ova draga ženica pripovjeda. Pa ipak, smireni smo i ne paničarimo jer gospođa Alica ima ono nešto smirujuće u svom glasu i u bujnoj pojavi, ono nešto što kao da govori: "Bez brige djeco, ja vas čuvam. Privinite se na moja prsa."

Poslije Alice na red dolazi "Sastanak bez dnevnog reda", poslijepodnevna emisija koja mrtvu nedjelju čini živahnom. Stara se namješta pred ekranom - dobro poznajem taj pogled. Beznadežno je zaljubljena u Sašu Zalepugina. Narednih sat i pol-dva bit će hipnotizirana i pogleda prikovana za tv marke "Ei Niš" ukrašen heklanim tabletićem, što znači da mogu smazati Eurokrem umjesto punjenih paprika, neće ni primijetiti. Na balkonu lepršaju bijeli, netom oprani lancuni u Plavom Radionu koji "pere bjelije". Netko ispod prozora ljutito trubi iz "Stojadina" jer mu je žuti Warburg zatvorio izlaz.

Odlazim u sobu navući svoj jednodijelni kupaći u modroj nijansi, dok mi pogled prelazi preko ritualno išaranih i pokidanih knjiga iz šestog osnovne. Zauvijek je završio i taj mrski, šesti razred obilježen prvim menstruacijama onih naprednijih cura, i zavidnim ispitivanjima nas koje smo malo zakržljale u razvoju pa još uvijek više sličimo na krakate dječake nego na cure.

Ekipa je već na vratima, idemo na kupanje. Do plaže autobusom, nazad stopom. Uvijek stopira jedno od nas, i kad dobročinitelj stane tad ostatak ekipe od nas pet-šest iskoči iz grma ne dajući mu nikakvu mogućnost izbora.

Dugo toplo ljeto je počelo i trajat će vječno. Sedmi osnovne i prvo školsko zvono udaljeni su od ovog trenutka svjetlosnim godinama. Pitanje je hoće li ikada i doći, jer vrijeme teče sporo i spokojno kada ti je dvanaest godina. Sadašnji trenutak traje od jednog do drugog ugriza sočne breskve čiji nektar se cijedi po ruksacima punim sendviča koje su nam starci uvalili "da nam se nađe".

Ležimo na suncu kao mali čevapčići. Promatram nebo kroz poluotvorene kapke, udišem miris soli i osluškujem ljudski žamor pomiješan sa šumom valova. Odjednom mi se učinilo kao da mi se ukazao onaj čentrun sa balkona kako lebdi ispred mene u tom polusnenom stanju između budnosti i ljetne pospanosti. A onda bolje pogledam i vidim veliki, šareni balon kojeg nosi vjetar, balon ludih, veselih boja, koji je uspio pobjeći svom vlasniku i poletjeti u visinu. I, odjednom, osjećam kao i da ja letim sa njime, letim u susret životu, ljubavima i odrastanju, i trnci uzbuđenja prolaze mi kroz kičmu od svih tih velikih očekivanja, od svih tih ljubavi koje se skrivaju iza ugla.

Navečer se vraćamo doma i koža nas peče od toliko sunca. Dvadeset godina kasnije liječnici i mediji će nam objasniti da smo sebe, tih dana bezbrižnog djetinjstva provedenih na suncu, najvjerojatnije osudili na melanom u poznijoj dobi.

Dvadesetak godina kasnije saznat ću još nešto. Da svaki čovjek ima svoj privatni Černobil, kad ostaje bez onih koje je volio na ovaj ili onaj način. I da, poput prirode iz okolice zlosretne nuklearke, i naša srca ostaju sve praznija i sve više opustošena, dok gledamo u nebo nadajući se ponovno ugledati onaj šareni balon.

Preobrazba

07 kolovoz 2014

Ima već par dana da se zagrebački Dalmatinac spustio na more. Predavanja su završila, ekipa se razbježala kud koji, nema više smisla šetati po špici a i treba uhvatiti nešto boje. Bez preplanule nijanse njegovo tijelo koje je klesao redovnim egzibicionističkim dizanjem utega u teretani, jednostavno, ne ostavlja dojam kakav bi želio. A i nove RayBan bolje stoje na čokoladnom tenu.

Osim toga, starci kukaju da ih je zaboravio, da im se sve rjeđe javlja, a kako oni plaćaju njegovo maratonsko studiranje i sve ostale aktivnosti koje ga čine facom u metropoli, red je da ih posjeti. Da mu ne bi, ne daj bože, "zavrnuli špinu" to jest obustavili sponzoriranje. Ah, ma naravno da neće, oni su ponosni jer im sin studira. I to još u Zagrebu. Sa istim onim ponosom kojim su u bivšoj Jugi stanovnici ruralnih naselja ispraćali sinove u vojsku, isto tako danas srce ponosno zakuca dalmatinskoj majci ili ocu kad im sin upiše faks u Zagrebu. Ne dolazi u obzir Split, Rijeka, ili, ne daj bože, Osijek - Zagreb je jamstvo da je dalmatinsko dite uspjelo.

Kad je odlazio na faks bio je neugledni prištavac sa nazalnim tonalitetom. Sada su se stvari radikalno promijenile. Više ne govori "aaaa" nego uljudno "molim?" kad nešto nije čuo. Trudi se uklopiti, no isto tako vješto kalkulira sa dalmatinskim akcentom kad je neka atraktivna kontinentalka u blizini jer one se pale na Dalmatince. Malo ikavice, malo usputnog spominjanja djedove kuće uz more koju će naslijediti, treba se znati dobro prodati.

Realno gledajući, još uvijek je nitko i ništa u Zagrebu, no njegova stara ekipa to ne zna pa pred njima, u onih par dana godišnje kad navrati doma, može bez problema izigravati mladog intelektualca koji je uspio u "metropoli".

Mnogi iz njegovog bivšeg razreda imali su peh pa su morali ići raditi odmah nakon završene škole. Teške, prljave poslove, kao što je recimo rad na koči ili u nekakvom skladištu. Sa njima gotovo pa da više i nema zajedničkih tema, a i negdje u dubini duše osjeća da mu... ne priliči da se druži sa šljakerima. Njegova nova ekipa su sve odreda ljudi koji pretendiraju na mr.sc. ili dr. ispred imena, ti ljudi imaju cilj i "personality", sa njima on ima zajedničke teme. A ne raditi cijeli život za crkavicu, na istom radnom mjestu, pa se onda razvaliti na nekoj seljačkoj fešti - ma gdje to ima?? O čemu da priča s takvima? Oni nisu uspješni ljudi i nemaju pobjednički duh, i mogu te sa sobom povući na dno. A on stremi visinama.

Naravno da se ne misli vratiti dolje. Što bi dolje, pobogu, radio? Nakon diplome valja se izboriti za svoje mjesto pod kapitalističkim suncem i unovčiti tih skoro 9 godina studiranja. Naravno da očekuje karijeru. I brdo novaca. To je smisao života, zar ne? Svaka čast Dalmaciji ali... tu se isplati vratiti tek na ostavinsku raspravu. To ga, međutim, ne spriječava da se u Zagrebu, pred svim onim purgerima koji nerazumno vole more, hvali da je fetivi Dalmatinac.

Sa sobom vodi i djevojku, ljepuškastu purgericu, kojoj se smiješi mogućnost trajnog izlaza na more ukoliko se svidi njegovim starcima.Naravno, on i ona studiraju na istom fakultetu. Ista profesija jamči zajedničke interese u daljnjem životu i dobar je temelj za kvalitetan brak. Što bi on, budući inženjer, radio sa nekom, recimo, profesoricom književnosti?

Maleni ego je prije devet godina otišao iz kamenjara u "metropolu". Veliki ego se vratio osunčati svoje dupence na tjedan dana.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se