Bacači drkice u prazno

21 ožujak 2014

Prije nekog vremena lutajući ovim mjestom naišla sam na jedan blog koji mi se učinio zanimljivim. Neloše pisane priče sa renesansnim prizvukom. Ok, rekoh, ideš u "favorite".

Nedugo nakon toga na jednom drugom blogu, koji mi je privukao pozornost zbog teksta očito homofobno naslovljenog (ružne stvari nekad nas iracionalno privuku svojim smradom), zatekla sam autora onog prvog bloga kako na istome upravo nevjerojatnom žestinom bljuje homofobne komentare ne samo vezano uz tekst koji komentira, nego i uz komentare drugih blogera koji su opravdano bili zgađeni tamo napisanim.

Pa sam ga fino maknula iz "favorita".

Jesam li isključiva zbog toga? Iskreno, zaboli me neka stvar za to. Mogu prihvatiti različitost u političkim stavovima (iako nemam običaj posjećivati blogove koji se bave politikom jer je ista personifikacija impotencije), mogu prihvatiti vječna trvenja na relaciji muško-ženskih odnosa, vrlo rado prihvaćam "politički nekorektne stavove" usmjerene prema "društvenim vrednotama", štaviše, i sama sam takva, - ali onog trenutka kada uočim da netko sere po drugim ljudima zbog osobina koje su oni stekli samim svojim rođenjem, bez mogućnosti da biraju, e onda mi rampa padne prema dolje.

Mogla bih sad napisati traktat o tim novim "konzervativnim snagama" koje su poput crva izvirile iz svih rupa i tjelesnih šupljina svojih duhovnih pastira. Mogla bih, ali neću. Takvima je ionako najveća kazna to što često bacaju drkicu upravo na one koje osuđuju i koje mrze.


Štetna za zdravlje, dobra za dušu

18 ožujak 2014

Rekoh sebi - krajnje je vrijeme da napišem koju riječ i o njoj, mojoj najboljoj prijateljici. Mojoj vjernoj druzi koja je sa mnom tamo negdje od moje hormonski uzburkane četrnaeste pa sve do danas.

Prijateljstvo smo započele incognito, skrivajući se iza škole, ili po školskim zahodima koji su, u ono vrijeme, neodoljivo podsjećali na interijer iz "Sivog doma". Ona je bila na lošem glasu, i naše je prijateljstvo u početku bilo tajno, skriveno od staraca i nastavnika . Jako brzo sam je zavoljela, sa njom u društvu osjećala sam se nekako "cool" i odrasla, počele smo se često družiti, prvi izlasci, prve ljubavi, prva razočarenja. Uvijek je, nekako, ona bila tu, uz mene, tiha i neprimjetna ali tako suosjećajna prema svim mojim malim i velikim emotivnim traumama. Eh, što smo sve zajedno prošle, ja i Ona.

Kad pogledam unazad, tolike sam noći provela pričajući joj šutke i bez glasa sve što mi je bilo na duši. Nudila sam joj sebe na pladnju bez ikakve prijetvornosti i glume - jednostavno, samo s njom sam bila sasvim svoja. I u tim trenucima povjeravanja osjećala sam se nekako - besmrtno i veliko. Jedva sam čekala da se stiša dnevna vreva, da se smire dojmovi, i da joj uz taktove tada popularnih sentiša koji su odzvanjali iz "TDK" kazetaša sve ispričam - kako sam ga sinoć srela dok sam šetala, kako smo se značajno pogledali, kako mi se čini da ima šanse da se nešto dogodi, kako je život tako lijep i prepun iznenađenja...

Odmah nakon seksa hrlila bih joj u susret, izvlačila se na prstima iz kreveta u kojem je on ležao, i žurila da joj sve ispričam, da joj se povjerim, izjadam, pohvalim, jer sam znala da će sve moje tajne čuvati u sebi kao i svaka prava prijateljica. Njene oči bi se žarile u tami dok me je slušala - tada shvatih da se onaj stih: "Svijetliš u tmini, sanuješ pod štitom, sva si od straha, sva od dobrote..." - odnosi upravo na Nju. I kad su došle prve tuge i razočarenja, i onda je bila tu. I tad je sućutno slušala, bez uplitanja, kako se ruši moj svijet i kako, negdje, u tim ruševinama prkosno i ljutito tražim cigle za izgraditi neke nove dvorce.

Nekad...nekad bismo prekidale vezu, pa se ponovno mirile, i za razliku od svih mojih drugih prijateljica njoj nikada nisam morala ništa objašnjavati niti joj se ispričavati...ona je, jednostavno, uvijek čekala na mene, čekala da joj se ponovno vratim. I ja sam joj se uvijek vraćala.

S vremenom sam nakupila nekoliko godina više i naše skrivanje je prestalo, postale smo nerazdvojan par u svakom društvu. Toliko sam je voljela da sam od svih svojih ljubavnika tražila da prihvate i njeno društvo, nas dvije smo dolazile u paketu. I lijepo smo pristajale jedna uz drugu.

No, zli jezici nikad ne miruju pa tako, do današnjeg dana, slušam kako mi ovo prijateljstvo šteti i kako bih ga morala prekinuti, kako činim sebi loše što ga dulje njegujem i čuvam. Čuvari mog fizičkog i duhovnog integriteta otišli su tako daleko da je na nekim mjestima ulazak dopušten samo meni, ali ne i Njoj. Kakva bih ja to bila osoba da joj okrenem leđa i pristanem na ono što od mene traže ljudi koji me nikad nisu tako slušali i razumjeli kao Ona, koji nemaju pojma o meni ali zato očekuju da vjerujem u njihove dobre namjere? Zar da zaboravim sve one godine našeg druženja dok me je bezuvjetno voljela?

I zato, kad osjetim da mi Ona nedostaje ja se dignem od stola, prođem kroz sterilni ambijent prostorije u kojoj sjede zdravi i dosadni ljudi koji se nadaju da će doživjeti sto i pedeset godina, izađem kroz vrata lokala vani, na hladan i mreškavi zrak, uzmem je nježno između prstiju i zapalim... Voljena moja cigareta.

Dosta je bilo klapskog terora

11 ožujak 2014

Ne znam jeste li primijetili ali riječi "napjev" i "napoj" jako sliče jedna na drugu. U suštini, ono što nam se svakodnevno potura pod "napjeve" i nije ništa drugo nego "napoji" za široke mase koje su u bližoj povjesti dobile i oficijelni naziv "stoka sitnog zuba".

Enivej, sjedim tako prije par dana u liječničkoj čekaoni, čekajući svoj red na mrski pregled kojeg bi svaka žena trebala jednom godišnje obaviti. Dok snagom volje pokušavam svoju "malu" dovesti u stanje kontemplacije tako da lakše preživi torturu koja joj predstoji, iz zvučnika provejava dozlaboga tužni "fado" pjevačice koja očito nariče nad nekom nerealiziranom ljubavi ili nešto slično tome. Pored mene u čekaoni je još nekolicina žena i jedan usplahireni muž čiju suprugu po drugi puta doktor pregledava ultrazvučno jer se prvi puta dijete previše ritalo. Ne treba posebno naglašavati da raspoloženje nije na nivou. A onda još taj "fado"...i kao za inat, nakon što je pjesma završila odmah je krenula druga, u još sjetnijem i potresnijem tonu od ove prve, jer očito je netko u redakciji određene radio postaje "odlepio" na portugalske žalopoljke.

"Dovraga i ovaj fado!" odjednom uzviknu ljepuškasta medicinska sestra svojim blagoglagoljivim glasom: "Meni je ovo tako dosadno, a vama?"
Svi sinkronizirano klimnusmo glavama, a ona nastavi: "Znate, prije par mjeseci bila sam u Portugalu..eee, kako tamo pilaju sa fadom, da ne povjeruješ! Otprilike isto kao i kod nas sa klapama. Eto. A i jedno i drugo dosadno do boli!"

U čekaoni je zavladao muk. A meni se učinilo da mi se pričinilo. Zar je zaista srcu Dalmacije netko otvoreno, u većoj skupini ljudi, jasno i glasno rekao da su mu klape dosadne?? Da živite u Dalmaciji znali biste da je to SF scenarij i da su takve stvari ravne viđenju neindetificiranog objekta nad Mućem. Osvrnuh se oko sebe i primjetih da mi se ipak nije učinilo, da je doživljaj bio stvaran. U to su me uvjerili ljutiti pogledi nekolicine pacjentica, među kojima je prevladavao otac onog djeteta sa kojim se doktor već pola sata hrvao na ultrazvuku, usmjereni prema simpatičnoj sestri. Srećom, pogledi ipak ne mogu ubijati.

A ja...ja nisam mogla doći k sebi od sreće što napokon naiđoh na nekog kome je pun kufer neobranih maslina, i "nek ti kušin bude stina", i uvodne špice za "Larin izbor" i svog tog šunda kojim je zagađen glazbeni prostor zadnjih godina . Da se razumijemo, ja to ne slušam ali se nemogu od toga ni obraniti. Naviru odasvud. Na poslovnim ručkovima taman kad zagrizete prvi zalogaj odnekud počnu puštati već isprobani repertoar novokomponiranog klapskog smeća i niste se ni snašli a cijeli stol se već njiše u klapskome ritmu, svi pjevuše i čekaju od vas da se pridružite. Prije par dana izađoh sa prijateljicom na pizzu - stol do nas je zasjelo neko društvance koje pjeva u zboru i kad su odvrnuli sa "Život leti kapetane" došlo mi je da izletim u visinu i izađem kroz plafon. U vožnji, kad makinalno upalite radio, obavezno kreće klapsko maltretiranje, često se zna dogoditi da izvrtim i nekoliko stanica zaredom dok ne naiđem na nešto podnošljivije, npr. izvještaj hrvatskog autokluba o stanju na cestama. Klape su svuda. I svi očekuju da ih štujete, da pjevušite te patetične, užasne, ljigave pjesmuljke. Da se razumijemo, nisu to one klape iz razdoblja naših djedova i pradjedova - ovo su neki mutirani dalmatinski boj bendovi koji "poštuju tradiciju" na način dostojan najjačih laksativa.

Uputih sestri osmjeh prepoznavanja. Onako, kao kad u nekoj stranoj zemlji trećeg svijeta ugledate nekoga iz svog kraja. Ili kao kad na babinjama naiđete na individualca kojeg kao i vas nervira sva ta strka i zbrka oko novorođenog, ili kao onda kad upoznate muškarca koji mrzi nogomet. Mislim da je i ona to skužila, jer mi je uzvratila smješkom, a meni je malo nedostajalo pa da u toj gomili ljutih Dalmatinaca viknem iz sveg grla: "Sestro, volim te!"

Inače, znate što je najironičnije? Kad sam pisala predzadnji post na blogu, sigurnosno pitanje je glasilo: "Skupina od nekoliko muškaraca koji pjevaju dalmatinske pjesme zove se...?
I onda recite da pretjerujem.

Zabava za odrasle

04 ožujak 2014

Danima me već progone čokoladne sise zgodnih Brazilki koje plešu sambu na karnevalu u Riu. Sočne bradavice odasvud mi penetriraju u vidno polje, tange usječene duboko u dupence, mnogo šljaštećih ukrasa i šljokica po tamnim tijelima, naprosto čuješ taktove po kojima drmaju svojim bokovima, vibrirajući pri tom od nožnog prsta sve do čela, orgazmirajući naočigled, uživajući u toj kičastoj, divnoj raspojasanosti.

Eh, da, to i jeste smisao karnevala. Da sve kočnice otpuste i krenu bakanalije. Od davnih vremena u ljudskom rodu postojao je taj običaj da se nakon zimskih mjeseci, tame i hladnoće pučanstvo "zaboravi" i opusti, da poludi taj jedan dan (negdje, doduše, karnevali traju i duže) i da svakome sve bude dopušteno. Karnevali su, tako, postali način ne samo da se oprostimo od mrske zime nego i da uživamo u grijehu, da kušamo zabranjeno voće, pa, ako baš hoćete - da pustimo ono nesvjesno iz sebe. Da se opijemo, da se poševimo sa nekom zgodnom maskom. Uostalom, ne radimo li to i kroz ostatak godine - mislim na seks pod maskama? Karneval "za odrasle" je zabava za - odrasle. I upravo zato je karneval u Riu tako poznat.

A kako stvari kod nas stoje?

Prije par dana bio je dječji karneval. To vam je ono kad roditelji izvedu klince ili ih škole organiziraju tako da npr. 8b budu "bubamare " a 7c "štrumfovi". To je ok. Ono što nije ok jeste što je i par dana kasnije tj. danas - opet dječji karneval. Ček, ček, tu nešto ne štima....nije li danas trebao biti karneval za odrasle ili ja imam deja vu? Ni jedno ni drugo - većina Hrvata jednostavno nije sposobna ili nema petlje za karnevalski razvrat nalik onome u Brazilu pa želeći, valjda, sačuvati katoličku čestitost i predanost obitelji osiguravaju se tako što ponovno za ruku vode one iste Jagodice Bobice, čudovišta iz Narnije i hobite koji su samo par dana prije imali svoju feštu . Ne možeš izbaciti sise na "dobar dan" i izvoditi pizdarije kad držiš dijete za ruku, za ne?

Na glavnom trgu neki veseljak maskiran u matoru kurvu maše dildom i pjeva - par metara dalje prijekorno ga promatra mamica i stavlja dlan preko očiju svog čeda da ne bi vidjelo ovaj sramotni čin. Na moje zaprepaštenje primjećujem da se veseljak smirio kad je to primijetio, dildo ugurao u maju da se ne vidi i pokunjeno odšepesao dalje.
Strašno. Na karnevalu nikome ne bi trebalo biti neugodno i ova majka puritanka mi izaziva želučani refluks. Ali, kao što rekoh, ovo što mi imamo nisu karnevali nego dječji igrokazi, odlična prilika da roditelji ponosno izlože svoje potomče još jednom zaredom. Donedavno sam mislila da je tako samo u mome gradu, koji se inače diči titulom "prijatelj djece" što po defaultu znači da je svaka subkultura, underground i alternativa skoro pa nemoguća. Ali, avaj. Koliko vidim tako je i u drugim gradovima.

Zamišljam kako bi se ružno provele one divlje Brazilke iz Ria kad bi došle ovdje na karneval. Najprije, bilo bi im hladno, što znači da bi one antigravitacijski raspoložene čoko bradavice doživjele upravo kolosalnu ukrudbu na radost svih onih paćenika koji za jednu ruku drže dijete a drugom igraju ping pong kroz džep hlača. Zatim bi ih ljubomorne supruge i majke sasjekle pogledima tako da bi se jadne, ako ne od bure, a ono od očiju ljutitih žena naprosto zaledile pod svojim sjajnim šljokicama.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se