Večera za 6

Ovih dana ste mogli vidjeti, čuti ili pročitati kako se u jednom lijepom, starom dalmatinskom gradu veličanstvenim koncertom otvara velika ljetna pozornica na jednoj friško uređenoj, stoljetnoj tvrđavi. Šibenik vam je, inače, specifičan grad u kojemu se jako mnogo drži do "šibenčanštine" šta god ona bila. O tome tko je fetiv a tko nije ovisi vaš društveni status, iako su upravo oni koji se u sadašnjem trenutku smatraju "fetivima" i sami u zadnjih par desetljeća ili nešto sitno duže spustili se sa okolnih brda. Svatko tko imalo pozna povijest ovog grada zna da su "fetivi" izumrli zajedno sa kugom u srednjem vijeku, a i ti izumrli "fetivi" su odnekuda došli, tako da sam pojam "fetivost" nema nekog velikog smisla.

Mogli ste, nadalje, čuti kako je tvrđava, koja je neizravno mjesto radnje i ovog moga osvrta, obnovljena pustim milijunima iz EU fondova ali i novcem od nas, hrvatskih poreznih obveznika. Mogli ste vidjeti jednu veliku pozornicu sa plavim sjedalima, oko tisuću i nešto mjesta, i predivnu vizuru šibenskog kanala koja se sa te pozornice ispred pruža. Uz najavu koncerta "poznatog šibenskog pijaniste" Maksima Mrvice i Josipe Lisac, koji će u gracioznom stilu otvoriti ljetnu pozornicu, sve uz nazočnost predsjednika Hrvatske.

Ono što niste mogli vidjeti, čuti ni pročitati jeste - da ni jedna od tih tisuću i nešto ulaznica nije bila u prodaji. Da, dobro ste pročitali.

Šibenik vam je, inače, grad u kojem već desetljećima uvijek iste njuške, njihovi preci i potomci, posjećuju lokalne festivale (kojih u zadnje vrijeme ima znatan broj) i zbog toga nitko drugi nema nikakve šanse nabaviti ulaznicu za iti jedan od takvih manistream događaja na kojima se okuplja lokalna krema općinara, načelnika, gradonačelnika, lokalnih wannabe poduzetnika, policijskih šerifa, sudaca. Smatra se u Šibeniku da samo lokalna elita ima pravo pohoditi takve događaje a ostali neka čuče ispred zidova ili se probaju popeti na okolne zgrade ili, pak, sa obližnjih balkona pokušaju uhvatiti zvukove koji lelujavo dopiru sa udaljene pozornice.

Doduše, do sada su karte uvijek bile, tobože, "u prodaji" (ali ih se nije moglo nabaviti) tako da je ovo prvi puta da karte UOPĆE nisu bile u prodaji, drugim riječima, otvoreno se dalo do znanja da će se dijeliti po ključu poznanstava, rodbinstva i uvlakačstva.

Razmišljam nekad o ovom gradu. U bivšoj Jugoslaviji jedan od najjačih industrijskih gradova, cijele familije radile su u TEF-u, TLM-u, Reviji, Remontu itd. U Tuđmanovoj Hrvatskoj sve su tvornice ugašene kao i brodogradilište. Nekadašnji radnici pretvoreni u doživotne posjetitelje zavoda za zapošljavanje ili iznajmljivače apartmana. Ekipa se godinama kolje za bokun konobe od pokojnog djeda ili za izbu u strogom centru od koje se može napraviti zgodan apartman i tri mjeseca lagodno zarađivati. U turističkoj perspektivi kojom nas odasvud obasipaju ljudi su nahuškani jedni na druge poput gladnih vukova i rado prihvaćaju takvu igru. Dok god im se maše eurima ispred nosa.

Apartmanisti i pohlepni nasljednici - to su postali građani ovog grada ( a tako je, vjerojatno, i u drugim gradovima "Južne Hrvatske").

I treba li se onda čuditi što je stoka sitnog zuba apatično i nezainteresirano doživjela činjenicu da je stoka krupnog zuba umjesto njih odlučila da im nije mjesto na svečanom otvorenju Ljetne pozornice na tvrđavi Svetog Mihovila? Nekada, u neko drugo doba, takvo nešto vjerojatno ne bi bilo moguće ili barem ne bi prošlo bez burne reakcije. Ali ovo je neko drugo vrijeme u kojem su ljudi zainteresirani samo za svoj mali, sitničavi interes i to se odnosi kako na one na položajima tako i na one ispod. Izjava "neka jedu kolače" postala je, na žalost, maksima vremena u kojem živimo. S tim da i oni koji sada jedu kolače imaju samo jedan cilj u životu - jednog dana biti ekskluzivni članovi kluba onih čije guzice griju naprijed navedene plave stolice.