Frizure ocvalih duša

21 svibanj 2017

Bio bi to sasvim običan dan da nisam poljubila vrata ukupno pet frizerskih salona . U svakome ista priča: "Možete li mi podšišati ispucale vrhove? Ne trebam farbanje, ne trebam trajnu, samo jedno brzinsko šišanje...." "Žao mi je, zauzeti smo, jedino da se naručite, pa ćete doći na red za dva-tri dana."

I svugdje isti prizor. Sredovječna žena, negdje i više njih, sjede na frizerskom stolcu mokre kose koju je izrast dobrano načeo, čekajući svoju redovnu porciju "uljepšavanja". I gledaju me blijedo, u stilu: "Što si sad ti došla tako iznebuha, zar ne znaš da se prije dolaska kod frizera moraš prethodno naručiti, pa najaviti, pa smisliti cijeli repertoar najnovijih tračeva koje ćeš pripovjedati dok te tvoja stalna frizerka, sa kojom te već veže osjećaj nastrane bliskosti, bude strigla kao ovcu..."
I skoro svaki puta od tih pet promašaja imala sam isti osjećaj - kao da upadam na žurku namijenjenu za dvoje, troje, najviše četvero ljudi.

To me navelo na razmišljanje da je fascinantno kako žene koje je napustila mladost poklanjaju upravo ganutljivu pažnju svojoj frizuri. Zapravo, da preciziram - onog trena kad frizura postane preokupacija, to je znak da je žena nepovratno mentalno postala baba, bez obzira ima li unučad ili ne, ima li šezdeset ili tek četrdeset i koju. "Baba" je, dakle, stanje uma koje se nužno reflektira i na vanjski izgled, stil, način razmišljanja i sve ostalo što nas čini u ukupnoj pojavnosti.

I nije to 'obična' frizura. Najčešće je to instalacija u obliku šljema, obilato učvršćena količinom laka i spreja dostatnom da izazove efekt staklenika. Druga varijanta su one manje volumiozne - to su frizure u stilu drugarice iz kineskog centralnog komiteta, ja ih zovem "rudanice" , a boja je, skoro pa obavezno, bakrenasto crvenkasta jer, ne znam zašto, žene tih godina obožavaju nositi tu boju na takvoj frizuri. Neke biraju i izrazito blond nijansu, iako znatno rjeđe. Kosa, u određenoj dobi, mora biti kratka, podrezana i "prilagođena godinama". Mora odražavati stanje duha u tim godinama. Dakle, mora izgledati sjebano. Naime, ne mogu zamisliti žar, zanos i strast u ženi koja je pristala na "frizuru primjerenu godinama". To dvoje se, naprosto, isključuju. Tako da je ostrižena, u crvenkasto hrđavo obojana kosa tek refleksija konačnice svih onih čednih, ognjištarskih uloga koje jedna žena u svojoj životnoj dobi odigra da bi se dobro uklopila u sredinu i da ne bi iskakala kao crna ovca, kao Lilith. To je frizura iscrpljene žene.

Rekao bi čovjek da takva muška, jednostavna frizura ne iziskuje bogzna što truda za održavanje. Ali, avaj! Čim naslute (jer, zamjetljivo golim okom nije) da je narastao onaj jedan milimetar koji mjesečno u prosjeku raste, žene odmah trče kod frizera da suzbiju tog mrskog neprijatelja - vlastitu kosu koja raste i koju valja sputati, kao što su, manje-više, sve sputale u svome životu dok nije preostala obična ljuštura, često masivne forme i nezgrapnih kretnji, koja samo troši kisik i nerijetko otrovno komentira. Pa onda su tu još i pranja i feniranja - jer, u određenoj dobi kosa se ne pere i ne suši kod kuće, već se ide u frizera svaki puta kad se ukaže potreba za time. I tako, kad se sve zbroji, sasvim je logično da je mjesto u frizerskom salonu teško uhvatiti kraj toliko žena koje njeguju kult odlaska frizeru i poklanjaju toliku pažnju svojim smiješnim frizurama.


Posebna su, pak, podvrsta one žene koje su duboko u sebi svjesne ružnoće svoje "prikladne" frizure pa je nastoje "osvježiti" kakvim sitnim detaljem. Nekidan sam vidjela jednu takvu, dakle, kratko ošišana kosa i crvenkasta boja, a sa prednje strane, gdje inače idu šiške, frizerka je izvela neku instalaciju koja sliči kao mali repić. Jasno je na prvi pogled da je zadaća tog otužnog detalja da klasičnoj, babskoj frizuri dade dimenziju "mlađahnosti" ili čak izvjesnog nestašluka sa dozom šarma, no, barem kod mene to je izazvalo kontraefekt. Bez tog detalja bila bi samo baba, a sa tim detaljom je otužna baba.

Hoću li jednom, ubrzo, mnogo brže nego što mislim, biti poput njih? Hoću li iz svog bezvremenog balona u koji ne propuštam puno iz vanjskog svijeta jednom pasti na zemlju, postati dio babske gomile? Možda, vjerojatnost je mala ali ipak postoji. Ako se to dogodi nadam se da će u međuvremenu donijeti neki zakon koji zabranjuje uporabu ogledala. I da će me to osloboditi mučne obaveze da gledam svoj odraz u zrcalu.


Bivši

19 ožujak 2017

Kada netko zauvijek ode, na osmrtnici među ožalošćenima obično piše - muž/žena, djeca, roditelji (ako su živi) te "brojna rodbina i prijatelji."
Uvijek kada netko ode popis ožalošćenih djeluje kao konvencionalni kliše, unaprijed propisan. Navode se samo nasljednici. Od kojih će, dobar dio, i prije nego se pokojnik ohladi, pokrenuti građanske parnice da zgrabe što je njihovo.

Jer, činjenica je da, kada netko ode, taj odlazak dodiruje i one koji se ni u tragovima ne spominju na tom listu papira. Popis ožalošćenih ne obuhvaća, primjerice, bivše prijatelje ili bivše ljubavi, ne, taj popis se ne odnosi ni na koga "bivšeg". Samo aktualni sadašnji se navode. Pored te moćne gomilice svi se drugi ukazuju perifernim i beznačajnima.

A nije tako.

Jer, kada netko ode, tada oni odavna bivši u njegovu životu itekako pate. Možda ne toliko za čovjekom koji je otišao koliko za vremenom koje se, sad je to izvjesno, nikad više neće vratiti. Postanete, na neki težak način, svjesni da vas nešto pritišće u grudima. Svatko od nas živi onoliko dugo koliko živi onaj tko ga se sjeća - to znači, dakle, da ste nakon odlaska nekoga tko vas je nekad, možda, volio, i vi postali smrtniji i krhkiji no do tada. Sada samo jedan nosi plamen sjećanja a do tad vas je bilo dvoje. A kad vjetar zapuše i plamen se ugasi, neće više biti nikoga da ga ponovo, s vremena na vrijeme, upali. Vama ne pripada pravo na javno žalovanje, naricanje, suze i korotu - vi patite sami u sebi svjesni da je vaša zajednička priča zauvijek ispričana i prepuštena na milost i nemilost varljivom sjećanju onog Jednog koji je još uvijek živ. Vas samih.

Čudni su ti odlasci.
Jer, kako može otići netko tko je već davno prije otišao?
Ali, može. Izgleda da su u ovom životu susreti tek slabašan eksces u moru neprekidnih odlazaka.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se