Čovjekov najbolji prijatelj

21 veljača 2014

"Ženi nisam više zanimljiv, djecu nije briga za mene, vrijeme je da nabavim psa" osvanulo je nekidan na zidu jednog mog fejs prijatelja.
Ovakvi spontani izljevi iskrenosti u pravilu mi uvijek izmame osmjeh na lice. Volim kad su ljudi iskreni i kad se znaju grubo našaliti na svoj račun. No, status koji sam vam citirala naveo me da iz jednog drugog ugla promotrim svu tu euforiju oko četveronožnih ljubimaca kojoj svakodnevno svjedočimo. To da pasa u gradovima ima skoro već koliko i ljudi davno je poznata stvar. Svatko tko je u trendu ima psa, psi su "must have". Većinu vremena dok šetam gradom provodim preskačući višemetarske uzice na kraju kojih trčkaraju maltezeri ili, pak, izbjegavajući smrdljive nagazne mine.

Volim životinje. Ali nešto sumnjam da njih vole baš svi oni koji ih posjeduju.

Najprije oni koji obavezno moraju imati ljubimca s pedigreom. Oni su mi, nekako, u rangu likova koji priželjkuju da im je nevjesta ili zet Hrvat i katolik u desetom koljenu. Latentni fašizam kamufliran pod "volim životinje." Ako ih zaista voliš, čemu grozničava potraga za čistokrvnim rodoslovljem kad u šinteraju ima na stotine sirotih pasa kojima eutanazija visi nad glavom i koji čekaju da ih netko spasi? Nije li plemenitije otići tamo i uzeti sirotu životinju umjesto potrage za štenetom čiji su roditelji šampioni na nekom od onih snobovskih natjecanja gdje se dijele pehari?

Pa onda oni koji psa imaju dok ne dobiju dijete, a onda taj isti do jučer umiljati i dragi stvor u njihovim iracionalnim predodžbama dobije dimenzije krvoločnog mesoždera koji će njihovu bebu pojesti za doručak... pa ga onda jednostavno puste na ulicu. Ili ga puste zato jer je djeci dosadila krznena igračka i žele je zamijeniti npr. zlatnim ribicama, sve dok i one ne dosade umišljenom podmladku i ne završe u wc školjci.

No nekako najbrojnija skupina ljubitelja pasa su oni što, poput moga prijatelja, traže kompenzaciju za to što su ih drugi ljudi iznevjerili, napustili ili, jednostavno, učinili nesretnim.

Viđam dosta takvih sredovječnih tipova, koji su odavna prestali izlaziti vani sa svojim ženama i obratno, razdvojili se putevi različitim kolosjecima no malograđanski ideal zvani "brak" i dalje se održava na papiru i u nepodijeljenom stanu koji sliči na ratnu zonu u Bejrutu. Pa onda nabave pseto i izlaze vani s njime, strpljivo čekajući da mali obavi što ima pored stabla ili uz gumu nečijeg auta, posvuda sa kesicama kojima kupe govanca svog četvoronožnog suputnika jer je, valjda, i govna za psom kupiti mnogo mirišljaviji posao od toga da imaš posla s nekim ljudima. Tužno je to, kad razmislite malo bolje. Hajde, kod manjih pasmina još i može proći, ali kad vidim sve te velike pse koji stisnuti sa ljudima u nekoliko kvadratnih metara provode svoj životni vijek u nekom od onih odvratnih stanova u odvratnim betonskim blokovima bezličnih zgrada u nizu, svaki dan strpljivo čekajući da se "vlasnici" vrate s posla i izvedu ga pola sata na zrak; ili, s druge strane, kad vidim sve te ljude koji ovise o tim ubogim životinjama jer nemaju više s kim izaći vani, prošetati, popričati, popiti kavu i to im je jedini kontakt s nekim drugim bićem - kad vidim sve to, onda mi je jasno da je ona uzica oko vrata psa, zapravo, najbolji čovjekov prijatelj.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se