Večera za 6

Te sam noći ukrala stari, drveni čamac koji je bio privezan na mulu, skočila u njega i rukama, umjesto veslima, krenula prema pučini.

U rano jutro, kada primijete da fali jedan stari čamac, ja ću već biti daleko, daleko. Mene je zvala plima. Kucala mi je pod prozorom, budila me noću, uvlačila mi se u san svaki puta kad bih usnula one snove od kojih hvataš dah kao riba na suhom. U snovima ja to zbilja i jesam bila - jedna čudnovata riba koju je neki ribar okrutna srca izvadio iz dubina svojim ubojitim mrežama sitno tkanim i onda me ostavio da skapavam na obali, na suncu i pod znatiželjnim pogledima onih koji su se nadvijali nada mnom pitajući se kakva je ovo egzotična vrsta zalutala u Jadran. Zvali su oceanologe i biologe da im razjasne kako se zove to stvorenje čije su škrge bile pariško plave boje, rep raskošno crven a tijelo poput akvamarina - i čije su oči nekako neobično podsjećale na ljudske. Htjeli su da me nose u laboratorije, da me tamo malo bolje prouče, ali kad su u svojim sterilno bijelim rukavicama pokušali da me stave u kutiju, shvatili su da sam zalijepljena za kamen, i da me od njega mogu odvojiti jedino tako da me odvajaju dio po dio. "Pustite je," rekao je tada jedan od znanstvenika, onaj nad kojim hladni razum nije sasvim preuzeo vlast, "Koliko vidim još je živa. Mislim da čeka plimu da je nazad u more povuče pa da ugine tamo." I onda bih se, nakon tih riječi probudila, i zurila u gluhu, nijemu noć, a tamo iza kamenih zidova sobe kao da sam zaista čula plimu koja dolazi.

Sada mi je srce bilo puno neke neopisive sjete i strasti, kosa mi je lepršala na laganom, noćnom maestralu, a na usnama sam osjećala gorak ukus soli koja je, svaki puta kad bih rukama zaorala more, ispunjavala zrak oko mene i u meni. More je bilo kao ulje a mjesec kao velika, okrugla, srebrna lubenica. Nagnuo se nekako u stranu i srebrni prah je počeo curiti po morskoj površini, po mojoj kosi, rukama, po ruzinavom čamcu u kojem sam krenula u nepoznato. Sve je svjetlucalo oko mene, rasuto u milijune sićušnih plamičaka kojima mi je debeli, vragolasti pijanac odozgo pokazivao put.

A onda su me ruke počele boljeti od zaveslaja, i ta je bol postajala isto tako jaka kao i želja da odavde otplovim nekamo gdje će me, na miru, uzeti plima u svoje nježne ruke. Bol i želja počele su se sukobljavati ogromnom žestinom. I već kad mi se učinilo da je putovanju kraj, i da će moj bijeg doživjeti fijasko, ispred mene je repom pljusnulo po vodi jato dupina - jedan od njih je zastao da me pričeka, i kada sam mu se približila svojom mi njuškom dao znak da ga uhvatim za rep. Na trenutak, kao da sam nešto poznato naslutila u njegovom vlažnom oku u kojem su se zrcalili more, mjesec i sveprisutna tama.

Krenuli smo dalje tako, ja i dupin. Svojim vretenastim tijelom lagano je sjekao mirnu površinu po kojoj su svjetlucali planktoni, a ja sam s obje ruke obujmila njegov snažni rep. Pored nas su nestajale obale i otoci poput tamnih priviđenja u noći i možda su tako prolazili čak i sati, ne znam, jer je vrijeme utihnulo i sakrilo se negdje daleko iza nas. Zatvorenih očiju čula sam samo šum vode i udisala slobodu, možda po prvi puta nakon mnogo vremena, a možda...možda prvi puta u životu.

Moje ruke su se počele ljeskati na svjetlosti, prstima koji to više nisu bili pod kosom sam opipala škrge, a noge su mi se izdužile u veliku, leđnu peraju. Htjedoh nešto reći ali iz grla mi se otme nešto kao krik, napola ljudski a napola sirenski. Sada kada ruke više nisam imala, skliznuh u more iz kojeg me, tamnim očima, promatrao moj dupin.

I htjedoh mu reći da sam ga prepoznala, da mi je jasno da je onaj isti kojeg sam voljela jednom davno i kojeg nisam znala spasiti svojom ljubavlju je je bila odveć okrutna i samoživa, i da ću se i sama odreći svega ljudskog, obličja, imena i porijekla ako će to značiti da, napokon, budemo skupa.

Plima je ispunila moja usta vodom, moje oči planktonom, a dušu ljubavlju. Osjetila sam kako postajem more, i u zadnjem djeliću svijesti sačuvala nadu da se iz ovog sna neću probuditi.